|
| PUTOPISI | 19.11.2008 / 02:03 |
Mirjana Kosić 06.11.2005.
Bangkok
:: komentari (1) :: štampanje ::
Bangkok je zagonetka, grad čiji su sinonimi tajnovitost, intriga i paradoks. Prijestonica Kraljevine Tajland, Bangkok je metropola sa nešto više od 10 miliona ljudi; grad u kojem vrtoglavo visoki stakleno-betonski blokovi poslovnih zgrada stoje pored drevnih hramova, grad za koji sa pravom kažu da ima najnepredvidljivije saobraćajne gužve, koji je i danju i noću podjednako budan i živ, i čije ulice mirišu adrenalinom. S druge strane, samo ime Krung Tep (Krung Thep), koje i jeste pravo ime Bangkoka, znači "grad anđela". Puno ime grada je Krung Thep Mahanakorn Amornrattanakosin Mahinthara Mahadhilokphob Nopparatratjathani Burirom Udomratjanivet Mahasathan Amornpimarn Auwatharnsathit Sakaraya Vishnukarmprasit, što doslovno prevedeno znači: Plemeniti grad anđela, najizvrsnija riznica božanskih dragulja, čuvena zemlja neosvojiva, otmjeno i istaknuto kraljevstvo, otmjena kraljevska prestonica sa devet plemenitih dragulja, najuzvišenije prebivalište kraljevsko i velika palata, božansko utočište i stanište reinkarniranih duhova, ime koje je Bangkok uvrstilo u Ginisovu knjigu rekorda kao najduže zabilježeno ime grada na planeti. | Bangkok je poput otvora na kaleidoskopu, kroz koji se, kada se jedanput proviri, poželi uvući i nikada se ne prestati vrtiti u toj igri stalne izmjene boja i slika. |
A Bangkok kao takav, sveti je grad u kojem se osjećaju prisustvo i blagoslov hiljade božanstava, duhova i anđela. Prostire se širokom močvarnom ravnicom, pokrivajući površinu od 1600 kvadratnih kilometara i doseže do samog tajlandskog zaliva, dok je sa kopna okružen rijekama i ispresijecan kanalima. U vrijeme ljetnih monsuna, voda se izlije iz korita Čao Praja rijeke (Chao Phraya - Rijeka kraljeva), te danima neobuzdano juri širokim avenijama grada. Predivne Tai (Thai) žene podignutih sukanja, bosonoge pretrčavaju ulice, odajući nestvaran utisak morskih Venera...
Prilikom osnivanja grada, a kasnije tokom razvijanja i proširivanja, nije postojao urbanistički plan koji je nalagao određeni raspored i položaj ulica i građevina. Iz tog je razloga nemoguće odrediti centralni dio grada, ili uopšte izvršiti podjelu na kvartove ili zone, uobičajenu u svim svjetskim metropolama. Svaki dio grada je osoben i svaki se može posmatrati kao centar, ali čak i kao grad za sebe.
Bangkok je relativno mlad grad - njegovo se porijeklo hronološki može pratiti tek unazad dva vijeka - no, kulturno se naslijeđe proteže sve do osnivanja monarhije u XIII vijeku, pa i dalje od toga, u drevni mistični svijet rituala i mitova, koji je i danas itekako prisutan i prividno skriven ispod površine svakodnevne rutine. Religija Tai naroda je budizam, koji je spoj raznolikosti Teravade (Theravada), kao najstarije tradicionalne škole budizma, hinduizma i u Tai mentalitetu ukorijenjenog animizma. U mnogobrojnim hramovima razasutim po cijelome gradu, taj je duh još uvijek vibrirajuće živ, neraskidivo isprepleten sa modificiranom rutinom savremenog života.
Najpoznatiji i najposjećeniji hram (wat) u Bangkoku je Vat Pra Keo (Wat Phra Kaeo), hram poznat po smaragdno- zelenoj statui Bude. Izgradnja ovog kompleksa potpuno nedosljedne i nepravilne arhitektonske forme, otpočela je 1782, iste godine kada je osnovan i sam grad. Ovaj je hram podignut neposredno uz kraljevsku palatu, kako bi simbolično povezao duhovnu ljubav i privrženost Tai naroda prema ovome, u to vrijeme, sjedištu svjetovne vlasti. Vat Pra Keo (Wat Phra Kaeo) je hram koji se posjećuje u više navrata, ali usprkos tome, svaki put nudi obilje prizora i nanovo iznenadi posjetioca. Objekti koji sačinjavaju hram, poput lavirinta se pružaju kroz savršeno dekorisane vrtove. Svaka, i najmanja pojedinost iz duhovnog života Tajlanda, nekadašnjeg Siama, oslikana je na zidovima. Ikonografija toplih boja, vještinom neobuzdane imaginacije, predstavlja fantazmagorični svijet polu-čovjekolikih bića sa tijelima srndaća, šumskih panova, boginja zaštitnica, demona čuvara. Statua Bude u prirodnoj veličini sa svih je strana okružena gomilom vjernika koji sa zapaljenim mirisnim štapićima, šaputavo izgovarajući molitve u ritmu prinose na dar vjenčiće ispletenog cvijeća jasmina. U ovome dijelu hrama se nalaze murali sa prizorima iz epa Ramakin (Ramakhin), zasnovanom po uzoru na indijski ep Ramajanu (Ramayana). Murali prikazuju borbu između sila dobra i zla, borbu predvođenu bogovima, demonima i majmunima, kojima se, pripisuju nadnaravne moći i koji imaju posebno mjesto u istočnoj mitologiji. Smaragdna statua Bude, po kojoj je hram i dobio ime, najposjećenija je u cijelome hramu. Priča iza koje se krije istina o porijeklu statue najbolji je primjer sklonosti Tai naroda ka održavanju tradicije tajanstvenih i skrivenih čuda. Po jednoj od mnogobrojnih verzija priče, udar groma je rascjepio mali hram na sjeveru Tajlanda 1434. godine, otkrivši tako Budin kip prekriven slojevima gipsa. Kasnije, priča kaže, prilikom prenošenja, gipsani se omotač oštetio, te je iz neuglednog oklopa, poput bisernog zrna u školjki, zablistao smaragdnom bojom kip Bude. Taj je kip prenesen u Vat Pra Keo (Wat Phra Kaeo), da služi kao ukras ovog, najsvetijeg među hramovima.
Među ostalim značajnim hramovima izdvajaju se Vat Arun (Wat Arun), Vat Po (Wat Pho), Vat Traimit (Wat Traimit) i Vat Saket (Wat Saketh). Obično se kaže da se svi oni koji provedu relativno duže vremena u Bangkoku "vezuju" za određeni hram, kojemu se, često iz neobjašnjivog razloga, stalno vraćaju. Meni je najdraži bio Vat Arun (Wat Arun), čiji naziv znači "hram jutarnje rumeni" ili "hram zore". Nalazi se na samoj obali Čao Praje (Chao Phraya), a u obliku je pagode visoke 79m, ukrašene mozaicima rukom islikanog kineskog porculana. Glavna pagoda Pra Peng (Phra Pang) sa četiri je strane okružena manjim pagodama, na kojima su kao čuvari postavljene statue boga vjetrova (Phra Phai). Moji Tai prijatelji su mi rekli da je Vat Arun (Wat Arun) mjesto na kojem je rađanje sunca prizor toliko čaroban, da su se i sami kraljevi znali zorom iskrasti iz Velike palate kako bi se divili neopisivoj ljepoti jutra. Ja sam ih poslušala i dočekala jedno takvo svitanje uz rijeku, pomalo promrzla od jutarnje izmaglice i izmorena od nespavanja. No prizor koji sam tada vidjela bio je razlog da se Vat Arunu (Wat Arun) vraćam, kao začarana...
Inače, posjetiocima je slobodan pristup svim hramovima u gradu. Oni su, štaviše, uvijek dobrodošli sve dok su pristojno obučeni i dok poštuju pravila ponašanja u hramu. Pod time se podrazumijeva da niko, bez obzira na pol, ne smije biti obnaženih nogu, dok žene pored toga moraju imati i pokrivena ramena. Najvećom se uvredom smatra okrenuti stopala prema statui Bude, jer stopala kao "baza" čovjeka, smatraju se najprljavijim i gotovo "sramnim" dijelom tijela. Zbog toga se stopala uvijek moraju saviti ispod sebe ili okrenuti na stranu. Nasuprot tome, vjeruje se da je glava "palata" svakog čovjeka i neoprostivo je da stranac dodirne nekoga od njih po glavi, čak i kada se radi o dobronamjernoj želji da se pomiluje dijete. Po ulasku u bilo koji od hramova stiče se utisak bezvremenosti i beskraja, kao da vrijeme i prostor imaju drugačiji tempo i dimenziju. Većina monaha, koji se mogu susresti kako obrijanih glava i umotani u tkaninu jarko-narandžaste boje meditiraju ili melodično šapuću mantru, u ovim hramovima provode tri do šest mjeseci. Nakon toga se vraćaju svjetovnome životu, nastavljaju obrazovanje, osnivaju porodice, žive kao da nikada nisu bili ni izolovani iz tog svijeta. Taj se običaj smatra ne samo obavezom svakog mladića prema roditeljima, već i neizbježnom fazom odrastanja i ulaska u svijet zrelih. U hramovima ili manastirima, mladići se "uče tišini", meditacijom i molitvama uče kako prevazići nezadovoljstvo koje nastaje kao posljedica ambicija i neopravdanih želja nametnutih ubrzanim životom u savremenom svijetu. Po povratku u stvarni svijet, oni zaista uspijevaju sačuvati tu, kako je oni nazivaju, "transcendentalnu mudrost". Učinak ovog monaškog iskustva, gotovo neizbježnog za Tai mladiće, a nerijetkog i za djevojke, itekako je očigledan. U nešto više od četiri mjeseca koliko sam provela u ovoj zemlji, niti jedanput nisam čula svađu na ulici, povišen glas ili bilo kakav izliv agresivnosti. Noćima sam sama šetala ulicama grada bez imalo bojazni, zazirući, doduše, jedino od bijesnih pasa i neizbježnih Britanaca, svijesti pomućene različitim opijatima i otkrovenjem bezuslovne slobode i izbora.
Duhovni svijet je neodvojiv od svjetovnoga, i taj je spoj jedna od osnovnih karakteristika Bangkoka. Eravan (Erawan - simbolično predstavlja troglavog slona) je oltar koji se nalazi na jednoj od najprometnijih raskrsnica u poslovnom dijelu grada. Ovaj oltar sa statuom četveroglavog Hindu boga Brahme, najprije je podignut ispred istoimenog hotela, kako bi upravi hotela donio sreću u radu. Hotel Erawan, doduše, već odavno nije na tome mjestu, ali oltar i dalje privlači na hiljade vjernika i posjetilaca svakodnevno. Ne prođe ni nekoliko minuta, a da se neko ne zaustavi - taksista, sekretarica koja na pauzi juri da kupi doručak, grupa studenata ili kakav slučajni prolaznik - svako od njih zastane, izgovori riječi molitve, zapali svijeću i mirisne štapiće, a potom odjuri dalje svojim poslom. Jednom sam prilikom prolazila tim krajem kada su tri predivne Tai djevojke poput vila plesale oko statue lelujavim, nestvarnim korakom. To je jedna od halucinacija normalnih i uobičajenih za Bangkok, djelić bajke koja i dalje živi i uspijeva pronaći svoje mjesto među tornjevima poslovnih zgrada u zaglušujućoj buci saobraćaja.
U davna vremena, a sve do unazad 50 godina, Bangkok je bio "plutajući" grad, i zbog svojih vodenih puteva bio je poznat kao "Venecija Istoka". Ljudi su živjeli u kućicama sagrađenim na čamcima, njihove su zanatlijske radnje i dućani takođe bili na čamcima, i način života i poslovanja bio je prilagođen tome. Na žalost, većina tih kanala (khlong) je iščezla pod pločnicima širokih ulica kada je grad ubrzao korak i prihvatio stil modernoga života. Pored nekoliko glavnih klongova koji su sada, uglavnom, turistička atrakcija, sačuvana je jedino još čuvena pijaca na vodi Damnoan Saduak, kao i mala, potpuno zaboravljena pijaca cvijeća u jednom od zapadnih predgrađa. Na mapi grada objavljenoj 1928. kao dodatak Vodiču kroz Bangkok, može se vidjeti mreža klongova razvučenih poput paukove mreže kako povezuje obe obale Čao Praja rijeke (Chao Phraya) uzajamno, kao i sa najudaljenijim predgrađima. Za prevoz po kanalima sada se koriste uski motorizovani čamci (hang yao) i feriboti. Kako bi se doživio autentični ambijent tradicionalnog Thai života, najbolje je otploviti rijekom do obližnje sjeverne provincije Nortamburi (Northamburi). Kuće od tikovog drveta kraj obale ili na samoj rijeci uglavnom su skromne i napravljene tek da bi zadovoljile funkcionalne potrebe. U tim kućama gotovo da i nema namještaja, osim pokoje stolice, prostirki i jastuka koji danju služe za sjedenje, a uveče se koriste kao postelja. U prosječnom Tai domaćinstvu osnovno je imati televizor, zatim frižider, dok veoma često, naročito u ruralnim krajevima, ukućani nemaju kupatilo ili toalet. Ploveći ka Nortamburiju, vidjela sam djecu kako se kupaju i peru zube u muljevito-žutoj vodi rijeke, u kojoj je njihova majka nekoliko metara uzvodno prala suđe, a u koju se, isto tako, izlijevaju cijevi iz toaleta improvizovanih na čamcima. Prizor pomalo zastrašujući, priznajem, ali se vremenom čovjek na sve navikne i prihvata to kao tek jedan od segmenata njihovog života. Neopterećenost stvarima od materijalne vrijednosti u direktnoj je vezi sa Tai budizmom, po kojem je sve na ovome svijetu prolazno i samim time nevažno. "Mai pen rai", riječi su koje svaki stranac najprije nauči, a što otprilike znači "nije važno" ili "nije me briga". Sa ponosom ističu kako je to njihova životna filosofija, velika istina u skladu sa kojom žive. Da li je to zaista mudrost, za mene nedokučive dubine ili tek potpuna rezigniranost i ljenost duha i uma, ja još uvijek nisam odlučila. Jedino znam da me je takav stav, naročito u prvih nekoliko sedmica, potpuno sluđivao, ali sam, isto tako, to prihvatila i vremenom čak naučila zabavljati se na njihov način. "Sanuk, sanuk", ponavljaju oni, smisao je života, a podrazumijeva zabavu po svaku cijenu. Njihov život, međutim, nije tek zabava. Naprotiv, često je težak i užasavajuće surov za veliku većinu, no oni ga prihvataju bez tužbe, kao neumitnost koju ne mogu izmijeniti. Smatraju da su njihove sudbine u rukama bogova, koji su, pored kralja, predmet slijepog obožavanja i strahopoštovanja, te se oni ne žele igrati niti bogova niti vladara. Žive u svom bezvremenskom prostoru, dan za danom u nekoj blagoj omamljenosti, vjerujući da će čineći dobra djela u ovome životu zaslužiti bolju karmu u nekom od sljedećih života. Ovaj je život tek jedna od faza tog vječitog ciklusa, ako je manje lijep sada, nekog sljedećeg puta sigurno će biti ljepši i vedriji. Teško je pronaći riječi kojima bi se ovaj svijet paradoksa mogao pojasniti, jer to je svijet u kojem sve egzistira na granici ekstremnog i nemogućeg, a sve je, opet, moguće i ostvarivo, zagonetno i nedokučivo. Ljepota je prerogativ i blaženi su oni koji su rođeni lijepima. Oni, manje lijepi ili čak ružni, ćutke trpe svoj usud kao neku zasluženu kaznu. Ulice koje na prvi pogled izgledaju poput egzotičnih istočnjačkih bazara iz ekranizovanih priča o Marku Polu, mjesta su na kojima se trguje tijelima i dušama ljudi. Ljubav se kupuje, kao i sve ostalo, no cijena je često toliko niska da se čovjek mora zapitati gdje je dno ljudske patnje. Crvena svjetla Pat Ponga (Pat Phong) i Nana Plaze (Nana Plazza) najposjećenijih ulica Bangkoka, otvaraju put u neki mnogo drugačiji svijet. Svijet maloljetnih djevojaka, šminkom iskrivljenih lica i nakaradno obučenih, katoeysa (popularnih ladyboys-a) koji svojim operisanim tijelima i licima mogu obmanuti čak i one "iskusne", svijet nagih plesačica i prostitutki u go-go barovima. S druge strane, bilo bi izuzetno površno poistovjetiti najistančanije istočnjačke vještine vođenja ljubavi sa prostim zadovoljavanjem čulnih potreba, jer one to nikako nisu. Niti jedna prava kurtizana neće otkriti tajnu svoga umjeća, bez obzira koliko novaca joj je ponuđeno za to. One itekako dobro znaju koliko je tajna dragocjena. Zbog toga ćute i smiješe se. Najviše što sam ja uspjela saznati od jedne dame jeste da "žena mora znati šta je zadovoljstvo kako bi pružila zadovoljstvo". A to je već priča za sebe, i o tome ću, možda, nekom drugom prilikom...
Bangkok je poput otvora na kaleidoskopu, kroz koji se, kada se jedanput proviri, poželi uvući i nikada se ne prestati vrtiti u toj igri stalne izmjene boja i slika. To je grad koji se uvuče pod kožu, postane dio samoga bića prije nego što čovjek to spozna. I tek kada jedanput ode iz ovog grada ostane užasna praznina i stalno prisutna želja za povratkom. U pravu su oni koji kažu da je Tajland zemlja kojoj se, kada se jedanput istinski osjeti, uvijek iznova vraća. Kao najvećoj ljubavi. U snu ili na javi, to nije ni bitno. Bitno je igrati se. A ukoliko postoji svršetak toj priči, kraj toj igri, ja ga do sad nisam uspjela naći.
:: komentari (1) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
