|
| PUTOPISI | 01.12.2008 / 19:18 |
Nada Ružela 06.11.2005.
Na kraju svijeta
:: komentari (0) :: štampanje ::
Svakog dana prava borba u srcu Amazonije. Ne radi se o potjeri za preprodavcima kokaina ili neke druge droge, niti o istrazi bezakonitog siječenja šuma. Oblast od 5,1 miliona kvadratnih kilometara Amazonije, ispresjecana rijekama, adama, jezerima, postavlja gotovo nemoguće zahtijeve proizvođačima i transportnim preduzećima da zadovolje potrebe amazonskog cabokla. | Posao, bolje reći "plovećeg" nego putujućug sudije (jer se zaista samo plovi) je naporan, težak, odgovoran i veoma opasan jer se radi 24 sata u jednoj gotovo necivilizovanoj sredini, ali to je bio i jedini način da se zadovolji stanovništvo tog dijela države i da mu se omoguće sva prava koja mu po zakonu pripadaju. |
Treba imati u vidu da su stanovnici Amazona veliki potrošači cigareta i osvježavajucih napitaka, kao što su "coca-cola", "sprite" , "fanta" i sl. To govore i činjenice da proizvođači ulažu mnogo više kako bi svoju robu dostavili u gotovo nepristupačne dijelove Amazonije. Na primjer, cigarete koje se fabrikuju u Sao Paulo (država Sao Paulo) stižu do grada Belém, prevozeći se šest dana kamionom. Od Beléma do Cachoeira Porteira, gradića koji se nalazi na granici država Amazonas i Pará, transportuju se brodom na udaljenosti od 2800 km. Za takav put su potrebna četiri dana i takođe i četiri istovara i utovara zbog neophodnog prekrcavanja. Na nekim mjestima koristi se i skela.
Proizvodi Coca-Cole se transportuju brodom, skelom, a koriste se i zaprežna kola da bi proizvodi stigli do krajnjeg kupca. Sladoled marke "Kibon", na primjer, putuje devet dana. Prvo brodom po moru, pa poslije brodom po rijeci od grada Recife do Manausa i poslije se iz Manausa distribuira po ostalim mjestima, naravno tamo gdje je omogućen transport u frižiderima.Takav način distribucije košta i 35 % više nego u drugim državama Brazila. Ne samo što se povećavaju čisto prevozni troškovi, povećavaju se gubici u toku transporta. Na primjer, računa se da je 150.000 litara coca-cole završilo na dnu rijeka zbog nesreća prilikom transporta. Jedna fabrika cigareta izgubila je pet miliona cigareta u rijekama Amazona. Neki put uzroci nesreća i nisu samo prirodne nepogode. Na putu Manaus - Boa Vista, indijanci vaimiri-atroari zaustavljaju kamione i naplaćuju putarinu koja se uglavnom naplaćuje robom, a njena količina varira vjerovatno od raspoloženja jednih i potreba drugih.
Sadašnje stanje, u odnosu na prije, znatno se popravilo, posebno, sa poređenjem unazad 20 godina kada je jednom teretnom riječnom brodu trebalo i 30 dana da transportuje osvježavajuća pića od Manaus(a) do Rio Branco u drzavi Acre. Putovanje je bilo toliko dugo da je na primjer "Fanta" (od naranže) mijenjala boju i stizala gotovo bijela. Da bi se spriječili problemi transporta, 1979. godine konstruisana je fabrika u gradu Rio Branco. Međutim pojavio se novi i to ozbiljniji problem. Niko nije htio da kupi novu "fantu", jer su svi navikli da piju "bijelu fantu". Trebalo je uložiti mnogo para i napora da se kupac ubijedi da je to u stvari "prava Fanta". Ova priča je postala legenda i dugo se prepričavala po kancelarijama "Coca-Cole".
Međutim, velika zemlja, velike udaljenosti, ne prouzrokuju samo gubitke proizvodnim preduzećima već i državnim organima. Bilo je nemoguće organizovati sve administrativne službe u prašumi i jedini način je bio da se organuzuje ploveća kancelarija sa svim potrebnim službenicima: sudijom, tužiocem, ljekarom, pravnikom i sl. Na primjer, za izradu rodnog lista, lične karte, zahtijeva za penziju i sl. Najčešći slučajevi su bili rješavanja sporova između vlasnika zemljista i vjenčanja. Da je takva "putujuca kancelarija" bila neophodna pokazuju slucajevi da mnogi, sada već odrasli ljudi uzimaju svoj rodni list, odnosno prijavljuju se u knjigu rođenih, Ili, slučaj jednog ribolovca od 92 godine koji se oženio sa svojom nevjenčanom ženom od 87 godina, poslije 66 godina zajedničkog života.
Posao, bolje reći "plovećeg" nego putujućug sudije (jer se zaista samo plovi) je naporan, težak, odgovoran i veoma opasan jer se radi 24 sata u jednoj gotovo necivilizovanoj sredini, ali to je bio i jedini način da se zadovolji stanovništvo tog dijela države i da mu se omoguće sva prava koja mu po zakonu pripadaju.
Ipak, takav posao ima i svoje prednosti što pokazuje i veliko interesovanje ljudi koji konkurišu na takva mjesta. Kad se zanemari opasnost, napor, ostaje ono što rijetko ko može da si priušti: raditi u prirodi 24 sata, na čistom, nezagađenom vazduhu, bez buke, jurnjave, gradske vreve i stresa... U društvu sa papagajima, ribama, i ostalim stanovnicima prirode, okruženi zelenilom, cvijećem, uživajući u neizmjernim ljepotama koja pruža Amazonija.
:: komentari (0) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
