Esad Bajtal

  
 Iskustvo nam je palanačko.
 
 Tako glasi rečenica kojom počinje Filosofija palanke Radomira Konstantinovića. Na svoju utopističko-civilizacijsku misiju Filosofija palanke krenula je emitovanjem na Trećem programu Radio-Beograda, avgusta mjeseca davne 1969. godine, a iste godine (prvi put u štampanoj formi), izlazi i u okviru časopisa: "Treći program" (br. 2/1969.). Nakon toga (sada prvi put u formi knjige), pojavila se kao zasebno izdanje biblioteke "Treći program", također u okviru "Trećeg programa" Radio-Beograda (bez oznake godine izdavanja). Njeno naredno knjiško izdanje štampano je kao 74. naslov čuvene Nolitove biblioteke Sazvežđa. Danas, zahvaljujući internetu, saznajemo da nijedno od tih izdanja Filosofije palanke više nije moguće nabaviti: rasprodata su. Time je Filosofija palanke postala materijalno vlasništvo mnogih, ali ne i njihova duhovna svojina. Čitana je ali ne i pročitana. Iskustvo krvavog povijesnog dogoda, i nakon njenog višestrukog pojavljivanja, dozvoljava sljedeći zaključak: gusto spletena u hermeneutičku nabranost zmijski pokretne košuljice Konstantinovićevog kritičkog pera, filigranski složena mustra polisemične i spiralno uspinjuće analitike  palanke, izmakla nam je. Tj. iako već decenijama, egzistira kao javna, Filosofija palanke još uvijek je, uprkos zdravom naboju vlastite poruke, i neapsolvirana i  neinternalizirana* socio-kulturna i  duhovna činjenica. Historia, ponegdje, est magistra vitae. Ovdje još nije! Mi, iz vlastite povijesti nismo ništa naučili i treba još da učimo. Jer, za nas očito važi jedna druga srednjoškolski poznata latinska izreka: repetitio est mater studiorum.
 Ergo:
 Iskustvo nam je i dalje palanačko.
 I biće to još dugo!

I

 Šta je palanka?
 Pojmovno-značenjski riječ je o poodavno odomaćenom turcizmu koji se obično  koristi u jednom od dva moguća smisla: 1º) kasaba, omanja naseobina koja je "ni selo ni grad"; ili: 2º) "kula stražara"; "tvrđavica opkoljena jarkom". Međutim, za razliku od navedenih, u vokabularu Konstantinovićeve filozofije termin palanka nije ni geografski ni zemni, nego duhovni pojam, jer, "svet palanke postoji samo u duhu; sam duh palanke je jedina apsolutna palanka, za kojom zaostaje svaka stvarnost palanke" . Još preciznije: duh palanke nema svog sveta...koji bi bio njegovo idealno oličenje, jer on je jedan lutajući duh, jedan nemoguć duh: nema zemlje u kojoj on nije moguć .
 Odatle polazeći, drugo nam je značenje pojma metaforički sasvim prihvatljivo i upotrebljivo: palančanin je, ne stanovnik naseobine ovog ili onog reda, nego, mentalni malograđanin, logikom životnog nehaja i etičke neosviještenosti zatočen u duhovnoj "kuli stražari" s koje, "kroz puškarnice svojih zenica" (Ž. Pavlović), nevidljiv i smrtno ozbiljan, manirom pritajenog badca iz Makovog Zapisa o nespini,  budno motri na okolinu.
 Badi!
...
Posvunoć badi badac povazdan badi
Budan je badac kad ruši budan kad gradi

Na mostu badac badi na drumu bdije
Badac nikada ne plače niti se smije

Na gradu badi badac badi na vasi
Badac se nikadar ne vidi niti se glasi
...
Badci su ovi bludni svagda budni budni

Ej ej ej
Ašte su badci budni
Ni nespine klete ne spiju

 Iz dana u dan, iz sata u sat; "pedestdevet sekundi u minuti" (E. Cioran), badi badac na nas; bezbrojni badci i nespine prilježno bdiju nad našim životima i mačijom strpljivošću uporno motre na svaki naš pokret:

Na ishodu jedan badac stoji
Tisuće badaca na istoku postoji

Na naše ruke badac vreba cijele noći
Vreba na naše danju i uši i oči

 A šta ti silni badci, zaparavo, rade, dok tako revnosno nad nama danonoćno bdiju i bade? To bi, slijedom gornje Makove poietike i Konstantinovićeve kritičke logike  moglo biti temeljno (neizgovoreno i nenapisano), pitanje Filosofije palanke.
 Rade kao homo komunalci, "apologeti čistote", "stražari duha",  ili stražari u službi održanja bezličnog palanačkog stila. A "stil je najviše načelo palanke", kaže Konstantinović, i nastavlja: "Za duh palanke stil je obrazac koji treba podržati svojim životom... On je norma a ne stvarnost, i utoliko je više norma i zakon ukoliko je manje stvarnost, ukoliko se više oseća kao konstrukcija kojoj se stvarnost odupire. Normativnost je tim svetija ukoliko je u stvarnosti problematičnija". 
 Tim smo navodom došli do ključne teze Filosofije palanke: normativnost - uvijek i svuda. Ona je sve, i traži se u svemu. Otuda običajno podrazumijevani palanački imperativ apsolutne javnosti svega e da bi svakō, eventualno, nepoštovanje zadate norme moglo da se uprati. Normativna tiranija palanke pohodi nas kao neumoljiva okrutnost uvida u sve; "tiranija apsolutne jasnosti i javnosti svega".  Svega ličnog, individualnog, privatnog. Palanački život se lišava svake intime i prava na tajnovitost građanskom nedodirljivošću njegovane intersubjektivnosti. Pred nepisanom normom totalno voajizirane stvarnosti, ništa ne smije ostati izvan vidokruga vječno budnog oka i uha palanke: sve je stvar javnosti i sve mora biti javna stvar. Ali ne javna stvar u idejno-društvenom smislu res publicae; ne u smislu dometa osvojene demokratije i javne odgovornosti jedne zajednice, nego javna stvar kao prizemna i najniža dušebrižnička, pa i doušnička radoznalost voajersko-palanačke i mahalaške nedozvanosti. Od nje i potiče onaj zastrašujući, poetizirani rigorizam Maka Dizdara, u već djelimično citiranoj pjesmi:

Za jedan pogled mrki badci u tmaču vode
Za jednu riječ dobru badac u srce bode

 A "riječ dobra", je, prema samom pjesniku, riječ dobrih ljudi; u širem smislu, heretička misao  naporno stvarana i strpljivo njegovana izvan kolotečine prećutno ustaljene običajnosti  palanačkog duha i mišljenja. Kao takva, podložna neprestanoj reviziji diktata javnosti (koja, izvan propisanog stila palanke ne prizna nikog i ništa), svaka naša misao, svaka riječ i svaka gesta, bivaju danonoćno izlagani budnoj pažnji palanke. Zahvaljujući njoj, "na žeravici monstruozne radoznalosti koprcamo se kao crvi" (Ž. Pavlović). Mimo svoje volje i ni od koga pitan, biti stalno izložen budnom oku javnosti, neizbježni je danak koji nonkonformistički pojedinac uredno plaća pritajenim žrecima palanačkog duha. Tim prije i tim više ukoliko revnosnije odbija da pristane na diktat palanački samorazumljivog po-javljivanja vlastite egzistencije. Principom te samorazumljivosti izlazimo na zagonetnu ravan onoga quidditas javnosti; do pitanja štostva javnosti neophodnog za ontološko interpretiranje pojma javnosti, kao ključnog pojma razumijevanja i objašnjenja fenomena "palanke" u semantičko-deskriptivnom kontekstu Konstantinovićeve analitike Filosofije palanke, o kojoj je riječ. Međutim, potpuni smisao pojma i, hegelijanski govoreći, "rada pojma" javnosti, koji srećemo kod Radomira Konstantinovića, biva nam samo donekle jasan iz deskriptivne, ali potpuno transparentan tek iz etimološke perspektive; tj., geneze njegova nastanka.
 Riječ "javnost" dolazi nam od glagola jáviti, javim (se), u čijoj osnovi nalazimo praslavensko avъ, koje, na tragu ekstenzivne dinamike svakodnevne jezičke prakse, omogućava lančanu izvedbu serije glagolskih kauzativa u vezi s pastirskim poslovima čuvanja stada, npr: najaviti tj. "natjerati, nagnati stoku"; ili: prejaviti, sjáviti, sjâvīm (ovce, blago), a sve u značenju imperativno doziranog kretanja, tj., čobanski strogo kontroliranog odlaska i dolaska blaga s planine i na planinu. Otuda i postverbal  sa sufiksom -ъk: sjàvak, sa funkcionalno idiličnim  značenjem: "zdig, slaženje stoke pod jesen s planine" (P. Skok), koje i danas funkcionira u dnevno-jezičkoj praksi ruralne  Crne Gore. Idući značenjski uzvodno, saznajemo da se ovaj kauzativ svojevremeno razvio iz već nestalog starocrkvenoslavenskog priloga javĕ > jávi sa značenjem "otvoreno, očito", jasno, očigledno, tj. na javi (a ne u snu), dakle, u vrijeme čovjekova budnog aktiviteta i pune prisebnosti. Istina, prilog se, u svojoj izvornoj formi, nije uspio održati u živom jeziku, ali su ga zato, ponegdje, zamijenili i danas aktualni sinonimi, kao npr. turcizam persijskog porijekla: ašćare/ašićáre (otvoreno, jasno, očevidno, javno) u Bosni.
 Ali, tek kad se praslavenski pridjev na -ьn (jâvan), poimeniči na -ost, dobijamo pojam o kojem ovdje govorimo: javnost. Javno je sve ono što se zna, ono o čemu se govori, a javnost je ona koja sve "uredno" i na vrijeme registrira. Licemjerno i svima ("urbi et orbi"), obznanjujući ono što zna, čaršija na javni "stup sramote", prikiva unaprijed osuđene. Čini to otvoreno ili palanački sofisticirano, kao u slučaju "javne tajne", kad se nadugo-i-naširoko obnaroduje i ono što još uvijek nije formalno potvrđeno i obznanjeno . Odatle poznati postverbali: izjava, objava, dojava, prijava, kao i radne imenice iste osnove: javljač, javitelj, prijavitelj, dojavitelj, objavitelj... tj., onaj koji (objavom ih ras-tajnu-jući), gonjen vlastitom dokonošću, objelodanjuje svijetu tuđe tajne: telal, trabunjalo, seoska torokuša, "radio mileva",...itd. Istu palanačko-značenjski ustaljenu profanost prepoznajemo kod deminutiva  jàvče: "mlada kokica, pilica (piščenka)" koja snese prvo jaje, pa se, u svojoj egoističkoj samodopadnosti, brže-bolje raskokodače da to svima objavi i događaj definitivno učini javnim, stavljajući ga objeručke na pladanj raspaljene palanačke znatiželje.
 Javče, javka, te iz njih izvedeni neologizmi službenog jezika modernih komunikacija: brzojav, brzojavka, tj. "telegram", semantički se, također, oslanjaju na istu etimološku logiku koja, strukturalno, već u prvoj značenjskoj ravni (brzo-jav), implicira bjesomučnu utrku s vremenom što se ispostavlja kao prepoznatljivi signum modernog života: što prije objaviti ili obznaniti dotad nepoznato, ili tek dogođeno. Palanka upravo to radi. Neodgovorno i neprovjereno obznanjivanje ("provaljivanje") nekoga ili nečega, uprkos eventualnom htijenju i želji pogođenog subjekta da očuva željenu tajnovitost ponekad i neprijatnog dogoda (kad se od stida "propada u zemlju"),  iskustveno je potvrđena matrica načina funkcioniranja frustrirane, krajnje prizemne i licemjerno razroke radoznalosti palanke u stilu:  svoje sa-kriti, tuđe ot-kriti.
 Sve u svemu, tipično za javnost je govorkanje (kod Heideggera: das gerede), brbljanje, ogovaranje, naklapanje... Naravno, iako moderan, fenomen nije nov. Još od starih Latina, poznat je kao fama, glas koji se pronosi; tj. u običajno provjerenoj sentenci - fama volat, glasina leti, širi se... Ili, u nešto drugačijoj izvedbi: fama crescit eundo, glasina raste, buja; buja tako što joj svako, preuzimajući je i predajući je dalje, ponesen asocijativnom inercijom prizemne palanačke mašte, na/doda i (po)nešto svoje. Vergilije (Vergilius Maro, Publius 70-19 p.n.e.), rimski pjesnik, o tako nestvarno napuhanoj glasini pjeva kao o svojevrsnom ludilu neobuzdanog pučkog jezika:

...ona se kretanjem hrani i idući biva sve jača
od straha slaba s početka, no uskoro silno uzraste
po tlu nogama gmiže, a glavu u oblake diže...
Između neba i zemlje raskriljuje noćnim se mrakom
šuška i šapuće stalno i snu se suprotstavlja slatkom,
danju pak sjedi ko stražar na sljemenu nekog krova,
ili na visokoj kuli zastrašuje svijet iz gradova,
nikakva skrb je ne mori da l' pravo il' nepravo zbori

 O tom sablasnom ludilu javnosti, koja, bez ičijeg odobrenja ili saglasnosti, javno ili tajno; glasno ili šaptom, javi o našim životima (našoj privatnosti, našoj intimi), etimološki najbolje svjedoči izvedenica iz iste (av) osnove: avet * (tur. strašilo, utvara, sablast), te izvedenica iz ove izvedenice: avetinja, (havetinja), u smislu inferiorne, mentalno nezrele osobe, tj., "udarene", osobe slabe pameti. Odatle, avetati - lupati, ili u pučkoj svakodnevnoj frazeologiji: "mahnitati, govoriti koješta"...  Zanimljivo je da, njenom praslavenskom korijenu avъ odgovara indoevropski korijen aų- ("osjetiti, čuti"), koji nalazimo u imenici ųm. Iz tog korijena i imenice um potiču negativni, personalno i socijalno omalovažavajući  pridjevi na -ьn: neuman, nerazuman, bezuman, koji se, bez ikakvog moralnog rizika, značenjski mogu tretirati i kao ključni atributi profane, sirove, i neotesane svijesti palanačke javnosti. Tim prije što u mentalitetu ustaljenih unutar-palanačkih odnosa, prećutno, ali  savršeno, funkcionira  i jedan drugi značenjski sloj sadržan u ruskoj riječi (također, iste avъ osnove): jâvka (njem. losungswort), tj. lozinka, znak sigurnog i unaprijed dogovorenog raspoznavanja idejnih ili drugih sapripadnika, koji logički pouzdano, a na principu: doziv / odziv, zadovoljava ključne funkcionalne potrebe stražarske službe kao preventivno sigurnosne vojne strukture. Svako onaj ko se, na tragu normativno obavezujućeg stila življenja palanke, na upućeni mu doziv propisno ne odazove, taj automatski i čisto vojnički, biva prepoznat kao neko ko - "nije naš", nije "od nas", te ga kao takvog, krajnje sumnjivog, treba ili fizički likvidirati (u ratu), ili u namanju ruku javno degradirati - tj. ismijati (u miru). To je naročito vidljivo u vremenima ideologijski forsirane pravovjernosti (a takvo je upravo naše vrijeme danas), kada, logikom tiranije palanačkog uvida "u sve", doslovno sve postaje lozinka: i lično ime, i način odijevanja, i način pozdravljanja.  Također, ratno-ideološka bh espresso jezička produkcija, pokazuje nam da, čak i vokalno-grafemski nebitno različite, ali javno obavezujuće, nijanse svakodnevnog jezičkog izraza i iskaza (npr. kava, kafa, kahva, kisela ili mineralna voda, itd. itd.), mogu, na fonu militarističke odziv - doziv logike, služiti kao pouzdana i provjerena lozinka u funkciji palanačke isključivosti i nasilne jednoumne uniformnosti koja nas, trenutačno i ad hoc potvrđuje ili kao odane pripadnike, ili nas, logikom palanačke prizemnosti (sasvim neodgovorno, a u "ružnim vrmenima" i egzistencijalno krajnje opasno), raskrinkava kao heretike i nacionalne izdajnike. Naravno, svaki izuzetak, svako odmetništvo i svako odstupanje od lozinkom normiranog držanja, u najmanju ruku biva "dostojno samo prezira i podsmeha" (Konstantinović) palanke.
 I plaća se.
 Zapravo, sav palanački život se odvija na uskom razmeđu doziva i odziva. Lozinka drži palanku na okupu. Tako i najobičnija kafanska narudžba, zavisno od toga da li tražite kavu, kafu ili kahvu, postaje svojevrsna lozinka, tj. legitimacija i način nacionalne identifikacije naručioca. U prilog rečenom, školski poučan i palanački ciničan poslijeratni primjer, iz 1996. godine, govori dovoljno sam za sebe. U jednom bh gradiću, palanci (s nacional-demokratima na vlasti), na, krupnim slovima, uredno i čitko odštampanom cjenovniku (na zidu lokalnog kafića), šokirani (ili oduševljeni u svojoj palanačkoj naci-euforiji), posjetioci mogli su pročitati da kava, kafa ili kahva imaju posve različitu cijenu, i zavisno od toga kako formulirate narudžbu, taj topli napitak može da vas, gornjim redoslijedom, košta: pola marke, jednu marku, ili marku i po. To što u sva tri slučaja, hemijski, olfaktivno i gustativno, naručilac pije istu (s)tvar, ne znači nikom ništa. Dosljedna sebi, palanka je time, još jednom, i na taj način, odbila da prizna raznolikost života. Zapravo, po logici palanačkog jednoumlja i ideologijski njegovane netrpeljivosti nacional-demokratâ, ako već ne može da se eliminira, razlika mora da se plati. Palanačka mentalna krutost i stilom normirana uniformnost, i u ratu, i u miru, priznaju samo dvovalentnu logiku bojovnikâ: ili si "s nama" ili "protiv nas". Sve "između" je "ničija zemlja" koju po mogućnosti treba što prije (u krajnjem i nasilno), osvojiti, ideološki obilježiti, i proglasiti je definitivno svojom. 
 U svrhu tog osvajanja tisuće palanačkih badaca badi na sve strane: sva se palanka pretvorila u oko i uho. Svi se, uzajamno, i ispod oka motre. Svako je nekom na tragu: uhode i uhođeni uzajamno se uhode. Svi tragaju za svima. Špijaju. I svi su na istom zadatku: traži se otpadnik, rebel, neposlušnik, neistomišljenik; ukratko: traži se - izuzetak. A svaka se izuzetnost razmijeva samo kao ma(ha)na; negativna odlika; nedostatak, pogreška, zamjerka; neki fizički ili umni nedostatak; manjkavost; uopšte ono čemu se može neki prigovor staviti (A. Škaljić, 1965.).
  Dakle, kako uviđa Konstantinović, "Nijedna odlika se ne priznaje... Ljudima se nadevaju imena upravo po toj odlici... ali ne da bi odlika bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana..."  Noseći žig svog nadimka kao kao javnu stigmu sramote koja se ne da sakriti, obilježeni je doslovno i praktično "trajno podređen palanci: svakim dozivanjem, koje mu se po tom nadimku upućuje, duh palanke pobedonosno likuje: on je neprestano zaposlen. Palanka je, u tom smislu, bezmerno vredna; ona neprestano imenuje..."  A da bi mogla da imenuje, palanka mora da uhodi. Međutim, uhoda nikad ne zna (na planu svijesti, ostaje mu skrivena, ili, freudovski: neosviještena), psihološku istinu vlastite životne pozicije, da, prividno uhodeći drugog, on, zapravo, faktički-stvarno bježi sam od sebe. "Čovek nikada ne uhodi drugog čoveka da bi rešavao probleme tog čoveka već svoje". (...) svi "riškaju po tuđem glibu da bi smanjili smrad sopstvenog. Svakome je svoje dupe dunja". 

II

 Imajući sve to na umu, ili, bolje rečeno, osjećajući životnu pogubnost mogućeg sukoba s palankom (zbog eventualne odluke da živi autentično, po mjeri vlastitog osjećanja života), šta prosječnom čovjeku, "Građaninu Običnom" , još preostaje da učini u svrhu samospašavanja iz ralja pogubno razjapljenih palanačkih čeljusti ?
 Skoro ništa!
 Pa, ipak...
 Pritisnut nepodnošljivom zebnjom od nadolazeće neizbježnosti bolnog poniženja, prosječni pojedinac počinje da egzistira u košmaru i strahu; ali ne samo u strahu od drugog i drugih, nego, i prije svega, u pervertiranoj, i njemu neosviještenoj formi potmulog straha od sebe samog, tj. od straha nekliširane individualnosti izvornog subjektiviteta. Jer, "Ako bi palančanin priznao sebe kao subjekt, palanka bi time bila ugrožena kao volja: tamo gde sam ja subjekt, svet ne može da bude subjekt" (Konstantinović). Bježeći od bolne neugodnosti mogućeg sukoba s radikalno odlučnom voljom palanke, pojedinac se "odlučuje"  (u smislu nesvjesnog i refleksnog zauzimanja odbrambenog stava identifikacije sa grupom kao referentnim okvirom važećih vrijednosti), na nesumnjivu odanost palanci. On postaje palanka tako što se iznutra, na planu prihvaćenih stavova, ponašanja, ciljeva, vrijednosti ..., strukturira potpuno palanački. Tj. palančanin postaje "verniji palanci nego samom sebi..." On više nije "pojedinac na personalnom putu; on je sumum jednog iskustva, jedan stav i jedan stil. (...) Stil je sve, čovek je mnogo manje. U svetu palanke, važnije se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve... pretežno lično, individualno... nepoželjno je (...) Odreknut od sopstvene..., stilizovan po obrascu kolektivne volje, palančanin se sklanja u sigurnost opšteg".
 A to znači: on počinje da se ponaša po onoj narodnoj: "pleti kotac k'o i otac"; tj, slijedeći nečujni, ali zanosni zov gomile, pa čak i kad je formalno "debelo" obrazovan, on živi "kako se živi", govori "kako se govori",  misli "kako se misli", itd. (akademici i profesori univerziteta koji poslušno slijede polupismene političke vođe, živa su inkarnacija i najbolji primjer nezrele palanačke svijesti na djelu). Ovo dominantno Se, reći će Heidegger (Sein und Zeit), uvijek "jest na način nesamostalnosti i nepravosti". Ličnost palančanina devalvira na "Se-ličnost koju razlikujemo od prave, to jest, posebice uzete ličnosti".
 Zapravo, heideggerijanski opservirano, prihvatanjem volje palanke, ja prestajem postojati "u smislu svoje ličnosti, postajući Drugi na način Se. Najprije iz njega, i kao ono, ja bivam 'dan' sebi 'samome'...". Ili, u smislu Konstantinovićevog poimanja personalnog samožrtvovanja, duhovnog samokastriranja pojedinca i njegovog podlijeganja presiji personalno pogubnog stila palanke, sebe izručiti u Se, znači, s jedne strane, pobjeći od odgovornosti, ali i (s druge strane), odreći se slobode i prava donošenja vlastitih životnih odluka. Budući da ovo Se, na tragu behavioralno zavodljive inercije gomile, "unaprijed određuje svako prosuđivanje i odlučivanje", ono, kao opća pojava, automatski oslobađa svake odgovornosti pojednica koji ga je prihvatio. To je (uhodan, E.B.), način niveliranja svih mogućnosti bitka, kaže Heidegger. I upravo to niveliranje i ta prosječnost, kao načini bitka Se konstituiraju ono što heideggerijanski  prepoznajemo kao konstantinovićevsku 'javnost'.
 U tom spontanom niveliranju i bezdušno reterirajućem izjednačavanju pojedinca sa socijalnim okruženjem, leži sva snaga javnosti: javnost je uvijek u pravu; ona je jedini kriterij istine i životna mjera palanke, ali ne "na temelju nekog osobitog i primarnog odnosa bitka prema 'stvarima', ne stoga što raspolaže nekom izričito prikladnom transparentnošću... nego (i u tome je neviđeni paradoks svega, E.B.), na temelju neulaženja 'u stvari', stoga što je neosjetljiva prema svim razlikama nivoâ i stupnjevima pravosti. Javnost sve zatamnjuje..."  Ergo: Bauk javnosti dolazi iz Ništa,  i uzimajući Sve, u zamjenu za to (od prilike do prilike), nudi samo mediokritetski privid egzistencijalne  sigurnosti palančanina.
 Naredni paradoks, kojeg Martin Heidegger, lucidnom analizom "svakidašnjeg samobitka", izvlači iz nivelirajućeg sivila prosječnosti i palanačke najčešćosti (moda, običaj, adet...), psihodinamski i sociopsihološki posmatrano, dat je u sljedećem ontičko-strukturalnom obrascu: u neodložnoj stalosti čovjeku do sebe samog (na način samopotvrđivanja kroz druge), on se spontano nastanjuje u bezlično Se, "u prosječnost onoga što se pristoji, što se uvažava... Ova prosječnost u skiciranju onoga na što se može i smije odvažiti stražari nad svakom iznimkom koja strši. Svako se prvenstvo nečujno potlačuje. Sve izvorno je preko noći uglačano kao odavno poznato".  Bukvalno, od svih nevolja haecceitas-a palančanin se "spašava" bježanjem u quidditas palanke! Sivilo javne bezličnosti palanke stupa na mjesto autentične, izvorne osobnosti poražene individue. 'Ja' palančanina propada u sveproždirući bezdan provincijske običajnosti, da bi konačno (sada u umirujuće prepariranoj izvedbi neiritirajućeg privida vlastitosti), izronio iz njega kao kalupom u-pristojeni adequatum socio-komunikativne ravni zadatog kult(ur)nog miljea.
 Šta je posljednji, dnevno instrumentalni smisao ove depersonalizirajuće bačenosti i zapalosti u obezličenu ruljost palančkog Se?
 Samo jedno: sloboda od slobode, ili pojavno-fenomenološki govoreći -  sloboda od odgovornosti! Ako odgovornost znači polaganje računa u vidu od-govaranja nekome na postavljeni (ili predpostavljeni) upit o smislu i razložnosti vlastitih činâ, onda odgovornost kao od-govornost uvijek podrazumijeva Nekog; podrazumijeva svoj oslonac u nekom. Taj neko jest Subjekt u smislu nalogodavca ili počinioca izvršene radnje. Etički gledano, odgovornost kao s/a/vjestan moralni čin individue, ima smisao najvišeg afirmativnog čina koji (uvijek iznova i snažno), potvrđuje čovjeka u njegovoj čovječnosti. U njegovoj nekosti. Tek prihvatanjem vlastite odgovornosti čovjek postaje Neko i on jest Neko.* Bez odvažnog prihvatanja odgovornosti čovjek je Niko, tj. Nitko ili Nitkov. Stoga ovo neodgovorno palanačko Se, kao a-moralni javni izgovor, nikad nije taj konkretni traženi Neko! Se je uvijek Niko. U svojoj zapalosti u bezlično i neodgovorno Se, "svatko jest Drugi i nitko nije on sam. Se, kojim biva dan odgovor na pitanje o Tko...jest Nitko...", uči nas Heidegger. Konačno, pozivanje na Se vrhunski je oblik nitkovluka.
 I upravo u  nitkosti i ništosti ovoga Se, pravno-topički gledano, jeste mjesto faktičke, iskustveno nam poznate  neodgovornosti. Tako, u ideološko-političkom špilu karata, Se je naprosto joker koji može zamijeniti svaku drugu kartu. U tom smislu, na fonu društvene, političke, pravne ili moralno podrazumijevane odgovornosti, joker figurira kao desubjektivizirani supstitut i provjereni anulator krivice stvarnih krivaca; pouzdana garancija njihove faktičke neodogovornosti. Kada je Se krivo - niko nije kriv, uprkos tome što svi očigledno ispaštaju.
 Tako, u Haagu danas, više niko nije kriv za ono što se događalo juče širom Bosne i Hercegovine. Niko nije ubijao, niko nije palio, niko nije silovao... Jer, spasonosno Se, kao  jedini odgovor (joker odgovor), na pitanje krivice, glasi: "ratovalo se"; "ubijalo se"; "palilo se"; "silovalo se"; "pljačkalo se"... Nedavno u jednoj dijaloškoj emisiji neke od nacionalnih TV, jedan ovdašnji quasipatriota, braneći jednog od (sudu tek privedenih), haaških optuženika, jokerski mudro i smireno objašnjava: "Ratovalo se; rat nije ljubljenje; rat je ubijanje, ubijalo se..." Upravo, zahvaljujući toj svojoj sposobnosti pseudoneupitnog razd(r)uživanja od svake odgovornosti, Se uživa neviđenu privilegiju luksuza "da 'se' stalno poziva/ju/ na njega. Ono najlakše može odgovoriti na sve, jer nije nitko ko  treba da stoji iza nečega. To uvijek 'bijaše' Se, pa ipak je moguće reći, da nije bio 'nitko'. U svakidašnjici tubitka (čovjeka, E.B.), većinom nešto nastaje putem onoga o čemu moramo reći da nije učinio nitko". 
 To Se, kao "skupa-bitak potpuno rastače vlastiti tubitak u način bitka 'Drugih'... (...) U toj neupadljivosti i neustanovljivosti razvija Se svoju pravu diktaturu. Mi uživamo i zabavljamo se kao što se uživa; čitamo, gledamo i sudimo o književnosti i umjetnosti kao što se gleda i sudi", ubijamo kao što se ubija i ne smatramo odvratnim ni ubistvo, ni zločin, ni silovanje, ako se to ustaljenom jokerskom logikom bezličnog palanačkog duha "ne smatra" takvim. To palanačko Se,  "koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka (naše, E.B.), svakidašnjice".
 Dakle, inertna Se saobraznost logici uobičajenog i svakodnevnog, kao malodušno podlijeganje neupitno-bezličnom stilu palanke, produciraju na personalnoj razini, neautentični, isprazni, konformistički tip ličnosti. To je tip zgaženog, životno poraženog čovjeka; čovjeka depresiranih, krajnje potisnutih i reduciranih ljudskih potencijala koji konstantno otežava život drugima. Ali, budući da potisnuto nikad ne miruje, ono, (poput nasilno uronjenog drveta u vodu), stalno teži da se vrati na površinu (tj. u svijest odakle je i potisnuto). Upravo ta mogućnost, mogućnost vraćanja potisnutog, snažno obespokojava konformiranog palančanina jer prijeti da ugrozi njegov, potiskivanjem stečeni,  lažni mir. Naime, i najmanji nagovještaj vraćanja potisnutog izaziva kod njega snažan osjećaj anksioznosti, tj., strah od neizbježnog konflikta vraćenog (autentičnog), s već uhodanim stilom življenja, u ime koga je, i zbog koga je, ono potisnuto i bilo potisnuto. Psihološki interpretirano, palančanin je žrtva dvostrukog tereta neosviještene (stereo)fobije: straha od sebe (autophobia) i straha od (tog) straha (phobophobia).
 Ukratko: snažno uznemiravan bolno-neugodnom anksioznošću, neautentični pojedinac postaje vrlo agresivan prema potisnutom dijelu vlastite ličnosti. Ali, istovremeno, i prema svim drugim ljudima koji ga, svojom zavidno očuvanom autentičnošću, neprijatno podsjećaju na sramno otuđeni dio vlastitog bića. Upravo stoga, vazda mrzovoljni  palančanin, spreman je da pod plaštom odbrambenog mehanizma racionalizacije (u ime morala, običaja, nacije ili vjere, rase ili klase), i zloupotrebom društvene moći (s pozicija sile osvojene vlasti), onemogući svako životno-autentično ispoljavanje drugih. Njegova zaslijepljena privrženost normama, proporcionalna  njihovoj isključivosti i čvrstini, djeluje površno-umirujuće time što osigurava stabilan životni okvir rigidnog svijeta rutine u kome se on udobno smjestio. Konformistička predanost inerciji palanačkih navika čini njegov besmisleni život lagodnijim, i naizgled, neupitnim.
 Međutim, da li je baš tako?
 Da li je navika , ta "druga priroda" bića, optimalno životno rješenje? Čini se da nije. Navika je, u svojoj spolja i strahom diktiranoj stečenosti, bez obzira na njenu pragmatsko-životnu funkcionalnost u okvirima svakodnevnice - izdaja bitka bića. U dubljem i višem smislu "navika je početak ne-bića, kaže M. de Unamuno, a mjera čovjekove čovječnosti, a to znači božanskog u njemu, jeste veličina njegove moći da živi u boli, ili, bolje reći, u strahu.
 Da li smo, i koliko smo sposobni za to?
 Potencijalno-antropološki da, ali...
 Palanački duh, kako je vidljivo sa stranica Filosofije palanke (i ne samo tu), ide zajedno sa žestokim potiskivanjem ovog bola i ovog straha, tj. sa potiskivanjem svega autentičnog i duboko ličnog, svega velikog i božanskog u sebi, a za račun profane javnosti i pàsje olinjalosti javno ustaljenog načina bitisanja palančanina. Palanački duh, u svojoj žilavoj samoživosti, iskustvo to pokazuje, svakodnevno traži i uzima svoje. Prodirući trajno i duboko, ispod suhe površine svijesti, u samu srž ljudskog bića, palanački duh prožima naše živote kao vlaga pijesak. Zato ni do danas, tridesetpet godina poslije razorne i izazovne Konstantinovićeve kritike životne pogubnosti palanačkog duha, ništa  se bitno promijenilo nije.
 Stoga, na samom kraju ove jubilejski-prigodne priče, sve što nam ostaje jeste, nažalost, samo to, da se, kao neupitni izraz gorke spoznaje našeg vremena, nevoljno i sa rezignacijom, još jednom, beskompromisno i bez zadrške, zajedno sa Konstantinovićem, izgovori prva rečenica, prvog reda, prve stranice njegove Filosofije palanke: 
 Iskustvo nam je palanačko.
 
 Nažalost!