Ako se smanji, predmetna cjelina čini nam se manje zastrašujućom; zbog toga što je kvantitativno svedena, ona nam izgleda i kvalitativno pojednostavljena. Kada je u svom minijaturnom obliku, stvarnost se može razumjeti, odmjeriti u vlastitoj šaci, sagledati i obuhvatiti jednim jedinim pogledom.
Klod Levi Stros

"Časni sude istorije i ljudskog roda. Zarekao sam se da ću govoriti istinu, cijelu istinu i nište drugo sem istinu. Pred časnom porotom izjavljujem da sam kriv za zločine protiv čovječnosti i običaja rata. U namjeri da ostvarim svoje ciljeve nisam prezao ni od čega i smatrao sam da su sva sredstva dozvoljena. U tom smislu sam žrtvovao i Srpski narod kojem pripadam, kao i pripadnike drugih naroda kada je bilo potrebno. Na ovo priznanje sam se odlučio kako bih otvorio prostor za buduće generacije koje moraju stasavati u normalnim uslovima, neopterećene nedjelima koja su počinili pojedini pripadnici mog naroda. Takve osobe moraju biti dovedene pred sud pravde i kažnjene u skladu sa zločinima koje su počinili. Smatram da je ovo jedini način da se poštenim građanima srpske nacionalnosti obezbijedi put za normalan život u budućnosti. Za sve zločine po komandnoj odgovornosti preuzimam potpunu i konačnu odgovornost.
Za sve što sam uradio iskreno se kajem!
Neka mi je Bog na pomoći!"

U ove četiri riječi krije se začkoljica za ogromnu hipoteku koju nosi autor ovog pisanija, koju nosiš ti dok čitaš ove redove, mali ljudi koji će ovog trena prvi put ugladati prigušenu svjetlost naše skučene, napaćene zemlje, koju nosimo svi kolektivno! I ne našom voljom.

Ovo vjerovatno prvi put čitate. Kako sada stvari stoje, teško ćete ovakvu izjavu pronaći negdje drugdje, a još je manja vjerovatnoća da će usput biti potpisana od pojedinaca sa kojima sud pravde ima nesravnjene poslove. Kako nisam pravni stručnjak, ne bih se pretjerano pravio pametan i umjesto toga ću parafrazirati izraubovanu krilaticu ljudi od zakona- ratni zločini ne zastarijevaju!
U ove četiri riječi krije se začkoljica za ogromnu hipoteku koju nosi autor ovog pisanija, koju nosiš ti dok čitaš ove redove, mali ljudi koji će ovog trena prvi put ugladati prigušenu svjetlost naše skučene, napaćene zemlje, koju nosimo svi kolektivno! I ne našom voljom. Ali koga to brine!? Na prvi pogled, izgleda baš nikoga. Čini mi se da ne brine tebe građanine, a posebno ne brine naše sposobne vođe. Ti si ostao bez kuraži i volje da mijenjaš stvari mada nemaš šta izgubiti. Ili možda griješim? A oni samo pripremaju teren. Oni bi radije da se igraju vatrom! Ponovo. Tamo se valjda bolje snalaze. Pričaju nam šuplje priče sa zadovoljnim osmijehom na licima, svjesni da se ti građanine nećeš pomjeriti ispred svog ekrana, dok oni sklapaju nakaradne saveze i još nakaradnije koalicije. Nije valjda da vjeruješ kako se odjednom silno ljube da bi baš tebi, bilo dobro?! Naravno, u toj usijanoj igri, ti i ja građanine, samo smo visokokalorični ugalj, potpaljen hepo kockicom koja nesnošljivo danfa na poznato licemjerje iz posljednje decenije.
O ratnim zločinima i otpuženima za iste, kroz medije nas svakodnevno bombarduju saopštenjima sa polit sastančenja. Nesreća je što se o tome govori površno, strogo ograničenim rječnikom, neiskreno i u krajnjoj liniji totalno pogubno. Pogubno za tebe i za mene građanine. Zbog kolektivne odgovornosti koju su nam nametnuli naši (ne)pogrešivi voždovi, ne pristajanjem da se pred sudove izvedu pravi vinovnici zločina da bi zaštitili sopstvena leđa, na individualnoj ravni, eto, autor ovih redova postade pravi pravcati ratni zločinac. Krvolok, zvijer, kanibal... Van granica ove stiješnjene gudure sa zaziranjem će nas gledati jer smo potencijalni koljači, silovatelji i ubice. Ili smo makar u bliskim srodničkim vezama sa takvima. To što ti i ja građanine nemamo nikakve veze sa svim tim, nikoga pretjerano ne interesuje. Ako pokušam preći granicu prema, recimo Italiji, još uvijek rizikujem da me njihovi ljubazni karabinjeri istresu ko poslednje pseto, jer sam Srbin iz Bosne, jer sam dio vještački iskonstruisanog kolektivnog tijela koje je odrađivalo pogrešne stvari u pogrešno vrijeme. Percepcija onog s druge strane je čvrsto betonirana i dok objasniš da nemaš veze sa tim, već ćeš biti na putu za svoju malu domovinu. Naravno, pod uslovom da si prethodno dobio vizu.
Time se krug zatvara. S ove naše strane u minimalističkom maniru pumpaju nas pričama o negrešnosti od koje nemamo hljeba ali imamo nevolje, a političari iz inostranstva uporno poručuju da smo mnogo daleko od njih. Da građanine. Neko je za svoje sumanute kombinacije šenlučio i sada se krije iza naših pleća, ne izlazi iz svojih rupa, pritom nam naturajući da smo mi krivi. Uporno se brane nemuštim objašnjenjima prosvjetljujući nas da, eto, nismo samo mi ubijali, silovali, palili, zatirali već i oni sa drugih strana...
I opet MI! Ko MI, gospodo?
Možda MI sa uskraćenom mogućnošću slobodnog izbora, MI stjerani na smetljište civilizacije, MI osakaćeni u duhovnom i materijalnom smislu, MI bez struje i vode (neki i dan danas), MI bez dostojanstva, MI žrtvovatni za hirove upravo onih mekano ušuškanih iza kolektivnog MI. MI iza herojstva manjeg otpora. Sa njim se bar lako šepuriti, jer za njega ne trebaju muda! Dovoljno je imati solidno upakovanu dozu cinizma i po koji bolesni um na raspolaganju u svakom trenutku! Kombinacija snova.
U rukama naših voždova, državni mediji sa ekskluzivitetom signala za čitavu RS po isprobanom receptu manjeg otpora i dalje preferiraju prikazivati užase sa raznih krajeva planete, nego li ove naše- Srebrenica, Manjača, Omarska, Trnopolje... Ne, ne i ne! Odzvanja iz saopštenja modernih nacionalističkih politbiroa ili u najboljem slučaju između najasno sročenih redova. To se nije desilo kako zapadnjaci i ini žele prikazati. Svi dokumenti su lažirani, svi dokumentarni filmovi su montirani, sve je to velika zavjera mondijalističkog Zapada s kojom mi nemamo ništa. A ako se nešto i jeste desilo to opet nismo bili mi (po ko zna koji put- MI) već neko drugi. Marsovci možda?!
Ali kosti i lobanje govore za sebe. I nepogrešiva DNK. Bez riječi tupo pripovijedaju o ludosti počinjenoj u naše ime. Ili možda i oni griješe?! Za bezobzirnu političku kombinatoriku to uopšte nije bitno.
Dok dokazi o zločinačkim orgijama svakim danom isplivavaju na površinu, naše sudnice zjape prazne. A Golfska struja svakog dana nanese eho nemirne batine u grubim šakama Justicije iz zemlje tulipana koja neprestano odzvanja nad našim izubijanim glavama.

Kada se probudi, suviše je kasno za teoriju. Onda u vizitu zovite si-en-en ili bi-bi-si da utvrde stanje pacijenta. Neka oni dijagnosticiraju, jer mi ćemo građanine imati preča posla.

Naši voždovi su mudro prokljuvili da političkim minimalizmom dobijaju na kratke staze. Njih anticipiranje budućnosti ne interesuje. Dobro znaju da će dugove iz njihove sadašnjosti morati sravnjivati neko iz naše budućnosti građanine. Ti, ja, tvoj ili moj porod. Zalog je ni više ni manje naš život. Neprocjenjivo bogatstvo koje našim voždovima ne znači ništa sem sporadične statistike za neophodne izborne manipulacije. Nije ni čudo. Deset godina se mizantropski igraju životima drugih. I stalno dobijaju. A mi stalno gubimo. U ovom klubu se mora mjenjati prva postava ili trener!
Hoće li naši voždovi, ili još bitnije, hoćeš li ti građanine shvatiti da se zločini ne guraju pod tepih. Ako ispod njega ne procuri krv žrtava, usmrdjeće se i prije ili kasnije izazvati infekciju mržnje za koju nema lijeka. Kako smo vidjeli u prošlom stoljeću, virus šovinizma se izuzetno brzo širi po organizmu naciona, veoma je prilagodljiv i sposoban na maratonsku hibernaciju. Kada se probudi, suviše je kasno za teoriju. Onda u vizitu zovite si-en-en ili bi-bi-si da utvrde stanje pacijenta. Neka oni dijagnosticiraju, jer mi ćemo građanine imati preča posla. Možda ćemo sporadično preklinjati tadašnje ili prošle voždove, možda ćemo truliti u nekim novim rovovima, a možda ćemo iznova prosto posustati, kao što su mnogi već uradili.
Naši voždovi znaju savršeno da ih samo ogoljena istina može skinuti sa tronova, pa je po svaku cijenu skrivaju i zatrpavaju gomilom besmislica koje ti i ja građanine gutamo, grcamo i mazohistički uživamo u tome. Sve dok se ti i ja građanine saginjemo pred njima dotle će oni hodati uspravno, zaodjenuti u sigurnost mitova koje smo im podarili. Zato ne kukaj kako je sve loše i ne traži promjene, jer još nisi spreman za njih. Nisi ti građanine spreman mijenjati sebe i zato su nam voždovi bitniji od bogova, i zato o njima raspredaš priče koje nikad nećeš dokučiti. A mogao bi. Samo treba malo više htjeti. Demistifikovati njih znači priznati po ko zna koji put da smo prevareni! Zato se bojimo građanine! Bojimo se da još jednom priznamo da su nas namagarčili, da smo izgubili deceniju koju nam neće niko vratiti.
Zato smo se povukli u svoje brloge i draži nam je sopstveni smrad ustajalog života nego svježina istine, pa kakva god da je. Znaš ti dobro da ćemo prije ili kasnije morati kroz katarzu, ali ti je milija omamljenost laži konstruisanih godinama.
Zato se silna koplja lome oko kontrole medija iz kojih ne smijemo saznati da neki sinovi ovog naroda nisu baš uvijek bili samo heroji, nego i brutalni zločinci. I oni s drugih strana, naravno.
Zato je bitna istina od koje bježe sa svih strana. Duhovi će proganjati sve nas dok neko ne stisne petlju da kaže- griješili smo i spremni smo kazniti počinioce! Ali ne prljavo i strogo dozirano kako to sada čine. Priznanje mora biti bezuslovno i u svojoj sopstvenoj kući. Onda će famozni Hag biti nebitna stanica na traumatičnom putu kojeg moramo sami početi graditi.
Sa ili bez voždova!
Neka ti ova godina bude berićetna građanine!