VISORAVAN

I.
Što sam se danas naradio! Upravo sam dokrajčio jednog osuđenika koji mi se opirao punih pet dana. Šta li ga je držalo? Žilav momo.
Teško je dželatsko zanimanje i niko ne zna kako je nama. Radimo marljivo i temeljito. A zašto radimo? Radimo zato što tako treba, jer ako ne bismo mi radili, ko bi onda radio?
Kako samo volim svoje radno mjesto! To je ogromna, visoka, stjenovita planina za koju se često i oblak zakači. Toj planini se ne može prići ni s jedne strane, pošto je izuzetno strma. Osim nekoliko tajnih puteljaka... Na toj planini, budući da je na vrhu ravna kao dlan, napravljeno je, bogzna kada, prelijepo mučilište.
Svuda unaokolo su zidovi toliko visoki da nema bježanja. A kamo ćeš pobjeći sve i da hoćeš? Tek ponegdje nema zidova. Kroz ta prazna mjesta pušu snažni vjetrovi od kojih pucaju kosti. Naravno, ne nama, mi se utoplimo. Osuđenici, koji leže okovima priljubljeni uz mermerne postelje, nalaze se tik do tih vrata što zijevaju na provaliju. Izloženi su strujama ledenih vjetrova, a pored toga, mi, dželati, polijevamo ih studenom vodom dok ne umru. A da bi zanimljivije umrli (jer i nama bude dosadno), mi djelujemo postepeno, sipamo kantu po kantu i prizivamo, u tihoj, skrušenoj molitvi, vjetrove da im razdiru tijelo. I tako, ti naši osuđenici umru od smrzavanja, upala, groznice ili, ako su zbilja otporni, od gladi ili žeđi. Ali ovdje niko nije bio pretjerano otporan. Svoj posao obavljamo valjano. Odgovorni smo i ne damo nikome da predugo živi. Leže na mermeru, vjetrovi ih režu, mi ih brižljivo zalijevamo i oni izdahnu.
Svaki dželat stoji pred jednim od tih ležaja. Naporan zadatak. Jer, uputno je osuđenika nahladiti tako da on ne ispusti dušu odmah, nego polako. Da osjeti bol. Takođe, zarada je veća što je mučenje strpljivije, postepenije. Postoji i komisija koja provjerava kvalitet našeg rada. Učili su nas profesiji još dok smo maleni bili, a ja sam se rodio ne znam gdje, valjda ovdje. Imamo mi dolje, uz strminu, naše dželatsko mjestašce, tu živi skromni i simpatični narod, pokoran i marljiv. I dobrog vina bude!
A! Zaboravio sam još nešto: podno planine, s one strane velikog zida koji krivuda rubom zaravni, neka golema voda huči i pjeni se i zove se, kažu, more.
II.
Poželjeh se načasak odmoriti kad su mi odnijeli žrtvu, modru, podnadutu, majstorski obrađenu, kvalitetnu. Međutim, začujem stupanje. Dovodili su mi novu robu da je primim i uskladištim - za sva vremena. Roba je bila sva krvava u licu i nisam mogao razaznati gdje su oči, gdje nos... Pridržavali su je za ramena da se ne sruši.
S njima je bio i vrhovni svećenik. On je bio prvi, ispred njih, ali me bilo strah pogledati ga u oči.
- Kako ide, udarniče? - reče.
- Odlično, a biće još bolje, presvijetli gospodine.
Uvijek je taj naš svećenik znao s narodom, jedino što on ima fino iščešljanu bradu, a ja nemam, ja imam debele, crne brkove i ponosim se time. Jedino što on ima nekakvu svilenu haljinu do gležnjeva, a ja sive hlače. Sive ali nepoderive. Gospodin se nadoveza:
- Donijeli smo ti novog materijala. Pazi, tačno procijeni, treba pošteno da ga natopiš. Da nabrekne. Ovo ti je zadnji ispit. On je među zvijezdama, On te vidi, On te čuje. Položite ga i okujte, vi vrli i uvijek budni pomoćnici moji.
I položiše ga na mermernu ploču. Nije ništa rekao, ni da procvili, ali sam vidio da je živ. Bilo mi je drago: što više života u njemu, više posla za mene. Dobiješ i povišicu.
Svećenik zadigne haljinu: čuva se blata. Zatim se uputi prema središnjoj kuli, odakle se sve nadgleda, i u jednom trenu okrenu glavu prema meni, nasmija mi se i produži. Nasmija!? I to kako! Nekako, sačuvaj me Bože, podlo. Taj se gospodin nikada ne smije, on je pametan i ozbiljan. Zašto mi se onda nasmijao? Razmišljam. Svašta se govorka o tom našem gospodinu bradatom, prema kome osjećamo istinsku ljubav i nemjerljivo poštovanje. Ne vjerujem u ta ogovaranja, zli jezici uvijek zamagljuju istinu. A laž je proklijala iz Zla, kako su nam toliko puta propovjednici ponavljali na besjedama... Poslije tih divnih besjeda, s još većim žarom i vjerom punio sam kante vodom i prosipao ih po grešnicima... Kolaju glasine, Bože mi oprosti, da taj naš visokopoštovani gospodin uradi dvjesto-tristo trbušnjaka dnevno, a da pritom potpuno zanemaruje leđne vježbe. Posljedica toga je da se naš gospodin iskrivljuje prema naprijed, što mu daje ponizan, ropski, bogobojazan izgled. Ja ne vjerujem u to, ali neka se čuje kakvih sve ružnih izmišljotina ima o ljudima tako velikim, mudrim, prostodušnim i, povrh svega, narodnim.
Ostadoh nasamo sa svojim plijenom. “Jadnik!”, naglas se našalim. Lice mu prekriveno skorenom krvlju, osobito iznad usne, mnogo je krvario iz nosa. Iznad gornje usne krasta debela poput hrenovke.
Prospem mu vode posvuda da vidim šta mi je činiti, kakva je njegova reakcija. Zazveckaju okovi.
Nisam u najboljoj formi. Spustim kantu. Hladni vihori. Pogledam preko njega prema onoj vodurini što se zove more. Šta li je to more? Koliko kanti treba zagrabiti da bi se isušilo? Mislio sam o tome, nisam ni primijetio da je puno vremena proteklo. Puše vjetar i zviždi. Vratim se poslu. Kada radim, ne mislim... Ne! Ne zviždi bogte vjetar, nego moj... moj materijal! Kako uspijeva?
Zar ga ne boli usna?
Pogledi nam se sudariše. On prestade zviždati. I ja u njegovim zjenicama vidjeh nešto strašno, nešto što me prenerazi. Ustuknuh. Zamalo ispustih kantu. Preblijedio sam. On nije, bio je već ranije blijed. Zagrglja, iz usta mu procuri nekakva masna, žućkasta tečnost. Onda se zagrcnu, zakašlja, noge i ruke mu se grče, ali se ne može saviti, pričvršćen je lancima. Kad se prestao gušiti, zasmijao se, nepristojno, izazivački, a mene neka sila kočila, sprečavala da ga silom nagnam na šutnju. Neobjašnjiva zbunjenost vezala mi udove. Mora da se jutros nisam najeo kako treba.
Za danas je dosta. Pođoh u svoju kućicu, pećinicu, da se odmorim, pa ću sutra nastaviti, naravno ukoliko onaj bude živ. Moja procjena je da će biti. A rijetko kad se prevarim.
III.
Nisam se naspavao, a moj materijal, po svemu sudeći, jeste, pošto je sljedeće jutro bio čio i koliko-toliko zdrav. To nisam smio dozvoliti. Smjesta sam se posvetio marljivom radu. Polijevao sam ga, kvasio dok ne pomodri, a zatim ga ostavljao da se suši na vjetru i taj postupak sam primjenjivao cijeli dan.
Jedina pauza - vrijeme ručka.
- Kako ti ne dosadi? - bile su njegove prve riječi.
- Ne razgovaram s materijalom - odbrusih, mada mi je glas nenadano zadrhtao.
- Glas ti je zadrhtao. To znači da sam pogodio u srž.
Nisam htio diskutovati s njim. Nisam dužan nikome polagati račune, osim gospodinu njegovoj svetosti. Ali taj glas me toliko razdraživao, kao da mi je svaka riječ čupala po živac. Da on nije neki zao duh? Prekipjelo mi, uzvratim:
- Šuti! Da se ne bi udavio.
- Da mi ne prijetiš to smrću? Ako hoćeš da ubrzaš moju smrt, utoliko povoljnije za mene, a utoliko gore za tebe, jer šta će kazati gospodin svileni? Stanjiće ti se plata: manje mučenja, manje love.
- Ne zovi ga tako! Zato ćeš i crknuti, zato što nemaš poštovanja prema onima koji su visoko, visoko iznad nas.
- Otkud ti znaš šta je poštovanje?
- Ne bih bio ovdje da ne znam. Nego tu, gdje si ti!
- Ne znaš ti ništa, znaš samo bašte zalijevati.
U meni kuha. Toliko ga ispolijevam da se počeo gušiti, drma ga kašalj, na moju veliku radost. Onda popustih. Da li sam ga smirio efektnim djelovanjem? Nisam, jer je i dalje izazivao:
- Znaš li šta je sloboda?
- Da.
- Boja tvoga glasa odaje neznanje.
Bijes je opet dozivao nove kante, koje se nisu pokoravale, ostale su nepomične. Suzdržao sam se.
- A da ne znaš ti šta je sloboda? - upitam ga, željan objašnjenja.
- Nema slobode dok ne preskočiš samoga sebe - osmjehnu se, kako bi drugačije nego podrugljivo.
- Zaista? To sam mogao i sam reći.
Iste večeri požurio sam kući. Ne, ja ono nisam mogao reći. Ali kao da sam ja rekao, tako mi se učinilo. Zavrtjelo mi se u glavi. Legnem, ustanem. I tako više puta. Na kraju ustanem, a ne legnem. Razmišljam i hodam. Razgibavam se. Pomolim se Svevišnjem. Zatrčim se i napravim salto. Uvijek sam bio vičan gimnastici. Eto, napravio sam salto, preskočio samoga sebe i gdje je sada ta sloboda? E moj pametnjakoviću, nemaš ti pojma ni o čemu! Izazivao si me i htio napraviti budalom. Ali, ako lažeš ti, ne laže salto!
IV.
Sutradan mu nisam dao da dahne. Nisam ga htio počastiti ni jednim pogledom. Kvasio sam ga bez prestanka. Čak sam se u šali pomokrio po njemu, da ga ugrijem, da ne oboli od hladnoće. To je naš mali dželatski nestašluk. Kada to neko učini, šapne svom kolegi s posla: “Nije svaka hladna!” i rastanu se oraspoloženi.
- Puštaju li tebe ikada s robije? - poče opet provocirati.
- Prije bi se moglo reći da si ti na robiji, a ne ja.
- Brbljaš.
Čemu rasprava? Pokazaću mu na djelu koliko se vara. Uzmem zalet, obrnem se u saltu i pobjednički mu postavim pitanje:
- Evo, pametnjakoviću, preskočio sam samoga sebe, a od slobode ni traga. Gdje je?
Tad shvatim da sam prenaglio. Prevario sam se, nije trebalo skakati pred njim. Pomisliće da mu povlađujem. Prepoznao je tu moju naivnost i još se poslužio zajedljivošću:
- Zašto mašeš rukama? Nije sloboda muha da se lovi.
Opet me ljuti. Oderao bih mu kožu s lica... Pažljivo se zagledam u njega. Po prvi put pažljivo. Nije više podbuhao.
Gdje li sam vidio tog čovjeka? Podignem kantu, zagledam se u vodenu površinu, svoj odraz.
- Da, robijašu i dželatu, ja sam tvoj brat, brat blizanac.
- Brat biuavac? Ne razumijem.
- Kaže se blizanac.
Mislim se: “Mi ličimo. Čak ima brkove kao ja.”
- Postoje stvari kojih se ja sjećam, a ti ne. To sada nije bitno.
Razumio si - je li - šta ti govorim: nema slobode...
Nisam razumio. Posmatram ga: ono ispod nosa nije bila krasta, nego brkovi, isti kao moji.
- Tupo me gledaš, robijašu. Preskoči mene, robijašu. Mene, sebe.
- Pašću.
- Probaj.
Ubjedljiv je, zapravo ubjedljiv sam. Ponovo mi se vrti u glavi. Osmotrim kulu. Nikog na terasama. Kako tako lako pristajem na njegova nagovaranja? Zatrčim se. I preskočim ga. Sada sam pedalj od provalije.

www.omnibus.ba