Globalizacija, da ili ne

Bio jednom jedan miroljubiv čovjek koji je živio u miroljubivoj zemlji. Nije nam bitno kako se zvao i u kojoj je zemlji živio; najvažnije nam je da je bio zadovoljan sa situacijom u svojem životu i nije osjećao potrebu da je ikako mijenja.

Taj čovjek je imao postolarsku radionicu u manjem selu. Radionica se prenosila s koljena, na koljeno, sa oca na sina, od pamtivijeka. Predvidio je uvjete za samo-održivost po uzoru na svoje pretke; pretpostavljao je da će uvijek biti potrebe za popravljanjem cipela u selu. Radionica je imala, dakle, važnu poziciju u lokalnoj zajednici. Takva pozicija bi mu omogućila da nahrani sebe, stare roditelje i ženu i djecu.

Njegova djeca su rasla u sigurnom okuženja, kao i on sam. Najstariji sin bi u jednom trenutku u budućnosti, preuzeo radionicu. I naš čovjek je bio najstariji sin svojih roditelja, i naravno da je bilo nezamislivo da se tradicija preuzimanja obiteljskog nasljedstva ikako prekine ili ugrozi.

Njegova penzija je također bila osigurana, jer je briga o starim roditeljima bila uobičajena u našem selu. On bi se, na isti način nastavio brinuti o svojim roditeljima do njihove smrti. To je također bila uobičajena praksa kroz sve generacije.

Jednog dana obitelj je doznala priče o stranim zemljama i kako se one razlikuju od njihovog sela. Bilo im je teško zamisliti u kakvim su uvjetima živjeli stanovnici tih zemalja, jer se to činilo dalekim od njihove vlastite stvarnosti. Priče su, također, sadržavale informacije o konceptima poput prostitucije, droge, korupcije, etničkog čišćenja, oružja, rasa i onečišćavanja. Naš prijatelj postolar i drugi stanovnici sela nisu imali potrebe učiti o drugim zemljama i njihovim političkim sistemima. Bilo im je dovoljno posvetiti se svojoj  lokalnoj sredini, a za našeg prijatelja to je značilo zadovoljavati potrebe sela za cipelama. Naš prijatelj je znao da se nikada neće obogatiti ovim poslom, ali je imao dovoljno i znao je da će njegov najstariji sin preuzeti brigu o njemu kada bude ostario. Posvetio je puno vremena da nauči sina umjetnosti popravljanja cipela.

Jednoga dana grupa stranaca je došla u selo. Vodili su informacijsku kampanju o kojoj naš prijatelj nije puno razumio; glavni uzrok tomu bila je činjenica da nije razumio značenje riječi i fraza koje su stranci upotrebljavali. Činilo se da imaju namjeru doseliti u selo i otpočeti veliki projekt koji bi unaprijedio uvjete života u selu. Stanovnici sela bili su pomalo nepovjerljivi prema njihovom planu, ali su istovremeno bili uzbuđeni da saznaju što bi to moglo biti. Imali su vjeru u lokalne vlasti koje su se složile s idejom stranaca da će projekt imati pozitivan utjecaj na svakodnevni život u selu. Važno je napomenuti da postojanje demokratskog donošenja odluka na lokalnoj razini ničim ne ugrožava daljnji razvoj priče.

Stranci su bili predstavnici velike multinacionalne korporacije, čiji je plan bio izgraditi trgovački centar u selu.

Prije samog otvaranja centra, ljudi su većinom bili entuzijastični, iako je bilo pojedinaca koji su zauzeli kritični stav prema projektu, govoreći da će loše utjecati na integraciju i  demokraciju u selu. Naš prijatelj nije znao što da očekuje, ali očito je bilo najjednostavnije da se uputi pogledati o čemu se radi. Na dan kada se centar otvorio, bio je prisutan i uzbuđen kao nikada do sada ali i otvoren prema ovom novom konceptu.

Bio je istinski ushićen dok je šetao hodnicima centra. Bilo je proizvoda koje nikada nije vidio u životu, kao što su ručni satovi, mobilni telefoni, foto kamere i prijenosna računala. Uz sve to tu su bile i neke stvari koje nije znao svrstati, poput paketa MS-Officea i Internet bankarskih sistema – da li su to proizvodi ili usluge?

Uočio je također nekoliko serija proizvoda koji mogu zamijeniti slične proizvode iz sela. Rajčice su, na primjer, bile jeftinije od onih iz sela. Činile su se i kvalitetnijima. Informacijski posteri tvrdili su da je to zbog posebnih gnojiva i posebnih uvjeta rasta u takozvanim staklenicima. Sve u svemu, ovo je odlično, mislio je. Kupio je veliku hrpu rajčica i drugih proizvoda koji su bili jeftiniji i bolji od onih koje je mogao kupiti u selu.

Nekoliko dana kasnije, na vlastiti užas, uočio je da nitko nije došao kupiti njegove cipele. Čak nitko nije trebao niti popravke. Ubrzo mu je postalo jasno da je trgovački centar uzrok njegovu pomanjkanju mušterija i odlučio se ponovo zaputiti u centar da vidi što to centar nudi u postolarstvu što on nema. Na nesreću, pronalazak je bio upravo poražavajući. Trgovački centar nudio je gotovo iste proizvode kao i on, ali s nekoliko bitnih razlika: cijene su bile niže i kvaliteta proizvoda mu se činila boljom, morao je priznati. Kasnije su njegove sumnje potvrdile i prijašnje mušterije.

Naš je prijatelj htio je riješiti stvar do kraja i razgovarao je sa zaposlenicima centra ne bi li saznao tko je taj spretni postolar tko može proizvesti cipele tako stručno da će ga izbaciti iz konkurencije. Odgovor je bio da je upotreba nove tehnologije zaslužna za efektivniju proizvodnju. To je značilo da su strojevi obavljali posao a ne ljudi. Nažalost, takvi strojevi bili su preskupi za njegovu malu radionicu.

Nadalje, saznao je da i sami strojevi teško preživljavaju na tržištu. Margine su male u postolarskoj industriji. Na sreću, predio za cipele u centru bio je dio velikog lanca trgovina. Sve podružnice dobivale su cipele iz jednog proizvodnog mjesta, uživajući prednosti koje pruža proizvodnja na veliko.

Naš prijatelj bio je inteligentna osoba i shvatio je da bolje, a jeftinije cipele označavaju progres. Jedini problem je bilo to što je bio na rubu da izgubi bazu za samo-održivošću  svoje obitelji i sebe.

I upravo se to i dogodilo; čovjekov posao je propao. Bilo je teško naći novi posao; pronalaženje posla u trgovačkom centru zahtijevalo je poznavanje engleskog jezika i da ne zaboravimo, tehničko znanje koje je prelazilo granice njegovog obrazovanja. Istini za volju, centar je imao zaposlenike iz sela koji su primali pristojne plaće, no oni su uglavnom djelovali kao prevoditelji ili prodavači. Njegovo znanje bilo je previše specifično da bi bilo od koristi..

Njegovi stari roditelji postali su neuhranjeni i bolesni jer je osnova za obiteljska primanja nestala. Bili su u konstantnoj borbi da zadovolje osnovne fiziološke potrebe. Osnovni proizvodi koje su trebali nisu bili dalje od trgovačkog centra, ali nisu ih imali s čim kupiti. To, doduše, nije bio isti slučaj i sa ostalim stanovnicima sela; oni koji su bili dovoljno sretni da dobiju posao zarađivali su mnogo novaca. No, ti su pojedinci postajali sve udaljeniji jedni od drugih i od ostalih stanovnika sela; na primjer, on je nekada imao blizak odnos sa susjedom, a sada su se samo ponekad pozdravili koda bi se sreli. Jedne večeri naš prijatelj razgovarao je sa susjedom. Susjed bio u žurbi da prisustvuje nekom navodno strašno važnom sastanku  koji se zvao "Veliki brat”.

Iako je to držao ponižavajućim, naš prijatelj kontaktirao je lokalni sustav za pomoć da bi svojoj obitelji i sebi obezbjedio osnovu za preživljavanje. Odgovor koji je dobio bio je da iako je trgovački centar donosio visoke prihode, porezi i prihodi su se slali vlastima zemlje gdje se nalazio glavni stožer. Lokalni javni sektor primao je samo vrlo male doprinose iz trgovačkog centra, i zbog toga mu nije mogao pomoći. Nakon nekoliko mjesecu, roditelji su mu umrli, a on je rasprodao cijelo imanje u očajnom pokušaju da im pomogne. Zaradio je vrlo malo od prodaje. Njegov posjed i sve stvari otkupili su predstavnici muzeja za lokalnu povijest.

Prije svega toga, najstariji sin je napustio obitelj i selo, nakon što je oca optužio da ga je podučavao zanatu za koji svi znaju da je odavno zastario. Našem prijatelju vijesti su stizale s vremena na vrijeme da mu je sin zarađivao za kruh u jednom od većih gradova u zemlji pružajući seksualne usluge svojim klijentima. Najprimamljiviji klijenti bili su upravo slični onima koji su nedavno došli u selo da bi izgradili trgovački centar, jer su upravo takvi najviše plaćali. Naš prijatelj nije ostao u kontaktu sa sinom, pa se niti nije nadao da će se ovaj ikada vratiti u selo.

Gnjev koji je čovjek naposljetku razvio prema trgovačkom centru bilo je teško definirati. Istini za volju, očekivali bismo da bi pojava takvog centra unaprijedila standard života među stanovnicima sela kao što je to bio slučaj sa njegovim susjedom. No, bilo je jasno da je izgradnja trgovačkog centra bila indirektan razlog smrti njegovih roditelja, raskola u obitelji i zaborava njegove postolarske radionice, a i on je sam bio na rubu izgladnjelosti.

Bez obzira na činjenicu da je njegov susjed svoj uspjeh temeljio na istom konceptu, nije mu se činilo pravednim da optuži susjeda za sve što mu se dogodilo. Susjed je učinio isto što bi i bilo tko drugi, a da je odbio posao u trgovačkom centru, netko drugi bi ga već dobio i situacija bi ostala ista. Pitanje krivnje bilo je, dakle, mnogo kompleksnije. Naš prijatelj nije imao jasnu predodžbu na koji je način struktura, čiji je trgovački centar bio djelom, bila sazidana, ali je osjećao mržnju prema silama koje su se krile iza svega novoga što je došlo u njegovo selo.

Jednog dana kontaktirao ga je poznanik. Informirao ga je da postoje mnogi u sličnoj situaciji kao on, bilo u selu, bilo u ostatku zemlje. Ove žrtve nečega što se naziva  “globalizacijom” pripremale su se na zajedničko djelovanje. Možda bi se on htio pridružiti ovomu pokretu? Naravno, bilo što je zanimljivo u ovoj mizernoj situaciji u kojoj se našao.

Sastanak je sve preokrenuo naglavačke u njemu jer je doznao o dinamici snage ovog strašnog procesa globalizacije. Tamo gdje je ranije samo vidio svoju  bezizlaznu životnu situaciju, sada je shvatio da postoje mnogi drugi sa sličnim iskustvom. Najzanimljiviji od svega bili su vođe koji su očito imali mnogo novaca i bili utjecajni i uključeni su bili samo iz ideoloških razloga. Koji krasni ljudi! Da li to znači da još uvijek ima nade?

Njegov nedavni entuzijazam dobio je novu dimenziju jer je policija upala na jedan od sastanaka organizacije i uhitila nekoliko članova. Tvrdili su da je organizacija “širila manipulativne informacije štetne za razvoj i konkurentnost zemlje”. Dakle, od tada su čovjek i njegova organizacija morali djelovati prikriveno, jer su njihove aktivnosti proglasili politički opasnima i vlada ih je zabranila.

Dakle, to je obilježilo kraj njegov vjere u politički sistem. Ranije, vlasti su imale razumijevanja za slučajeve poput njegovog; no, sada se činilo da se moć zrcali u preferencama trgovačkog centra i imao je utisak da će se društvo prilagoditi trgovačkom centru, a ne obrnuto. Ispravnost ove njegove percepcije potvrdila se kroz njegovog prijatelja koji je imao posao unutar političkog sistema; struktura društva se brzo prilagođavala u tome smjeru kao da negdje postoje međunarodni šampioni teške kategorije koji pritišću vladu u tom smjeru. Ako multinacionalne kompanije imaju namjeru učvrstiti se u nekoj zemlji, otvarajući nova radna mjesta i nudeći bolje proizvode, tada bi se politički sistem trebao prilagoditi da poboljša uvjete rada takvih kompanija. Činilo se da lokalna vlada to prihvaća, jer nije htjela biti zaprekom u procesu međunarodnog razvoja.

Nakon svega što se dogodilo situacija je bila besperspektivna za našeg prijatelja.; njegovi politički stavovi bili su potisnuti i zabranjeni od lokalnih vlasti, nije imao niti novčanih sredstava, a niti istinsku nadu da će situacija poboljšati u budućnosti. To ga je primoralo da pristane na poziv da sudjeluje u samoubilačkom napadu na neprijatelja koji se činio nepobjedivim, koje mu je ponudio međunarodni odio njegove organizacije. Njegov sin će bar moći imati pristojan život od nagrade koja je ponuđena članovima obitelji sudionika. Čast njegove obitelji biti će povraćena. Objektivno govoreći, činilo se da je to najbolje rješenje.

Njegov zadatak ne bi bio težak; sve što bi trebao učiniti je prerezati grkljan nekoliko stjuardesa. Stjuardese i čitava ciljana grupa ove inicijative kao takve, bili su predstavnici društva koji su došli i poremetili savršeni život u njegovom selu, i nije ni malo žalio što će umrijeti od njegove ruke. Ovo će biti način da se ponovo uspostavi pravda jer je njihov sistem ubio njegove roditelje.

Njegova zadnja misao bio je osjećaj nevjerojatnog ponosa. To je bilo najviše što je mogao učiniti u borbi protiv buldožera koji je došao i uništio njegovo selo. Sada je bio djelomično odgovoran za putnički avion koji je vozio stotine predstavnika tog buldožera. Avion se slupao u neboder 140 katova visok, predstavljajući simbol svega što je mrzio iz dubine duše. Oni koji nisu bili prisutni mogu samo zamisliti scene koje su se odvijale na letu 11 American Airlinesa iz Bostona prema Los Angelesu, 11tog rujna 2001. Suvišno je spominjati da su se nedugo nakon nesreće dva tornja World Trade Centra srušili i sa sobom odnijeli na tisuće ljudi.

Teroristički napad bio je popraćen vojnom akcijom usmjerenom protiv grupa i organizacija upravo nalik onima kojoj je pripadao naš prijatelj. Sada problem više nisu bile lokalne vlasti koje su hapsile članove, nego vojne letjelice koje su bombardirale odozgo. Organizacije poput takvih bile su zabranjene po čitavom svijetu i sistematsko su ih istrebljivali međunarodni elitni vojnici. Vlade koje su odbile pokloniti se ovim pravilima ubrzo su zapale u nevolje.

Ništa drugo se nije moglo učiniti nego ponavljati isti primjer ili čak primjenjivati drastičnije mjere jer neprijatelj ništa nije naučio iz nesreće koja se dogodila 11 rujna, već je bio još arogantniji i nasrtljiviji. Uza sve to posvuda u “civiliziranom” svijetu neslaganje oko mjera borbe protiv problema bilo je sve očitije i neke zemlje su čak bile optužene da su zaslužile mržnju koju su manifestirale te grupe i organizacije. To je rezultiralo međunarodnom krizom i razvojem terorističkih pokreta, i unatoč pokušajima UN-a i ostalih mirovnih organizacija da preokrenu ovaj proces, on je otišao predaleko.  Oni preživjeli nuklearni rat, podlegli su kada su uvjeti za život prestali postojati. Povijest ljudske vrste prestala je kada se zadnji Homo Sapiens, izgladnio i izjeden od raka uzrokovanim izloženosti radijaciji, zapitao što je pošlo po krivom. Svi su, naposljetku, samo činili ono za što su vjerovali da je najbolje za društvo.