|
| KULTURA | 01.12.2008 / 21:13 |
Blanka Blagojević 06.11.2005.
Solo mama - Annie Lennox
:: komentari (0) :: štampanje ::
Kada blistavi dio karijere otpočnete gotovo deset godina poslije tinejdžerstva, a karijeru gradite pod svjetlima MTV-a koja se naizmjenično i nepredvidivo pale i gase i pritom zaokružite gotovo trideset godina aktivnog ili hiper-aktivnog pop-bivstvovanja, a vi i dalje ponosno i opušteno stojite na sceni, šta još treba reći o vama? Zaista, može se reći mnogo toga. Vi ste, svakako, rijetka pop-vrsta. I Annie Lennox, osoba o kojoj je ovdje riječ, zaista jeste takva. Ovoj ljevorukoj, visokoj i koščatoj Škotlanđanki od 48 ljeta, ovog 9. juna izlazi petnaesti album u karijeri. Od prvog zvučnog zapisa njenog glasa na nekadašnjim singl-pločama koji je snimila u triu The Catch prošlo je dvadeset i šest godina. Tih se pjesama, kao ni perioda sljedećeg benda The Tourists, vjerovatno niko više, čak ni tamo, na Ostrvu, ne sjeća, jer milionski tiraži pjesmica za nezaborav uslijedili su tek u narednim godinama u novoj "koži" Eurythmicsa, novom talasu, ili, bolje rečeno, ondašnjem "novom romantizmu" (možda će ih biti još). A prepoznatljivi dječački imidž Lennoxove iz ere prvih techno-pop albuma ovjekovječio je, tada mlađani, ali ne i naivni MTV. Teško je i zamisliti Annie u bilo kojem ranijem modno-istorijskom razdoblju. Već desetak godina kasnije, sve je bilo viđeno i dopušteno, ali onomad- ne. | A prepoznatljivi dječački imidž Lennoxove iz ere prvih techno-pop albuma ovjekovječio je, tada mlađani, ali ne i naivni MTV. Teško je i zamisliti Annie u bilo kojem ranijem modno-istorijskom razdoblju. |
Pa ipak, ova pop-priča nije priča o krajnostima, nečijoj neprilagođenosti ili gluposti. Ovo je jedna pristojna i dostojanstvena pop-napomena. Takav je, naime, glavni lik.
Dug put od ulice Hutcheon u siromašnom industrijskom dijelu gradića Aberdeena - preko londonskih knjižara, restorana i podrumskih stanova u vašljivom Notting Hillu 70-ih, prije nego što je postao pomodarska četvrt, pa sve do ulaska u "legendu" koja je većini poznata - Annie nije zaboravila, već, naprotiv, i u svom novom promotivnom materijalu o njemu ponovo priča. Posljednjih se godina Lennoxova oglasila i kao politički glas u ulozi portparola poznate organizacije "The Amnesty International. Oglašavala se i člancima u britanskom "The Observer-u, radi oslobođenja političkih zarobljenika, a aktivnosti u organizaciji "Greenpeace Annie je započela još sa Daveom u doba Eurythmicsa, prvenstveno novčanim donacijama. Kao jedna od 80 najbogatijih osoba u Britaniji, na čijoj listi se mogla naći još početkom 90-ih, Lennoxina angažovanost u realnom svijetu malih i velikih ljudi je svakako pozitivna (stingovsko-lennonovska) gesta. A pored politike, Annie je počela da se zanima i fotografijom u društvu prijatelja dizajnera Allana Martina u saradnji sa kojim su nastale nove snimke za novi album "Bare", a pod čijim nadzorom (pretpostavka autora teksta) je vjerovatno osmišljen i novi, pomalo šturi, ali i još nedovršen sajt na Internetu - www.alennox.net.
Novi album ""Bare"" (najprostiji prevod: ogoljena, gola ili da malo zaokrenemo: ranjiva, osjetljiva- ta objašnjenja nudi i sama Lennoxova) jedan je od onih opuštenih radova, stvaranih usputno i neobavezno. Ako poslušate pjesme, pogledate nove snimke i čujete priču koja prati ovaj rad, onda vam se otvara čitava skala mogućih prevoda riječi "bare- opuštena, zadovoljna, sretna, jednostavna, nepretenciozna, spontana... sve same pozitivne konotacije, ali uvijene u diskretan paketić koji, ako niste dovoljno koncentrisani, necete ni primijetiti. ""Bare"" je jednostavan pop album za odrasle duhom, ne za tinejdžere. To je muzika koju ste već negdje čuli, o glasu da i ne govorimo. Pri prvom slušanju neće vam čak ni ostati u uhu... tu nema agresivnosti, nema kreveljenja. Nema nepredvidivosti. Pa, 50 joj je godina, konačno! Po mnogo čemu ovo muzičko razdoblje Lennoxove potpuno je nova stranica u karijeri. Kako svako djelo oslikava donekle ili ponekad u potpunosti autorovu ličnu perspektivu, tako se, u ovom slučaju, ""Bare"' doima kao "prvi album, na neki način. Na prvi pogled nebulozna tvrdnja, ali ako želite sebi pokloniti malo uravnoteženog popa ovog ljeta, nemojte se zaustaviti na prvom slušanju koje uvijek zavara. Potvrdiće vam se još jednom kako krajnja pop-običnost može biti tako jednostavno savršena. Annie Lennox nije filozof, nije ni pjesnik i, mada veoma osobenog glasa, nije čak ni veoma izuzetna pjevačica. Ima mnogo silnijih glasova i tehnički savršenijih. Zvuk albuma ""Bare"" čuli ste na prethodnim solo ostvarenjima. Godine 1992. to je bila "Diva", a 1995. "Meduza". Ovaj posljednji bio je skup tuđih pjesama. Čak i album ""Peace" iz 1999, na kome je Annie ponovo radila sa svojom legendarnom "drugom polovinom- Dave Stewartom, ima sličan zvuk. Deja vu?! Da, ali i ne! Znajući da vlasnica glasa poput "hladnog oblutka, dovoljno samokritična i svjesna svoje "obične" talentovanosti neće poslati u javnost bilo šta, možemo se mirne duše radovati novom iskrenom i "golom" ljetu uz jedanaest novih pjesama. Na pitanje da li ima "hitova" (čitaj: pogodaka), moglo bi se reći da sve odreda pogađaju. Naravno, ne top-liste, ali to se nas i ne tiče! A ne tiče se baš ni Annie Lennox, možda po prvi put u životu. Da, taj prvi put... nema očajnickog dokazivanja - sad smo "bare" koliko to možemo biti, iako nas stalno mjerkaju.
Jednostavna filozofija "golog" albuma (kad već postoje "bijeli, "crni itd...) Annin je hommage samoj sebi i svojim razmišljanjima, mirnom porodičnom životu u Parizu sa svojim dvjema kćerkama (Loli i Tali), muzičarima koje cijeni (od, prema sopstvenim riječima, S.Wondera i V. Morrisona, Arethe ili Joni Mitchell, preko Stinga i Marleya do egzotičnijih vrsta poput The Cocteau Twinsa, Ravi Shankara i bugarskih narodnih pjesama), ali i, drugom po redu, razvodu braka (od režisera Urija Fruchtmanna) i svim drugim depresijama ( a ta je lista poduža... znate već... siva, kišna nebesa, gladni u svijetu, sve vrste fizičkog i mentalnog nasilja i ostala čamotinja).
| Annie Lennox je još osamdesetih dala sve od sebe javnim nastupima na svim vrstama "terena" i na svim važnim mjestima gdje se mogla skupiti gomila slušalaca u velikim ili malim arenama. |
Annie Lennox je još osamdesetih dala sve od sebe javnim nastupima na svim vrstama "terena" i na svim važnim mjestima gdje se mogla skupiti gomila slušalaca u velikim ili malim arenama. Posljednji je put nastupala na mini turneji albuma ""Peace". Simbolično se pojavila i u junu prošle godine na proslavi 50-godišnjice vladavine britanske kraljice. Prva polovina ove godine bila je neobično radna za Lennoxovu. Mini turneja nazvana ""Solo"," pred izlazak novog CD-a, otpočeta krajem marta u Americi i Kanadi, a zatim nastavljena na evropskom kontinentu, završiće se ovih dana nekolicinom koncerata na Ostrvu. Skromna turneja od trideset i pet nastupa na programu je, između ostalih mjesta, obuhvatila i gostovanje u bečkom dvoranskom kompleksu "Wiener Stadthalle. Jedna od manjih dvorana, sa najviše hiljadu i po mjesta (tačan podatak možete otkriti na Internetu), bila je tačno po mjeri Lennoxove. U sat i četrdesetak minuta tog 22-og maja Annie i ekipa (većinom mladih muzičara: gitarista Tony Remy, basista Paul Turner, klavijaturista i gitarista Adam Wakeman, klavijaturista Bernie Smith, bubnjar Steve Barney i neodoljivo šarmantna trojka crnih pratećih vokalistkinja Beverly Skeete, Claudia Fontaine i Carol Kenyon) pružila je svojoj publici vrhunsku zabavu. Mala simpatična grupa na čelu sa opuštenom Annie, opuštenom naročito u pogledu odabira garderobe (u stilu ""za odlazak na pijacu", uz izuzetak šljokičaste mini haljine povrh' crnih pantalona i kape nabijene na oči na početku nastupa) majstorski "je otprašila" svoje. Odabir pjesama je Lennoxovoj vjerovatno bio potežak, s obzirom da kao koautor svih pjesama Eurythmicsa ima poveći spisak numera na potencijalnom repertoaru. Koncert je otvorila "divina" antimaterijalistička "Money Can t Buy It, da bi nastavile "Cold, Legend In My Living Room, pa zatim Walking On Broken Glass, Little Bird, a slijedile su "meduzine" numere isprekidane sa četiri najnovije: A Thousand Beautiful Things, prvim ovogodisnjim singlom "Pavement Cracks, Bitter Pill" i Wonderful... " Ljubitelji Eurythmicsa došli su na svoje u središnjem dijelu koncerta, kada je Annie čak sjela za omanji klavir donesen na scenu specijalno za tu priliku i, spremajući se da odsvira, stidljivo objasnila sa simpatičnim skotskim akcentom kako je "večeras naročito nervozna jer je ovdje sa nama, negdje u publici, čovjek koji najbolje zna kako to treba odsvirati- Dave Stewart,"na šta je publika odreagovala dugim aplauzom. Annie je zatim sjajno odradila prastaru, ali uvijek iznova magičnu "Here Comes The Rain Again, zatim feminističku Sisters Are Doin It For Themselves u unplugged finalu sa sjajnim crnkinjama, pa onda Missionary Man, Who s That Girl, I Need A Man, Would I Lie To You..., a izlaskom na prvi bis digla je publiku na noge, davši znak čuvarima da nas puste tik do podijuma, gdje smo zajedničkim snagama otpjevali neprevaziđenu Sweet Dreams Are Made Of This. Drugi je "encore" završila svojom majstorskom Why, zahvalila svima i zamolila sve u dvorani da sitan novac na izlazu poklone organizaciji koja sakuplja priloge za napuštenu djecu, poslala poljupce prema parketu i tribinama i uz široki osmijeh otišla sa scene Stadthalle-a.
Tako je ova, i uživo neodoljivo harizmatična žena, (čak i onda kada joj vidite sjaj znoja na čelu), pokazala da je u sjajnoj formi. Svoju vjernu publiku, od kojih su neki doputovali i iz mnogo više nego geografski udaljenog središta Balkana, Annie je uvjerila da je "Bare" vjerovatno još samo jedan u nizu albuma, a turneja Solo još jedna od mnogih koje će tek uslijediti. Možda u nekoj ljepšoj budućnosti za sve nas. I možda konačno jednog dana umjesto "Good evening, Vienna" začujemo sopstvenim ušima ime neke od bližih metropola dostupnijih i za mnoge od nas. Do tada možemo pjevušiti, između ostalih, i jedanaestu pjesmu sa novog albuma, nazvanu Oh God (Prayer), možda nas neko konačno i čuje.
:: komentari (0) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
