|
| DRUŠTVO | 01.12.2008 / 21:18 |
Vlatko Vukotić 06.11.2005.
Dok sanjam svečano opijelo
:: komentari (1) :: štampanje ::
I
Kako smo zaleđeni u društvu u kojem vladajući i oni koji to kao nisu kroz političku podobnost krče sebi put ka što većoj moći te materijalnim i ostalim privilegijama, rijetko imamo priliku da čujemo vijest koja nas u istom trenutku šokira, obraduje, daje nadu, a opet se čini nemogućom. Tako nekako sam se osjećao gledajući tv prilog o čovjeku, Redži Hamziću, koji je na parkiralištu u Goraždu, gdje naplaćuje parking prostor, pronašao 235.000, sada već bivših, njemačkih maraka i iste vratio vlasniku. Taj isti Redžo dnevno zaradi tri konvertibilne marke, a živi u ostatku ostataka spaljene kuće čovjeka čija nacija u zlim vremenima nekome u Goraždu nije odgovarala kao što su i Redžo i njegova kuća nekome smetali u njegovom Čajniču. Zamislite da ste se vi našli u njegovoj situaciji. On da još 200 godina radi na tom parkiralištu ne bi zaradio sve te pare. Ali malo je takvih kao što je Redžo. Vratio je novac čovjeku koji nije njegove vjere ni nacije (kako je glupo što to uopšte pišem) i koji je svoje dvije kuće prodao da bi platio liječenje teško bolesnom djetetu. Kad su mu nudili nagradu kao poštenom nalazaču i nju je vratio svome darodavcu sa željom da mu dijete što prije ozdravi. Sada mi još recite i da na ovom svijetu nema bajki. Poslije toga, svjedočanstvo o čovjeku koji je uspio spojiti snove i stvarnost predstavljeno je i u Latinici Denisa Latina gdje mu je poklonjen televizor koji nije imao. Mogao je kupiti i hiljadu televizora sa nađenim novcem, ali tuđe nije htio. Za neke je lud čovjek, a za druge simbol poštenja. Ako iko ikada bude ustanovljavao nagradu za poštenje neka se dugo ne muči pitanjem čije ime treba da ponese. Redžo Hamzić je odlično rješenje. To je mali, običan, ali pošten čovjek. Možda danas nema mnogo i možda je u životu mnogo toga izgubio, ali jedno, njemu najvažnije, sigurno nije, svoje poštenje i čast.
| Da li je moguće ljudskoj pohlepi stati na rep? Izgleda mi mnogo realističniji pristup po kojem je nemoguće pobjediti korupciju samim vjerovanjem u nečije poštenje, nego se moraju usvojiti jasna pravila igre koja će onemogućiti da neko dođe i u iskušenje. |
II
Možda ste i imali priliku da čujete ovu priču. Međutim, kako mi se već mjesecima vrzma po glavi nisam mogao da ju ne zabilježim na papiru. Ona me je pokrenula i na razmišljanje gdje se poštenje danas nalazi u društvu sa nevidljivom razmeđom između verbalnog i istinskog.
Uvijek smo se borili za pravdu,
Svako od nas za poštenje živi,
Kad optužnica najzad na red dođe
Priznaćemo: da su drugi krivi!
Ovi satirični stihovi su dobar uvod u tvrdnju da smo mi poštenje ismijali pretvorivši ga u cirkus. Tako je danas moguće i krasti pošteno. Kažu da i ne očekujte da će se naći pošteni nalazači. Istraživanja pokazuju da uz iskrenost građani najviše cijene poštenje, ali i da smatraju da danas političarima upravo ta osobina i najviše nedostaje. S toga se ne treba čuditi što je ova riječ tako često korišćena u predizbornim parolama kao što su "Pošteno", "Pošteni izbori, kako to lepo zvuči", "Radom i poštenjem", "Lična skromnost i poštenje", "Pamet, znanje i poštenje" ili slogan "Poštenje iznad svega" sa kojim je bugarski kralj Simeon II dobio posljednje izbore. Poslije njih postaje jasnije da svi poštenje i ne definišu na isti način. Tako novoizabrani najprije smatraju da su privilegije rođaci sa poštenjem, a onda, Bože moj, sasvim je normalno da im država, recimo, kupi stan. Ipak oni predstavljaju narod, pa nije red da sramote vlastiti narod sakupljajući podstanarski staž ili ako u kući sijevnu varnice pošteno im izgleda da imaju rezervni položaj gdje mogu da hlade glave. Taj izokrenuti sistem vrijednosti pretvorio je riječ poštenje u utopijski projekat koji se uklapa u dekor oratorske vježbaonice. Ne trebamo se onda čuditi što njihovo poštenje, kao smrtno blijedi besmrtnik, i korupcija funkcionišu po sistemu spojenih posuda. Za one koji su ih spojili tu nema ništa sporno. Apsurd predstavlja činjenica da je i nama ovo postalo normalno stanje stvari. Sve je moguće u državi haosa. Međutim, ako imate izgrađenu državu sa efikasnim instrumentima vladavine prava onda je prostor za korupciju uži iako nikada ne može biti potpuno uklonjen.
III
Nije sporno da na čelu države želimo najbolje, ali smo svjesni činjenice da se takvi rijetko laktaju za vlast. Zato smo se odlučili za novu formulu po kojoj nema korupcije ako ste dobro plaćeni. Sreću da budu pokusni kunići imali su sudije i tužioci koji trenutno imaju plate dva ili tri puta veće od onih sa vrha zakonodavne i izvršne vlasti. I sad se logično pitaju razni predsjednici, načelnici, policajci, vojnici, ljekari, profesori, direktori, sekretarice i ostali koji zavise od budžetske kase, ne daje li ta ista država njima prećutnu saglasnost da "pravu" platu sami zarade. Dakle, novca za "poštenje" svih nema. Može li onda biti pravne države, ako su dobro plaćeni samo sudije i tužioci. Kupuje li se uopšte pravna država? Da li je moguće ljudskoj pohlepi stati na rep? Izgleda mi mnogo realističniji pristup po kojem je nemoguće pobjediti korupciju samim vjerovanjem u nečije poštenje, nego se moraju usvojiti jasna pravila igre koja će onemogućiti da neko dođe i u iskušenje.
IV
Dobro poznata retorika, skrivena ispod kišobrana svojih zaštitnika, kojoj je stvarni cilj ne promjeniti ništa, omogućiti pljačku, dati šansu bezakonju, a sve zbog koristi uskog kruga probranih, još uvijek ima premoć nad malobrojnim krticama čiji napor da zaustave eroziju preostalog izgleda suludo. Rubikon je već davno pređen samo se svi pravimo blesavi da to nevidimo. Nekad uvriježeno mišljenje o nama, pretočeno u bosanski trijas-pošten, naivan, glup, i jeste i nije slika sadašnjosti jer njoj bi mnogo više odgovarao slogan "Budi cool, budi lopov". Treba li se onda čuditi što će mnogi od nas i dalje uporno čekati svoj voz da bi otišli iz ovog zatvora? Gotovo nevjerovatno izgleda naša mirnoća, nekakvo predavanje sudbini, glumljenje dostojanstva, čekanje da neko drugi za nas obavi naš posao. Šta hoćemo? Komemoraciju? Nekrolog za žive ljude? Frižideri su prazni. Neki se stide i reći šta jedu. Sramota ovog društva nisu javne kuhinje. Naša sramota su oni koji su njihov uzrok. Njima još uvijek tako puno opraštamo. Mislite li da imaju viziju novog svijeta? Ovdje već dugo nedostaje opšte solidarnosti i iskrenog žaljenja nad patnjom drugih. Oni koji imaju nadam se da znaju da ne mogu obući dvije košulje istovremeno. Izbjeglički centri i ove godine postoje. Nečija djeca i dalje spavaju u hladnim fiskulturnim salama. Neki sanjaju da će konačno doći svojoj kući. Zar je tako teško dati čovjeku pravo da se vrati u svoju djedovinu? Treba nam aktivniji rad vjerskih zajednica u izgradnji novih mostova među ljudima, više saosjećanja i milosrđa. Ne želim da vjerujem da su im važniji veliki donatori sa sumnjivim novcem od ljudi koji se već godinama bude u strahu nemajući odgovor na pitanje kako da prežive. Želim da me demantuju. Želim da ipak griješim ako mi se čini da kategorija radnik postaje sve bliža izumrloj vrsti. To su ljudi koji se pitaju gdje su nestale decenije njihovog rada, zašto više ne rade i čije su to danas fabrike koje su oni svojim hljebom podizali. Najstariji dio populacije prije bi se mogao nazvati mizerionerima nego penzionerima zahvaljujući bijedi u kojoj su, ti velikim dijelom oboljeli ljudi, prisiljeni živjeti. Prisiljeni su zbog toga što ne postoji spremnost da se skine prašina sa inkriminirajućih dokaza kriminalnog ponašanja i da se shvati da ono što je strpano u pojedine ladice koje se nikad ne otvaraju uništava i posljednje šanse da postanemo normalno, pošteno društvo. Mladi ljudi jesu zatočenici na brodu koji tone pa nam ostaje da sami naučimo plivati, ali moramo novim stilom. Nadam se da ćemo izabrati onaj u kojem je poštenje glavni oslonac. Ako to uspijemo onda ćemo shvatiti da smo u stvari slobodni ljudi koji su spremni biti odgovorni za ono šta nas čeka.
V
Već smo navikli da se čudimo kada neko odbije da primi mito i krši zakon ili kada vrati ono što je tuđe. U Crnoj Gori je bila vijest prošlog ljeta kada je mladić zaposlen oko bazena jednog hotela u Baru pronašao i vratio ženski sat. Hoćemo li uskoro čitati u novinama kako su stanari neke zgrade u nekoj maloj opštini pošteni jer su uredno vratili komšijske gaće što su spale na njihov balkon? Znam da ismijavam, ali ismijavam, nažalost, već ismijano. Vratimo se konačno shvaćanju da je poštenje vrijednost koja omogućuje čistu savjest, miran san, unutrašnju stabilnost i ne zaslužuje da bude postavljeno na stub srama ili proglašeno ludilom. Hoćemo li ga proglasiti porezom na budale i staviti tačku?
Ja neću, ako ni zbog čega drugog onda zbog našeg Ređe Hamzića ili zbog Milana Levara koji je ubijen zato što je svjedočio istinu ili zbog Ivana Stambolića čija nepoznata sudbina neće izbrisati njegovu pravednost ili zbog Slavka Ćuruvije čija je borba za slobodu riječi shvaćena kao najveća opasnost jednog trulog režima ili zbog Ankice Lepej koja je svojim potezom probudila savjest građana ili zbog Živojina Pavlovića, Ivana Supeka, Radomira Konstantinovića, Latinke Perović, Žarka Puhovskog i još mnogih pravednika koji su moralne vertikale ovog posrnulog društva.
VI
Pošten i kad nema materijalno zna kolikim bogatstvom raspolaže. Nagrada mu ne treba, jer je za njega poštenje samo sebi nagrada. Čika Jova Zmaj je napisao stihove:
Poštenje se ne može kupiti,jer ga pošten ne prodaje,
a nepošten, prodo bi ga ali ga nema!
:: komentari (1) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
|
Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.
|
|
|
