Demokratski nacionalizam: reprodukcija elita i bosanskohercegovački dominumi 

Dva konteksta, etno-nacionalni i pseudoalternativni kao specifična bosanskohercegovačka dijalektika kontekstualizma na taj način vrši magnetizovanje čitave društvene zbiljnosti na polariziranoj osnovi prividne političke ravnoteže kao statusa quo. Svako manifestovanje političkog (ovisno o korištenom diskursu, naravno) biva privučeno jednim od ova dva dijalektička pola, čime gubi sam politički karakter, utapajući se u kontekstualnu određenost i relativiziranu vrijednosnu kvalifikaciju koja proizilazi iz apsolutne društvene dominacije kontekstā, bilo etno-nomoloških ili pop-kulturnih/pseudoalternativn<WBR>ih 

Eldar Sarajlić

1. Opet Dayton. Dva rukavca bespuća. Pisati bilo šta o modernoj Bosni i Hercegovini, danas je, ukoliko se želi imati praktičnog odjeka vlastitih riječi, skoro nemoguće bez jasne i konkretne eksplikacije društvenog stanja kao rezultata jedne stvari – Daytonskog sporazuma. No, hiperprodukcija daytonske kritike koja ne bi rezultirala konkretnim političkim posljedicama, bez obzira na snagu, privlačnost pa i samu srž kritike, neće imati  pozitivnog rezultata. Naravno, ovdje je Dayton tek egzemplar, odnosno pečat aktivnosti međunarodnog faktora u kreaciji savremene BiH; njime se ne iscrpljuje tumačenje, niti on predstavlja jedinu referencu interpretacije – cijeli niz međunarodnopravnih napora na kreiranju prihvatljivog političkog okvira za egzistenciju Bosne i Hercegovine, počev s britanskim posredovanjem, oličenim na primjer u Vance-Owenovoj i kasnijim misijama, isto tako predstavlja odjek aktivnosti koje ovdje svodimo na zajednički imenilac; Dayton je tu tek vrh ledenog brijega, no sociološka konstelacija koju on simbolizira svojim faktičkim i stvarnosnim uozbiljenjima «na terenu» ima svoja uporišta, kako u svakodnevnoj politici, tako i u povijesnim obrascima o kojima je isto tako često bilo govora, i koji su bili predmet, kako kritike, tako i određene aksiološke apsolutizacije.

  Govor o Daytonu je, dakle i govor o međunarodnoj zajednici u BiH. Ne samo u smislu u kojem je ona bila «subjekt» bosanskohercegovačke skorije povijesti, već i u području tumačenja koje nastoji odrediti, ili barem osvijetliti nomološku ravan «bosanskog problema», postavljajući na taj način adekvatne osnove za jednu interpretaciju koja će, ukoliko bude (a trebala bi biti) dekonstruktivistička u diskurzivnom, biti ipak konstruktivistička u socijalnom i političkom smislu. Danas je, s obzirom na to, prilično teško govoriti o međunarodnom faktoru u Bosni i Hercegovini u kontekstu trenutne političke situacije, a da se ne osjeti nelagoda zbog dvaju različitih tumačenjskih rukavaca koji nam se pojavljuju na horizontu. Tvrditi, u maniru teorije zavjere da je međunarodni faktor dominantni «krivac» za postojeće socijalno-političko stanje BiH, u dobroj mjeri amnestira lokalni faktor od onog nivoa odgovornosti koji objektivno zaslužuje; diskurzivni trendovi u regiji često zapadaju u ovu klopku, interpretirajući svoje «postmoderne» pozicije iz ugla popularne «kritike balkanističkog diskursa» kakav je stvoren briljantnim mišljenjem Marije Todorove i njenih teorijskih nasljednika/sudrugova, poput Vesne Goldsworthy, Milice Bakić-Hayden, Tomislava Z. Longinovića i drugih.¹ Kvalitet originalne saidovske kritike «balkanizma» kojeg je eksplicirala Todorova poslužio je na taj način kao adekvatan plašt za onu vrstu mišljenja koja je, uvjetovana vlastitim političkim ciljevima bila odvažna da odgovornost za faktičko zlo kojim je odisao Balkan devedesetih predstavi dominantno kao «diskurs», egocentričnu zapadno-evropsku relacionu praksu spram kulturnog prostora Balkana. Ovaj prostor (kao konkretna politička zbilja) je u toj vrsti mišljenja tek objekt evropske manipulacije diskursom i naracijom koji su proizveli puku «reprezentaciju» imaginarne zaostalosti – zbiljnost u ovom povratnom diskursu koji je često nekritički bivao uklopljen u mnogo širi i odgovorniji kurs kritike balkanizma, izvučena je kao ćilim ispod tereta reprezentacije s kojom jeste ili nije korespondirala, čime se glatko prelazilo preko vlastite odgovornosti za kreaciju kako zbilje tako i reprezentacije kao takve.  

  S druge strane je isto tako neispravno, ali i moralno netačno, odgovornost za oboje, i realnost i reprezentaciju Balkana kao «tamnog vilajeta» držati na plećima «Balkanaca» - domicilnih političara i decision makera čija direktna djelovanja ostavljaju (kako se čini) najviše uticaja na savremenu balkansku realnost. S te strane, uloga i položaj onog subjekta koji se naziva «međunarodnim faktorom», kao eksponenta i praktičnog realizatora (zapadno)evropskog mišljenja spram savremene verzije «istočnog pitanja» moraju biti adekvatno i racionalno procijenjeni, kako bi se na najbolji mogući način interpretirala politička i društvena zbiljnost balkanskih zemalja, bez ideološkog skretanja u ovaj ili onaj diskurzivni tabor.  

  Takva jedna analiza, koja bi na znanstveno utemeljen način procijenila međusobna prožimanja ali i zasebna djelovanja oba subjekta interpretacije i prakse, prije ili kasnije bi dovela do pitanja omjera odgovornosti za posljednju balkansku krizu, čiji je Bosna i Hercegovina najvidljiviji reprezentant.² Ovaj tekst ne predstavlja takav pokušaj. On, međutim predstavlja jednu prizemniju i mnogo jednostavniju interpretaciju onoga što je u samom naslovu nazvano demokratskim nacionalizmom – autonomnim fenomenom kao vanbračnim djetetom elite oba ranije pomenuta subjekta: međunarodnog i domaćeg. U tom braku, kako će se pokazati, međunarodni elitni faktor je bio «donator sjemena» (katalizator ex utero) a lokalni - oličen u elitama kao reproduktivnim organizmima – nosilac (realizator in utero) diskurzivne ljubavi s tragičnim pedagoškim posljedicama po «fetus». 

  Kada je riječ o politici u Bosni i Hercegovini, i njenoj kritici kao konstituensu koji je određuje u njenom demokratskom poimanju, kakvo raspoznajemo u zapadnoj političkoj misli, potrebno je pred sobom imati jasne objekte razmatranja; odsustvo zdravog politiziranja u današnjoj BiH interpretatore često zna odvesti na pogrešan kolosijek, onaj na kojem se mnogo više govori o čisto manifestacionim produktima određene politike ili njenog odsustva kao hermeneutskog objekta. Tu se konkretna eksplikacija u najvećoj mjeri gubi, razvodnjena usamljenom estetskom dimenzijom «političkoga» kao egzistencijalne odrednice današnjeg bosanskohercegovačkog društva. Tako vrlo često imamo žustre rasprave o određenoj politici bez imalo «političkog» u sebi; estetika je u ovom slučaju neumoljiva: politika kao «antropološki prostor» u pred-postmodernoj (Puhovski) Bosni i Hercegovini predstavlja dominantno komercijalno bojno polje, područje razmjene usluga, dobara i estetskih simbola u funkciji kasnije materijalne konkretizacije i konstrukcije uvjeta za reprodukciju patrimonijalne etničke elite i njenih kulturoloških ekstrakata.   

U takvom socijalnom prostoru, koji se od strane samih aktera-kreatora, donekle pretenciozno određuje «političkim», stvoreni su separatni obrasci reprodukcije dvaju elitnih grupacija: prve, koja ima karakteristike nacionalnog mainstreama, s legitimizmom demokratske «volje naroda» i oslobađanja od sprege komunizma; i druge, koja figurira kao strukturni refleks ove prve, s nominalno (i estetski) suprotstavljenim političkim/kulturološkim određenjem, ali uz isti karakterološki obris. Politička dijalektika kao autonoman političko-kulturološki izraz različitih društava koja se određuju dinamičnim, za razliku od trenutne Bosne i Hercegovine, u idealnom slučaju bi trebala rezultirati stvaranjem specifičnog sociološkog «međuprostora» kojeg često određujemo «politikom», međutim, kako će se kasnije pokazati, dinamizam ovako konstruiranog političkog u BiH rezultira u najvećoj mjeri inercijom i odsustvom istinske društvene kreacije kao apsolutnog uvjeta politike uopće. Prostije rečeno, bosanskohercegovačka politika u svijetlu teorije elita, koja bi se dala okarakterizirati u paretovskom smislu kao «groblje aristokracije» danas se pojavljuje prije kao «groblje apstrakcije» - prostor apsolutne simulacije političke dinamike i donošenja unaprijed determiniranih kontekstualnih odluka.  

  Hannah Arendt je, u klasičnom habermasovskom stilu o politici govorila kao o «natalnosti», slaveći početak kao načelo koje istinski određuje politiku i, na određen način, pruža nadu čak i u vremenima kojima je i sama svjedočila: ''...ostaje činjenica da su kriza našeg vremena i centralno iskustvo o njoj, na površinu iznijeli potpuno nov oblik vladanja koji će, kao mogućnost i uvijek prisutna opasnost, isuviše je vjerovatno, ostati s nama i dalje. ... Ali tu ostaje i istina da svaki kraj u historiji nužno sadrži nov početak; početak je obećanje, jedina «poruka» koju kraj uopšte može dati. Prije nego postane historijski događaj, početak je vrhovna moć čovjeka; politički, on je identičan sa slobodom čovjeka. ... početak je zagarantovan svakim novim rođenjem; ustvari, on je svaki čovjek.'' (Arendt, 1973).  Početak kao manifestacija djelatne moći čovjeka i realizacija jednog krila kozmičke dijalektike mišljenje-djelovanje koju je filozofija na ovoj vertikali kao vrhuncu autentičnog evropskog mišljenja političke komunikativnosti (Habermas-Arendtova) ostvarila, prema Arendtovoj, moguć je svuda i u svako vrijeme, neovisno od uvjeta «na terenu», bili oni uvjeti vladavine tajne policije ili autoritativne partije – on je moguć s rođenjem svakog čovjeka. U kolikoj mjeri je ovaj princip shvaćen kao osnov čovjekove socijalne egzistencije svjedoče riječi još jedne dive evropske filozofske misli, Agneš Heler. Ona je o tom tumačenju Arendtove napisala slijedeće: ''Da  bi pojačala svoju tvrdnju, Arentova je morala da proširi pojam djelovanja sa polja političke filozofije na polje fundamentalne ontologije. Djelovanje nije samo političko djelovanje, koje može sasvim da nestane u mračnim vremenima. Sve vrste interakcije između ljudskih aktera jesu djelovanja u fundamentalno-ontološkom smislu riječi. ... Razlika između strogo političkog djelovanja uopšte, međutim jeste važna. Djelovanje kao takvo, posjeduje ontološki status, dok je političko djelovanje vezano uz uslov slobode. U činjenici nataliteta, kaže Arentova, «ontološki je ukorijenjena moć djelovanja».³   

  Za bosanskohercegovačku politiku nakon Daytonskog sporazuma, tumačeći je u kontekstu «natalnosti» možemo reći da je utemeljena u određenom, socijalno dominirajućem 'ontološkom vakuumu', u kojem je svako «natalno» djelovanje onemogućeno ispraznošću dijalektičkih obrazaca koji su na djelu, kao i unaprijed omeđenim prostorom «političkog» koje je rezervirano samo za modele određene tom dijalektikom; takva ontološka iščašenost rezultat je specifičnih uvjeta nastanka moderne države Bosne i Hercegovine i modulā njene međunarodno-političke utvrđenosti i uslovljenosti. Ti moduli, nužni za interpretaciju samouvjerene tvrdnje o odsustvu stvarne «političnosti» u bh. društvu, pojavljuju se kao autonomni povijesni momenti i konstelacije širih (geo)političkih elemenata. Ovdje će se razmatrati kao splet uvjeta koji su doprinijeli «emigraciji političkog» sa prostora BiH i stvaranju jedinstvenog elitnog pseudoantičkog eksperimenta čiji smo svakodnevni svjedoci. 
 

2. Topos Nihili. Redistribucija Bosne i Hercegovine. Hipotetsko dokazivanje «ontološkog vakuuma» kojeg tvore elite i u kojem je nastanjena postojeća bosanskohercegovačka političnost, poziva se najprije na one «organske» procese koji su pratili početak i vrhunac ratnih zbivanja na prostoru BiH. Kada kažem «organske», u prvom redu mislim na svu onu ovjenčanu praksu biološkog sjedinjavanja različitih socijalnih faktora koji su, tokom agresije na BiH, vrhunili u etničkom apsolutizmu – u prvom redu ove interpretacije, osim teologizacije politike (ili politizacije teologije?) – čiji je politički ethnos bio samo kruna – možemo naći specifičnu vezu poretka i teritorije, kao znaka i označenog, odnosno Imena i Biti, kako se već ova veza tumači u tradiciji filozofske misli, kako u Evropi tako i na istoku. Tu se pojavljuje prostorna dimenzija zakona, u karakterističnom schmittovskom određenju veze između poretka i njegove lokalizacije, koja ovdje igra ključnu ulogu. Pojam nomosa u ovom konceptu izranja kao centralni odnosni pojam prisvajanja i tumačenja prostora kao poretka i poretka kao prostora kojeg nastanjuje određena zajednica.  

  Kako će je Schmitt autentično rastumačiti, nomos kao odrednica prisvajanja u ovom smislu ''podrazumijeva spacijalizovan poredak (Raumordung) zato što na prvom koraku odvaja unutrašnjost od spoljašnosti i tako predhodi unutrašnjim procesima distribucije, redistribucije, proizvodnje i eksploatacije. Nijedna institucija, kao ni bilo kakvo zakonodavstvo, nisu zamislivi bez predhodnog razgraničavanja, bez obezbjeđivanja «osnovnog prava» na tlu. ... «Tako je nomos« precizira Šmit, «neposredna forma zahvaljujući kojoj politički i društveni poredak ljudi postaje prostorno vidljiv, on je prvo premjeravanje i raspodjela pašnjaka (Weide, nomé), odnosno on je prisvajanje zemlje, kao i konkretni poredak koji to podrazumijeva...''⁴ Ranih devedesetih, u osvit sukoba za teritorij, Bosna i Hercegovina je u određenoj mjeri figurirala kao ultimativni pašnjak bez vlasnika; ekspresna disolucija šireg političkog okvira i složen (geo)politički položaj same BiH kreirali su njenu reprezentaciju kao prostor «konačne spacijalizacije» (balkanizacije?) koji je trebalo nanovo odrediti u esencijalističkim terminima etničkih prerogativa koji su dobili na snazi i apsolutnom političkom legitimitetu. Esencijalistički momenat  je i Schmittu u tom kontekstu veoma bitan. Grigoris Ananidis tvrdi upravo da i za Schmitta ''... bivstvujuće, konkretnost i supstancija nomosa proizilaze iz esencijalističke korelacije prostora i poretka (Ananidis, 2003). Sam Schmitt, kako dalje obrazlaže Ananidis, ''... ne povlači za sobom svođenje sámog prostora na «konkretno bivstvujuće»...'' Ono što kod njega međutim izbija u prvi plan jeste sam akt, čin prisvajanja zemlje, kao bitno politička a ne prirodna činjenica koja utvrđuje legitimitet kao produženi efekat moći. Radikalno zadiranje Političkog u prostor Bosne i Hercegovine u ovom kontekstu bilo je predstavljeno posljednjim supstancijalnim političkim aktom u BiH – ekstazom političkog etniciteta nakon perioda njegove «inkubacije», kao vrhuncem političke i socijalne napetosti s očekivanom rezultantom: etničkim sukobom za političku određenost prirodnih činjenica datog geografskog prostora. 

Koncept nomosa, u schmittovskom razumijevanju, kako je to pokazao Gary Ulmen⁵ podrazumijeva percepciju određenog prostora kao cjeline. Historijski posmatrano, nomos je, od doba prije velikih otkrića u 15. stoljeću bio prostorno određen. Zakonske formulacije, kao jedinstvo poretka i prostora (order and orientation) bile su rezultat prisvajanja zemljišta, bilo da se radilo o osnivanju gradova, vojnim okupacijama, stvaranju kolonija...itd; ''Prisvajanje zemljišta'' piše Ulmen, ''bilo je kategoričkog karaktera – radilo se o predstavama internog i eksternog, mog i tvog, privatnog i javnog zakona, imperije i dominiuma. Prisvajanje zemljišta stoga predstavlja prototip pravnog poretka, upravo zato jer stvara najradikalniji zakonski izraz'' (Ulmen, 1993). U kontekstu početaka ratnog sukoba kao jednosmjerne agresije u kojem je labavo politički definisana Bosna i Hercegovina figurirala kao topos nihili – «prazan» prostor i politički koncept koji je zahtijevao naknadnu toponimizaciju po etničkom ključu - pojavio se karakterističan schmittovski zahtjev za prisvajanjem zemljišta i kreacijom novih poredaka s legitimitetom vojne snage susjednih država koje su, posredno ili neposredno, bile sudionici rata na bosanskohercegovačkoj teritoriji. Zahtjevi za etničkom re-aproprijacijom, isprva formulisani kroz SAO oblasti, a kasnije i dopunjeni kvazi-državnim kreacijama kao rezultatom ekspanzije i produbljivanja ratnog stanja (hrvatsko-bošnjački sukob) imali su ''snažan toponimijski zahtjev''⁶ i predstavljali su stvaranje «poredaka» zasnovanih na esencijalističkom shvatanju nomosa u klasičnoj schmittovskoj eksplikaciji Nietzschea i njegovog tumačenja prostora (Raum) kao reprezentacije samog Bitka (Sein). Etnički prostor koji je tada utvrđen, predstavljao je ontološki simbol i organski neodvojiv element «političkog naroda» i njegove elite koji su ga nastanjivali, poistovjećujući njihovu bit sa stvorenim nomološkim poretkom – otuda i kasnija re-toponimizacija, naknadno imenovanje gradova etničkim toponimima i obilježavanje teritorije etničkim i vjerskim (u službi etničkih) simbolima (popularno nazvano «zapišavanje» teritorije) u kojima su etničke elite odigrale ključnu ulogu.⁷  

  Izbijanje rata i prostor za teritorijalna osvajanja «novih pašnjaka» za nastanjivanje organski uvezanih zajednica (etnija) predstavljalo je, isto tako i povijesnu priliku konačne «konsolidacije» bosanskohercegovačkog prostora kao schmittovskog nomosa. Kako piše Ulmen, ... ''u više od 3.000 godina postojanja koncepta nomosa, najvažniji aspekt bio je tranzicija s nomadske na sjedilačku tradiciju – na Oikos'' (Ulmen, ibid). U korpusu nacionalnih tumačenja povijesti u okvirima bivše Jugoslavije, koja su konačnu slobodu objave dobila tek nakon rušenja socijalizma, sam taj period, bar kada je riječ o prostoru BiH, shvaćen je kao onaj koji je zamrznuo neizbježan razvoj nacionalne samosvijesti i njenog prava na etničko određivanje teritorije koju nastanjuje. Upravo u tom kontekstu je i nihilizam prostora (Ničija Zemlja kao sintetički avnojevski proizvod), kako je Bosna i Hercegovina tumačena pružio dobru priliku za «oiko-nomizaciju», tj. etničku konsolidaciju prostora i tranziciju s «političkog nomadstva» kojeg je predstavljao socijalizam kao proces, na «predprosvjetiteljsku» sjedilačku kulturu domicilnosti i posjedništva nacionalnog teritorija na koji se historijski polagalo pravo. Prvi simboli domicilnosti kakva se htjela pokazati bili su skoro masovna izgradnja novih vjerskih objekata, kako na mjestima na kojima su, navodno postojali nekad u povijesti, tako i na sasvim novim lokacijama širom etničkih prostora ontološki parcijalizovane zemlje. Veliki vjerski objekti i konfesionalna insignia koja se, od 1992. godine do danas, u trojnom konceptu i predvidljivoj matrici označavanja može vidjeti u cijeloj BiH služi upravo kako bi vršila ovu ontološku parcijalizaciju teritorija i naglašavala prostor važenja određenog nomosa. Ova parcijalizacija se, iz subjektivnih perspektiva graditelja naravno shvata kao apsolutizacija i dokaz vlastite ontološke izvjesnosti – prisustva Božanstva u vlastitoj etno-nomološkoj egzistenciji.⁸  

  Elite su, u ovom procesu igrale, naravno odlučujuću ulogu. Za vrijeme koje se, u dobroj mjeri (u odnosu na kasniju političku etnizaciju) smatralo nihilističkim – tokom socijalizma – nakon kojeg je taj sistem tumačen kao «tamnica naroda», elite su u početku bile regrutovane iz krila jednog ideološkog centra. Cirkulacija elita u tih nekoliko generacija socijalističke Jugoslavije, (okvirno između 1945. i kraja šezdesetih godina) vršena je po ideološkim principima socijalizma/komunizma, s različitim fazama ideološkog intenziteta u tom procesu. Tada je ustoličen je klasičan obrazac te kružne reprodukcije, u kojoj su se vertikalne institucije, s ishodištem u Centralnom komitetu pružale do bazičnih mehanizama socijalizacije, oličenih u različitim omladinskim institucionalizovanim okruženjima i praksama, poput različitih socijalističkih saveza (radne) omladine, pionira...itd. Klasifikacija ovakvih novih elita, kao pedagoški proces obrazovanja socijalističke svijesti, vršena je i kroz obrazovni proces, naročito praktičnim «hagiografskim» manifestacijama poput takmičenja Titovim stazama revolucije, i sličnim procedurama koje su imale osigurati mehaničko okruženje za rast novih nosilaca i graditelja režima. Ipak, krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, uslijed šireg geopolitičkog, ali i užeg političkog prevladavanja starog socijalističkog režima demokratiziranim nacionalizmom, izgradnja novih elita se konačno uspostavila kao etnicitetom dominiran proces «gradnje nacionaliteta» (Hastings). Generacija koja je intelektualno stasala nakon II. Svjetskog rata i koja je, čini se, ostala u određenoj mjeri imuna na eshatološku apsolutizaciju socijalističke ideologije (apsolutizirajući radije, kako se kasnije pokazalo, samu strukturu eshatološkog mišljenja) bila je upravo ona koja je katalizirala konačan konceptualni raspad socijalizma u Jugoslaviji. Najeklatantniji primjer u kojem su elite igrale ključnu ulogu u reafirmaciji jednog nacionalizma je svakako paradigma SANU i poznatog Memoranduma iz 1985. godine – događaja koji predstavlja autentičan povijesno-intelektualan fakat mobilizacije masovne etničke histerije, s korijenjem duboko u elitnom angažmanu srpske inteligencije. Parafrazirajući Nenada Dimitrijevića (2000.) koji je rekao da su ''rat (na području bivše Jugoslavije) kreirali intelektualci koji nisu direktno participirali u vlasti,'' promovišući ideologiju mržnje'', koju je režim kasnije materijalizovao u konkretne političke ciljeve, lako možemo doći do zaključka koji nam, u specifičnom srpskom slučaju kao egzemplaru, indicira da su se centri (intelektualne kao političke) moći kasnog jugoslovenskog društva, u sutonu socijalističkog sistema koji se polako ali sigurno razgrađivao kako u regionalnoj, tako i u mikropolitičkoj perspektivi, uveliko pomjerili u etničko polje kao prostor afirmacije i kreacije. To se desilo u najvećoj mjeri zbog određenog pseudoliberalnog karaktera samog režima. Iako ne liberalistički po suštini i manifestaciji, «blagi» jugoslovenski socijalizam (fraza koju vole inostrani tumači) intelektualcima koji su kasnije postali perjanica nacionalne afirmacije omogućio je egzistenciju u okvirima ''prostora intelektualne slobode'' koji, po Dimitrijeviću ''nije bio garantovan apstraktnim pravnim normama i transparetnim procedurama, već ga je oktroisao režim na osnovu jedne vrste implicitnog «ugovora o ovlašćenju», koji bi se mogao formulisati na slijedeći način: 

  Mi, partija-država, dozvoljavamo vama, intelektualcima, da nesmetano djelujete unutar granica koje ćemo vam mi propisati, pod slijedećim uslovima: a) da ne pokušavate da proširite prostor privilegija preko granica koje smo označili; b) da ne dovodite u pitanje legitimitet režima.⁹

Nacionalističkim intelektualcima je, ovim implicitnim ugovorom bilo ''de facto dozvoljeno da se organizuju'' i artikuliraju svoje stavove o različitim društvenim pitanjima, od kojih su problemi etničkog prostora kao pitanje re-uspostavljanja novog, nomološkog grossraumskog poretka bivali sve dominantniji, da bi, u srpskom slučaju doživjeli vrhunac Memorandumom Akademije i njenim političkim posljedicama, koje su derogirale i sam «implicitni» ugovor, ključni politički uslov njihove dotadašnje egzistencije, kako je to pokazao Dimitrijević. Nakon ovakvog intelektualnog preludija koji je svoje balkanske pandane imao i u ostalim nacijama, u kojima su slični politički narativi kreirali novu stvarnost za novi prostor, kao ''ontološki primat jedne predstave'' (Dimitrijević) došlo je vrijeme nomološke realizacije novostvorenih diskursa u njihovom teritorijalnom određenju. Jednom mobilizirani, balkanski nacionalizmi bivše Jugoslavije uhvatili su se u međusobni vrtlog borbe za ''stoljetne'' prostore vlatitih nacionalnih egzistencija, u kojemu su, prostorne odrednice, kako se pokazalo, vrhunile kao ulitimativna referenca agresije i otpora, rata i mira, pobjede i poraza, Bitka i Nebitka...  

  Iako dosta drugačiji i u fazi stvaranja defanzivni, slučaj bošnjačke nacije kao specifičnog fenomena nomološke kreacije aposteriori, figurira kao veoma zanimljiv u ovom kontekstu. Izgradnja nacije Bošnjaka, koja je svoj klasični prosvjetiteljski vrhunac doživjela (oficijelnim) određivanjem nacionalnog imena¹⁰ kao ozvaničenjem «posjedništva nad zemljom» i vlastitom nacionalnom sudbinom bila je, u odnosu na srpske i hrvatske nomološke akrobacije na tlu BiH tek aposteriorni proces; nakon 1993. godine, kada su slični procesi na prostoru današnje (a i tadašnje) Republike Srpske i nekadašnje Herceg-Bosne bili gotovo završeni – odnosno kada su re-toponimizacija i ostali nomološki napori rezultirali novim mapiranjem duhovnosti, kulture, društva, politike i ostalog – došlo je do povratnog kulturološkog redefinisanja Bošnjaka i uspostavljanja novog konceptualnog sistema koji je, djelovanjem elite vršio naknadno ujednačavanje nomoloških kategorija zemlje i nacije - Bošnjaka kao esencije Bosne i Bosne kao esencije Bošnjaka. Iako su ostali (srpski i hrvatski) nomološki procesi, u odnosu na naslijeđe autentične bosanske duhovnosti kao jedne «komunikativne» zajednice (oličene u određenoj «franjevačkoj paradigmi») bili destruktivnog i apsolutno negirajućeg karaktera – što u dobroj mjeri nije bio slučaj s Bošnjacima – kasnijim djelovanjem koje je rezultiralo jednom ekscepcionalističkom ideologijom stvorio se privid esencijalizirane veze nacionalnog kolektiva s političkim teritorijem, kompletnim naslijeđem i samim tim, s apsolutnim pravom na posjedništvo političke sudbine cijele zemlje. Time se zatvorio krug uvođenja Carla Schmitta u kulturni sistem ove zemlje, ali i krug bosanskog identiteta kao inkluzivne komunikativne činjenice za čiju su samorealizaciju postojali solidni povijesni i kulturološki uvjeti. 
 

3. Polis i Dominiumi. Demokratski nacionalizam u svom pseudoprostornom određenju. Specifičan oblik demokracije u BiH, osim onih najvidljivijih karakteristika, poput polufunkcionalnosti i stanovitog političkog eksperimentizma, posjeduje i veoma zanimljivu povijesno-političku odrednicu, oličenu u specifičnom pseudoantičkom karakteru društvenog poretka. Taj karakter se ogleda u vidljivoj vrijednosnoj stratifikaciji društva po antičkom uzorku političkog i nepolitičkog života koja figurira kao rijedak savremeni paradoks. Počevši od samog ustavnog određenja zemlje, koji se pojavljuje kao dvoslojno konstituisan socijalni okvir i podrazumijeva, uprošteno, dva nivoa – državni i entitetski – pa do ostalih kulturoloških karakteristika, poput odnosa nacionalnog i građanskog, modernog i premodernog, modernog i postmodernog, centra i periferije, većine i manjine...itd, Bosna i Hercegovina se zaista pojavljuje kao savremeno utjelovljenje kvaziantičke demokratije i njene društvene stratifikacije; tako, u BiH danas egzistiraju polis kao nivo državne vlasti, odnosno prostor konsenzualnih institucija (Vijeće Ministara i ministarstva, Predsjedništvo, Centralna Banka i ostale state-level institucije i agencije) – koje su inkarnacija antičkog trga, odnosno prostora «neposredne demokracije» gdje se vrši «politička kreacija»; i dominium(i) kao privatne sfere i prostori (nomosi) u vlasništvu političkih subjekata koji učestvuju u radu polisa. Upravo zbog specifičnog odnosa ove dvije sfere, koje su postavljene naopako nastaje specifičan bosanskohercegovački socijalni reverzibilitet, koji u najvećoj mjeri određuje politički sistem  zemlje, kao skup pravila i obrazaca specifične političke i društvene dijalektike. 

  Bosnom i Hercegovinom danas dominiraju njeni dominiumi. Historija dominiuma je historija BiH. Legitimacijom etničkih nomosa, uspostavljenih tokom rata, legitimisano je i postojanje dominiuma kao spacijalizovanih socijalnih i mentalnih prostora etničke egzistencije. Daytonom, kao vrhuncem međunarodnog imenovanja (i legitimiranja) BiH, potvrđen je odnos dominiumā i polisa kao «demokratskih» sfera zaduženih za osiguranje zdravog političkog razvoja BiH. Međutim, uspostavljen je takav sistem, u kojem je ostvarivanje nacionalnih kao ljudskih i političkih prava rezervirano za prostor najvišeg političkog nivoa, države BiH kao polisa razmjene među-nacionalnih ideja, vrijednosti i uloga, dok su nepolitički obrasci - u kojima ravnopravna razmjena inter-nacionalnih, političkih i ljudskih vrijednosti kao političke komunikacije ne postoji (ili se barem teži njihovom faktičkom nepostojanju) - čvrsto zabetonirani u temelje bh. entiteta, nacionalističkih dominiuma u kojima važi pravilo glave kuće, nacionalno-političkog starješine kao regulatora prava i dužnosti (po)određenih kolektiva. U tim «privatnim» sferama, dominirajuća nacija ima apsolutno vlasništvo nad svim materijalnim i nematerijalnim faktima društvenog postojanja – materijalnim u smislu upravljanja prirodnim monopolima, poput elektrana, telekomunikacijskih, elektrodistributivnih i drugih kompanija, i nematerijalnim u smislu ideoloških, kulturnih, medijskih, sportskih i drugih vidova kulturološkog ispoljavanja – pri čemu se «manjinskim» zajednicama sistemski onemogućava šira socijalna ili politička participacija. Ono političko, koje ima da obezbijedi kolektivnu ravnopravnost i tržišnu ekonomiju političkih i društvenih ideja (u okviru polisa), uspostavljeno je tek kao površni stratum društvene komunikacije, u kojem se jednaka nacionalna prava mogu, ali i ne moraju postići, jer je njihova apsolutna volja ostvarena u dominumu – entitetu (ili teritoriji 'pod kontrolom') jedne nacije.¹¹ Međutim, s obzirom da su polis i dominumi postavljeni na radikalno drugačijim osnovama od onih izvornih antičkih, u kojima je politika kao djelovanje bila imanentna polisu,¹² u BiH je stvarna političnost, kako je ranije rečeno, protjerana iz «javne» sfere, odnosno prostora ovog polisa; on je u BiH podređen dominiumu –  u ovom prostoru politika je postojala kao konstitutivna potka nacionalne samorealizacije (vrhuneći prvim «demokratskim» izborima, 1990. godine) čime je doživjela i vlastito ukidanje, koju su uslijedili nasilni procesi kao nepolitički refleksi naglo stečene političnosti. U ovakvom društvenom sistemu, dominiumi određuju polis, a ne obratno, čime svaki prostor za kreaciju političkog determinišu posjedničkim egoizmom i interesima postfeudalne aristokracije, oličene u nacionalnim intelektualcima, povjesničarima, političarima i krupnim kapitalistima. U okviru dominuima, kao istinskih etatizama s kvazidržavnim institucijama, vrše se procesi elitne produkcije i reprodukcije, «političke» i ekonomske konsolidacije koji bi, u istinskim komunikativnim društvima bili prerogativ polisa u njegovom širem društvenom određenju. Polis je, međutim, u BiH određen simulacijom i konsenzualnom produkcijom političkog i kulturnog sintetizma koji se, kako vrijeme prolazi, sve više udaljava od istinske bosanskohercegovačke autentike, postajući puka «postmoderna» reprezentacija za očigledan neuspjeh Moderne.¹³ 

  «Političko» stoga, u Bosni i Hercegovini ne postoji. Zbilja političke kreacije kao stvaranje Novog, odrednica je prostora koji je ostavljen ispred panteona etničkih nomosa, uspostavljenih nakon posljednjeg političkog čina u BiH, koji i sam, iz današnje perspektive više izgleda kao sudbinska predodređenost a ne stvar (kolektivne) volje. U tom kontekstu, dominiumska egzistencija, kao danas najbitnije određenje bh. društva, prostor je simulacije u istoj mjeri kao i polis, samo uz različit matrični kōd koji određuje njegovu polaznu osnovu – dominiumska produkcija simulira etnicitet u njegovoj ontološkoj, a «politička» u «tehnološkoj» determiniranosti. Istinski prostor kao «domovina političkog» tako je protjeran iz BiH, ostavljajući za sobom vakuum političke i društvene močvare u kojoj caruju kapitalni aligatori kao bića «predpolitičkog» svijeta, strogo određenog granicama dominiumske vlažnosti i ontološke fiksacije. 

  Demokratski nacionalizam, «politička» nadgradnja dominiumske ukotvljenosti u identitet, tradiciju i vlasništvo nad poretkom i prostorom je genuini elitni proizvod Bosne i Hercegovine. Ne samo u smislu njegove lokalne produkcije, koja podrazumijeva učešće domaćih nacionalnih političkih elita, već prije u smislu lokalne i međunarodne elitne simbioze. Međunarodno legitimiranje posjedništva nad «bosanskohercegovačkim pašnjacima» sadržavalo je i uvjet elitne supra-komunikacije, koja će, barem nominalno i pozitivistički nadići prostore dominiuma i regulisati fizički prostor simulacije zajedničke države. Ova konceputalna odrednica je, kao uvjet pseudodinamizma koji je legitimirao dominiumsku fiksaciju, imala potrebu prevladavanja bilo kakve kulturološke konkretnosti bosanskohercegovačkog društva kao povijesne i civilizacijske činjenice, tumačeći to nepotrebnim unošenjem ontološkog, odnosno dominiumskog prtljaga u prostor koji je nominiran «političkim». Tako je rođen sintetizam kao, po tom tumačenju, prijeko potrebna strukturna vrijednost opstojnosti zajedničke države, čime se dobio legitimitet, kako dominiuma i njihove močvarne egzistencije, tako i neplodnih pokušaja međunarodne zajednice za stvaranjem državnog funkcionalizma BiH. Po toj matrici, «političko» nikada i ne mora postati dio «dominiuma», već se ima zadržati u nepostojećem prostoru polisa kao dominiumske površne samoreprezentacije i surogatu političke komunikativnosti. Umjesto težnje za stvaranjem određene «socijetalne kulture» kao ''teritorijalno koncentrisane kulture utemeljene u zajedničkom jeziku koji se koristi u širokom spektru socijetalnih institucija, kako u javnom tako i u privatnom životu (škole, mediji, pravo, ekonomija, državna vlast, itd,''¹⁴ stvorena je kulturna simulacija u kojoj su elite – prethodno određene njihovom dominiumskom egzistencijom – delegirane kao reprezentanti feudalnog gospodara (kolektiva) i koje govore zasebnim, međusobno nesinergičnim jezičkim obrascima  i operišu u okviru vlastitih, dominiumom određenih diskursa i političkih narativa. Njihova fiktivna «političnost» u polisu predstavlja ustvari čistu fizičku činjenicu, materijalizovanu putem ravnopravne nacionalne zastupljenosti i političkog nominalizma koji ih prepoznaje i usvaja kao takve. 
 

4. Postmoderno bosanstvo. Reprodukcija «muških» elita. Dominacija jednog modela elitne reprodukcije – koja time ne podrazumijeva paretovsku cirkulaciju elita kao određeni «revolucionarni» proces – vrši se dakle na osnovu etničke, odnosno nacionalne baze «kreativnosti» i socijalne emanacije. Uspostavljene nacionalne institucije, same po sebi, stvaraju okruženje i mehaniku integralnog shvatanja nacije koje nastoji usisati nastajuće generacijske tokove i u njih usaditi željenu reproduktivnu strukturu. To doprinosi stanju u kojem, po istom ključu kao i u slučaju socijalističke regrutacije, postoje razrađeni formalni mehanizmi oblikovanja i usmjeravanja kreativnog naboja dolazećih elita u prostore birokratski definisane nacionalnosti i etno-političkog interesa. Tako danas imamo veoma razvijene i nacionalno aktivne podmlatke različitih političkih stranaka, od kojih oni nacionalnog predznaka bivaju posebno agilni i prepoznatljivi u javnom diskursu. Cirkulacija elita, po revolucionarnom principu svog klasičnog nastanka podrazumijevala bi, naravno, određenu smjenu performativnih obrazaca idejne realizacije kao, iz šire perspektive viđen, evolutivan proces saživljavanja s kretnjom vremena i povijesti. Međutim, obrasci elitne reprodukcije u zatvorenim sistemima, kao što su nacionale partije u Bosni i Hercegovini, vrše se po dosta užim «revolutivnim» kriterijima, koji podrazumijevaju nepromjenjivost prvobitne idejne strukture i eo ipso arbitrarno uklapanje novih elita u već kreiranu strukturu koja sadrži imperativ nepromjenjivosti. Drugim riječima, nove elite nacionalnih prostora koje su u nastanku ne donose novu generacijsku ideologiju (odnosno određenu ideološku varijablu, temporalnu nadgradnju izvora) kao vlastiti vrijednosni miraz u vjenčavanju s partijskim strukturama, već se, u skladu s patrimonijalnom tradicijom priklanjaju ideologijama koje su stvorili «očevi nacija» i ostala «muška rodbina» ovih etničkih porodica. Tako, svako od postojeća tri krila nacionalnih struktura etničke srodnosti predstavlja zaseban univerzum biološke i druge kreacije, u okvirima kojih se vrši kruženje kodova familijarnosti i komunikacije kao zatvorenih sistema; u ovim okvirima, najdominantniji kriterij opće društvene, a posebno elitne reprodukcije je upravo ovaj kōd, kao dokaz i garant opstojnosti zajednice – ultimativnog cilja cijele strukture. Naravno, gledajući iz šire društvene perspektive, ova praksa je socijalno degenerativna, jer insistirajući na etno-političkoj endogamiji, derogira principe socijalne evolucije kao kvalitativnog principa stvaranja dinamičnog i promjenama sklonog društva. U društvima čiji reproduktivni (u elitnom smislu) zahtjevi nisu bitno kvalitativnog karaktera, dolazi do stagnacije i autizma zajednice, a na duže staze i do njenog postepenog odumiranja kao komunikativnog organizma.  

  Situacija bi, svakako, bila mnogo jasnija kada bi kvalitativni kriterij bio objektivnog karaktera. No, «epistemički nihilizam» (Gellner) koji je, kao refleks pseudopostmodernosti u kojoj se nalazimo, doprinijeo određenoj «hipersubjektivizaciji» svih mogućih, a posebno kvalitativnih kriterija, u dobroj mjeri razoružava kritiku, ostavljajući je bez njenih dekonstruktivnih autoriteta. S te strane veoma je teško boriti se s naslagama postmodernizma upregnutog u etničke kočije koji sam sebe, iskrivljujući postrukturalističku aktuelnost, tumači kao posljednje, i samim tim jedino legitimno uporište izvjesnosti vlastitog identiteta uopće. Apsolutna relativizacija totaliteta, koja se iz ugla etničkih politika tumači najprije kao relativizacija bilo kakvih nadetničkih super-struktura, odnosno uklapanja u okvire koji podrazumijevaju otvorenost i širinu (kao totalnost) predstavlja ključni credo opstojnosti etničkih (kao nacionalnih) ideologija u vremenu i prostoru koje volimo nazivati postmodernim. Bez obzira na evidentnu «samo-opovrgavajuću paradoksalnost»¹⁵ koja prati sve relativističke odnose, «postmoderno bosanstvo» kao upadljivo prisustvo odsustva ideologije zajedništva, čvrsto se drži relativističke dogmatike i negiranja bilo kakvog integrizma koji nije apriorni i ekskluzivni samointegrizam. U takvom kontekstu, lako dolazi do re-struktuisanja realnosti po željenim kriterijima kvaliteta i napretka; najbolji dokaz uspješnosti ove doktrine je i činjenica da su podmlatci nacionalnih (ali i nekih građanskih) političkih partija često gorljiviji zagovornici politike autizma od njihovih partijskih autoriteta – nacionalne jugend komponente stoga bivaju nasljednici cjelokupne birokratske strukture koja ne predstavlja samo moć, uticaj i resurse unutar stranačkih organa, već najčešće i sve to u strukturama države i društva kao institucija socijalne fiksacije i ne manje važno, materijalne i ideološke reprodukcije; 
 

5. Ka zaključku. Pseudoalternativni mladointelektualci. Etnonacionalni model reprodukcije elita predstavlja mainstream bosanskohercegovačkog društva.  Dominacija ovog modela danas je realnost i svaka referentnost društvene dekonstrukcije (kao konstrukcije) se mora baviti ovom činjenicom. Taj fakat je, isto tako i osnova društvenog reverzibiliteta, koji ne predstavlja ništa drugo do proces socijalne implozije cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva, kao fragmentiranog organizma s permanentnom težnjom održavanja te «totalne» fragmentarnosti. 

  S druge strane, međutim, postoje i procesi određene elitne reprodukcije koja se odvija po načelno drugačijim «kvalitativnim» principima. S obzirom da je dominantna reprodukcija uglavnom etničkog, odnosno nacionalnog karaktera, suprotnost ovom modelu predstavljao bi građanski kvalitativni princip reprodukcije kao izražena društvena alternativnost. Ona međutim ne predstavlja puku refleksivnost suprotnosti. Alternativnost kao kulturološki model u BiH je isto tako autonoman fenomen, barem kada se radi o njegovoj kulturnoj egzistenciji, podrazumijevajući pri tome zaseban idiom kao sistem sporazumijevanja i vrednovanja, iako njegovu ključnu «referencu otpora» predstavlja upravo etničnost i njena društvena dominacija. Osim donekle klasične interpretacije političke alternativnosti kao «opozicije» ili čak «trećeg puta», što predstavlja jedan prostor politiziranja koji je bitno (kvalitativno) različit od dominacije «pozicije» - u bosanskohercegovačkom slučaju, nacionalne ideologije i njenih gospodara - alternativnost je pre svega kulturološki prostor, određen pojmovima i folklorom savremene pop-kulture, čiji je i autentični proizvod.¹⁶ To polje je međutim, u BiH konstruisano, prvenstveno estetskim kategorijama koje su se oslonile na cijelo naslijeđe kulturološke alternativnosti (pop-kulturnu tradiciju otpora političkom mainstreamu kao estetsku funkciju) – praksu koja se je utemeljila u vremenu ideološkog procjepa modernosti i postmodernosti te nastanka urbane kulture kakvu danas konzumiramo. Ova kulturna primjena je, međutim, vremenom izgubila dosta od svoga prvobitnog dekonstruktivističkog usmjerenja, negatorskog naboja kao kreativne konstrukcionističke poruke, razvodnivši se u kakofoniji produkcije identičnih ili sličnih obrazaca čiji je dekonstruktivizam bio puka modna reprezentacija alternativizma kakav je nekada postojao.¹⁷ Međutim, u čisto estetskoj funkciji koja se predstavljala kao realno-socijalna, alternativizam se (u BiH) zadržao i u svom političkom određenju, figurirajući upravo kao surogat kvalitativnog kriterija reprodukcije elita, principa koji je nedostajao reprodukciji glavnog nacionalnog toka, i za kojeg se tvrdilo da je konačno utjelovljen u ovom miljeu.  

  Takvom specifičnom kulturološkom modulacijom kreirane su vrijednosti i elite koje se emituju iz jednog fiktivnog, paralelnog polja savremenog kulturnog stvaranja koje je ustvari pseudoalternativno. Ono predstavlja čisto manifestacionu, refleksivno estetsku simulaciju alternativizma kao (sad već povijesnog) konceptualnog prostora u svom političkom i kulturološkom određenju; taj pseudo-prostor je popunjen elitom koja alternativnu atribuciju koristi kao reprezentativni idiom, s ključnom odrednicom odustajanja od jasne društvene konkretizacije alternativnog naboja (u smislu djelovanja) kao negacije dominirajućih obrazaca, bili oni političke i kulturne prirode. Te grupe, kako u političkom tako i u kulturološkom slučaju predstavljaju i ono što je Samir Arnautović nazvao inter-nacionalistima (a Vahidin Preljević mladointelektualcima), kao grupe čiji cilj 'nije da pokažu ili učine nešto boljim, nego da, bez konkurencije predstave sami sebe kao to bolje, koje je po smislu Dobrog koje ga određuje, posebito'.¹⁸ Negatorski naboj kod ovih skupina predstavljen je pukom simulacijom istog, 'stalnim nastojanjem oponiranja, koje i kada ima smisla nema stvarnu snagu i nije ni usmjereno na promjenu stanja',¹⁹ što predstavlja konceptualnu klopku prostora kreacije alternativnosti i u velikoj mjeri sprečava razvoj zaista produktivnih alternativnih političkih i kulturnih obrazaca koji bi, oponiranjem kao negacijom statusa quo i insistiranjem na promjeni kao esenciji reforme jednog društva, dorinosili napretku i omogućavali politiku kao takvu.²⁰ To bi u najvećoj mjeri podrazumijevalo postojanje potencijala za stvaranje Novog, arendtovskog ideala politike kao 'natalnosti' i mogućnosti njenog stvaranja u prostoru polisa, čime bi se izazvali dominiumski autoriteti, zasnovani na argumentima sile i moći, čvrsto zabetonirani u nomološke stukture bosanskohercegovačkih entiteta. Međutim, polje pseudoalternativnog stvara fikciju ovako postavljenog kulturnog i političkog dinamizma, reprodukujući postojeće dominantne obrasce, kako u kulturi tako i u politici, pod umetnutim atributima alternativnog i drugačijeg modela. Kvalitativni kriterij, ključ dinamičke evolucije društva, ovdje je zamijenjen jednom estetskom simbolikom koja je imala kvalitativne osnove u prošlosti, a čiji današnji kriteriji prebivaju uglavnom u polju pop-kulturnog naslijeđa, ostavljeni bez stvarne dekonstruktivne snage. Kulturološke osnove pseudoalternativizma su stoga, čisto interesne, zasnovane na finansijskim, statusnim i drugim interesima uskih grupa koje stvaraju ovu dimenziju, predstavljajući je dijelom političkog polja alternativizma koje ima potencijal za istinsku kreaciju u okviru «nepostojećeg» polisa. 

  U ovim strukturama leži dodatni uzrok neplodne fiksacije bosanskohercegovačkog društva, koje vapi za dinamizmom. Močvaru kao «programiranu zaostalost» (Banac) ovdje proizvode obje vrste opisanih elita, u najvećoj mjeri vlastitom simulacijom cirkulacije ideja, vrijednosti pa i komunikacije kao takve. Obje vrste ovih elita samoodređuju se na osnovu ranije datih i određenih kanona, kao autoriteta i katalizatora reprodukcije; u prvoopisanom slučaju, autoriteti su bivali nacionalnih kanoni, utjelovljeni u nomološkoj produkciji koja je zasnovana na schmittovskoj politici aproprijacije i redistribucije kao ontoloških derivata, dok u drugom slučaju kanone predstavljaju kulturološki obrasci iz (bliže) prošlosti koji su izgubili aktivnu strukturu, opstajući kao postmodernizmom iscijeđeni estetski i modni detalji. Takva društvena situacija vrši stvaranje dvaju fiksiranih konteksta koji se odnose dijalektički i koji svu društvenu aktivnosti determiniraju vlastitom vrijednosnom estetikom. Dva konteksta, etno-nacionalni i pseudoalternativni kao specifična bosanskohercegovačka dijalektika kontekstualizma na taj način vrši magnetizovanje čitave društvene zbiljnosti na polariziranoj osnovi prividne političke ravnoteže kao statusa quo. Svako manifestovanje političkog (ovisno o korištenom diskursu, naravno) biva privučeno jednim od ova dva dijalektička pola, čime gubi sam politički karakter, utapajući se u kontekstualnu određenost i relativiziranu vrijednosnu kvalifikaciju koja proizilazi iz apsolutne društvene dominacije kontekstā, bilo etno-nomoloških ili pop-kulturnih/pseudoalternativn<WBR>ih. Ova dijalektika nema onaj hegelijanski karakter, koji je u filozofskom smislu i odredio kao «modernu», odnosno evolutivnu i orijentiranu ka budućnosti (sintezi), već specifično reverzibilni u socijalnom smislu, jer ne teži sintezi kao vlastitom dijalektičkom ukidanju i prevazilaženju; sam reverzibilitet se tu pojavio kao evolutivni princip samoostvarenja u tri faze – nomološka re-kreacija etničkih subjekata u tom smislu biva prvi stepen reverzibiliteta, kao vraćanje u «predprosvjetiteljstvo»; konstrukcija kvalitativnog kriterija na osnovu prevaziđenih i u postmodernizmu razvodnjenih principa «alternativnosti» kao estetskih momenata vraćanja na pop-kulturnu prošlost biva drugi, a sama dijalektika kontekstualizma, kao permanentno vraćanje na prethodne kontekst(e) treći stepen reverzibilnosti bosanskohercegovačkog društva. Trijada reverzibiliteta vrhuni u dijalektičkom objedinjavanju dvaju neobjedinjujućih principa i takva, kao paradoks stvara titansku super-strukturu strogog determinizma koji se iskazuje kao dinamizam, obmanjujući oboje, i posmatrača ali i društvenog učesnika. Dijalektika kontekstualizma (ukoliko se kao takva uopšte i može označiti dijalektikom) dobija time jedino funkciju samoodržanja, kroz samoodnošenje vlastitih kontekstualnih polova i vraćanje društva unazad, okrećući svaki pokušaj političkoga, neovisno o njegovom «natalnom» sadržaju, vlastitom kontekstu, u smislu površinske reprezentacije kao esencijalnog određenja.  

  Jasno je da ovakva socijalna dijagnoza  predočava sasvim blijedu sliku društva, u odnosu na kakvo bi ono trebalo biti. Naravno da se, dijadičkom analizom koja tumači dva načina elitne reprodukcije u današnjoj Bosni i Hercegovini ne iscrpljuje društveni totalitet kao osnova interpretacije; BiH je isuviše složeno i u isto vrijeme atomizirano društvo da bi se reprodukcija elite svela samo na ova dva obrasca. No, dominantnost dvaju simulacijskih modela koji su opisani svakako privlači interpretatorovu pažnju i upozorava na stalno prisustvo praznog prostora društvene kreativnosti koji se odražava na zajednicu u cjelosti i tvori političke uvjete kakve svaki dan vidimo.  Taj prazan prostor ne svjedoči ničemu drugome do istinskom nedostatku «političnosti» bosanskohercegovačkog društva, emigraciji politike u «toplije» krajeve, ostavljajući stanovništvo ove zemlje zavejano u mećavi svakodnevne simulacije (političkog) života. 
 

Eldar Sarajlić je rođen 1978. godine u Doboju. Završio je Fakultet političkih nauka u Sarajevu, gdje i danas pohađa postdiplomski studij iz oblasti politologije. Bavi se novinarstvom i radi u UNDP-u.

www.status.ba