|
| DRUŠTVO | 01.12.2008 / 21:09 |
Vlatko Vukotić 06.11.2005.
Sve što je život sijao i smrt žela
:: komentari (0) :: štampanje ::
Danas dok plaćamo račune iz ratne krčme, kada je isprani mozak bio specijalitet na listi nacionalnog interesa, čini mi se da još uvijek nismo shvatili apsurdnost priče oni nas - mi njih. Treba priznati da nije pošteno očekivati da sunce zaviri i u naše dvorište, a da mi sebi, prije toga, ne moramo postaviti neka pitanja. Izgleda žalosno činjenica da je malo onih koji vođeni srcem, pravdom, poštenjem i moralom priznaju da su nevini ljudi stradali i da zločince mora stići kazna. Kazna, jer su počinili zločin, a zločin i zločinac nemaju ni vjere ni nacije. Zločin je zločin.
| Identifikacija zločina sa narodom je najprljaviji pokušaj da se da za pravo teoriji o genocidnosti nekog naroda, čime i nerođena djeca bivaju proglašena zločincima. Upravo radi njih svaki zločin se mora individualizirati, a zločince privesti pravdi. Ni jednog trenutka ne smijemo naći opravdanje zločinu u drugom zločinu i kod zločina tražiti uzrok, jer ne postoji razlog koji može dati zeleno svjetlo ubijanjima, logorima ili etničkom čišćenju. Svaki zločin ima ime i prezime svojih žrtava i svojih krvnika.
|
Zločinac je, uvijek i jedino, samo zločinac. Amnestirati svu krv, sva klanja, sve grobnice i sva stratišta, dopustiti da zločin bude nekažnjen, a da zločinci budu heroji je scenario iz koga se jasno vidi da zli pečati vremena čekaju da budućnost ponovo bude preslikana prošlost. Zatvoreni u vlastite gulage i zarobljeni glupošću da smo endemi u odnosu na druge, nismo spremni prihvatiti istinu koja je poput minskih polja posijana oko nas. Istina je da su djeca ubijana snajperima, da su zvijeri skrivane iza "viših ciljeva" ostavile krvavi trag, da iz jame duboke nekoliko desetina metara izvlačimo kosti trogodišnje djevojčice iza koje su ostale samo crvene čizme sa oznakom Jugoplastika. Istini moramo pogledati u oči. Ako i dalje budemo odbijali da se suočimo s njom, onda smo trasirali put ka novim stradanjima. Sjetimo se Ivana Gorana Kovačića koji u poemi Jama gotovo filigranski precizno predviđa svoju sudbinu, samo zamjenjuje krvnike. Mi, Goranova djeca, imamo šansu pobijediti krvnike ako upornim traženjem pravde omogućimo kažnjavanje svakog zločina. Tek tada dobijamo šansu da istinski živimo. Dželati i njihovi tvorci žele isticanjem kolektivne krivice svoje krvave ruke podmetnuti narodima, opravdavajući svaki svoj potez nacionalnim interesom. Svjedoci smo da je nacionalni interes već godinama samo prazna floskula koja se lako podređuje trenutnim potrebama pojedinaca i grupa i biva nadređen moralu, pravdi i pravu. Identifikacija zločina sa narodom je najprljaviji pokušaj da se da za pravo teoriji o genocidnosti nekog naroda, čime i nerođena djeca bivaju proglašena zločincima. Upravo radi njih svaki zločin se mora individualizirati, a zločince privesti pravdi. Ni jednog trenutka ne smijemo naći opravdanje zločinu u drugom zločinu i kod zločina tražiti uzrok, jer ne postoji razlog koji može dati zeleno svjetlo ubijanjima, logorima ili etničkom čišćenju. Svaki zločin ima ime i prezime svojih žrtava i svojih krvnika.
Neki novi vjetrovi iskušenja tjeraju nas da preispitujemo sami sebe i razloge zbog kojih smo im dali šansu da nam unište živote. Zašto smo stvorili očeve nacija? Da li smo se osjetili nedovoljno zrelim pa smo potražili staratelje? Da li je problem bio u njima ili u nama? Možemo li govoriti o bolesti nacije? Čini mi se da svaka budala može pokušati biti predvodnik nacije, ali on to neće postati ako mu nacija ne dozvoli. Što simptomi naše bolesti daju više razloga za zabrinutost to su i veće šanse za uspjeh jednog takvog diktatora. Iako bi bilo lakše, ipak je teško za izgubljenih deset godina okriviti samo vrhove piramida oličenih u vođama. Nijemo smo posmatrali i dopustili da, radi gole vlasti, najprije izgube pamet, zatim osnovne ljudske vrijednosti, a kad su se okomili i na nedužni ljudski život, mi smo već utonuli u stanje potpune apatije. Smijemo li opravdanje naći u Andrićevim riječima o dolasku vremena kad su pametani zaćutali, budale progovorile, a fukare se obogatile. Najveći dio elite, pogotovo intelektualne, stao je iza velikodržavnih projekata koji su doživjeli poraz. Nije li onda pošteno i odgovornost sagledati nešto šire? Trebamo li šegrtima progledati kroz prste? Ožiljci poraza nas upozoravaju da nije dovoljno promjeniti samo vođe nego se mora raskrstiti i sa zabludama uludo potrošenih godina. Konačno se ljudski život mora promovisati kao imperativ koji ne može biti predmet trgovine i pretvaranja u živo meso bolesnih projekata. Vještina proizvodnje kolektivnog neprijatelja, stvaranje straha i homogenizacija vlastitog naroda ne zaslužuju da ponovo budu shvaćeni kao vrlina i kao takvi nagrađeni.
Ako bi pravili sažetak naše gorke istine o pravnoj državi ne bi mogli negirati činjenicu da je formalno bilo i prava i suda, ali niti se pravo primjenjivalo niti je u sudu pravda stanovala. Strahote kroz koje smo prošli nisu bile, a izgleda i da još uvijek nisu, povod pravosudnim organima da sankcionišu pojedince koji su, kršeći međunarodne, ustavne i zakonske norme, pogazili sve ono što zovemo civilizovanim čovjekom. Snažan upliv politike u sve pore društva nije mimoišao ni pravosuđe. Zločin podržan i skrivan od samog vrha država i sudske vlasti imenovane od istih tih vrhova bili su idealna kombinacija koja je proizvela bezakonje i otvorila vrata novim zločinima. Sumnja da nacionalni sudovi žele i da su u stanju da pravedno i nepristrasno sude pokazala se opravdanom. Haški tribunal, i pored svih nesavršenosti, za nas obavlja posao kojeg mi nikad nećemo uraditi. Najvažnije od svega je da zločin bude kažnjen radi žrtava i budućnosti. Slom koji su doživjele pravosudne institucije još prije desetak godina i od koga se nisu ili se ne žele oporaviti već sada postaje najočitiji primjer bolesnog i amoralnog društva. Ko onda spašava nacionalni interes i skida hipoteku kolektivne odgovornosti?
Da se ipak nešto mijenja dokazuju mediji koji su možda bili i glavni proizvođači zla. Emitovanje dokumentarnih filmova o zločinima u Srebrenici na RTS-u i zločinima za vrijeme operacije Oluja na HRT-u to i najjasnije pokazuju. Osim istine, ovi filmovi na najbolji mogući način bacaju svjetlo na rad državnih televizija koje su bile puka propagandna mašinerija u rukama režima. Gledati priloge dvije televizije snimljene istog dana iz istog sela gdje jedan prikazuje ubijene starce i selo u plamenu, dok drugi prilog "nacionalno svjesne" televizije nam donosi novinarku koja je uspjela da iza sebe prikaže ono malo sela koje još nije zahvatio plamen i izbrblja već naručenu priču o obračunu sa zaostalim neprijateljem, iako joj smrad od paljevine i ugljenisanih tijela vjerojatno grize oči, školski je primjer za odgovor zašto je dnevnik u pola osam bio najveći otrov naroda. Najžalosnije od svega je da ta žena koja sebe zove novinarkom još uvijek, kao i mnogi slični njoj, radi isti posao. Nije li i njihova laž bila zločin? Zar oni ne podliježu nikakvoj odgovornosti? Reakcije na ovakva stradanja i svjedočenja zabilježena okom kamere su dokaz da će proces sazrijevanja biti dug i spor. Pored već uobičajenog vaganja zločina sve je prisutnije ćutanje. Valjda se očekuje da će neki vir odnijeti istinu u nepovrat. Međutim, istinu možemo zatrpavati, ali ona liči na otpornu biljku koja mora klijati, nicati, rasti i širiti se.
Jovan Dučić je govorio: "Ljudi koji mrze, to su najpre glupaci, zatim kukavice, ali nikad heroji". Oni koji nešto više znaju o ljudskoj psihi kažu da su mržnjom zarobljene psihološki bliske i inferiorne odnosno nerealizovane osobe. Po Ničeovoj filosofiji mržnja je produkt straha, a ja se pitam ko se to bojao pa je morao mržnju stvarati, zlo podsticati, a urotu izmišljati. I kada tako razmišljam o tim ljudima počinjem da ih žalim. Žalim ih, jer su u sebi prazni i izgubljenog samopoštovanja. Njima je zaista potrebna naša pomoć da život upotpune ljepšim stvarima. Zato svi zajedno trebamo negativnu energiju stvorenu oko nas mijenjati u pravcu duha tolerancije. Neko više voli sladoled od vanilije, a neko od čokolade. Neko ima smeđe, a neko zelene oči. Neko više voli ljeto, a neko zimu. Da li ga zato mrzite? Vjerojatno da vam se čini apsurdnim davati odgovor na ovakvo pitanje. Kada smo uspjeli ostati tolerantni u ovakvim situacijama onda ne vidim razloga da ne budemo tolerantni i na različite ideje i da tu različitost pretvorimo u našu prednost. Tolerancija nas čeka odmah na startu samo je do nas da je prihvatimo u cjelosti. Sve se može razumjeti, i nečija nesnalažljivost, i nečija neškolovanost, ali se ne može razumjeti nečija netolerancija. Tolerancija je osnov civilizacije i osnov kulture. To je polazna osnova svega bez koje ishod i najprostijih stvari u životu postaje neizvjestan.
Bojite li se da ćemo ponovo završiti u nekoj zemlji Ćeraniji, za nekog novog Ćeromana i za njegovo ludo carstvo? Promjene su neophodne, priznavanje grešaka bolno, opraštanje nasušno potrebno ako ne želimo ostati taoci stanja koje nasljeđujemo dijelom i iz vlastite zaostavštine. Samo novim odnosom u kojem istina predstavlja centralni motiv našeg puta možemo stvoriti od nas nove ljude i promjeniti sliku o nama. Spriječite autocenzuru u svojoj glavi. Pustite mozak da misli slobodno. Vrijeme probranih i podobnih mora proći. Takva politička nomenklatura koja koketira sa svakom opcijom da bi očuvala golu vlast i spriječila krivično gonjenje svoje elite ne zaslužuje ni najmanju pažnju. Našu podršku u budućnosti trebaju dobiti samo oni koji su spremni da slamaju svaki otpor na koji nailazi vladavina prava, koji će se boriti protiv fasadne demokratije koja je na sceni, koji će insistirati da se svi zločini rasvjetle i procesuiraju, koji će snositi odgovornost, a ne biti sprinteri u bježanju od nje. Iz tako plemenitih ciljeva se može stvoriti država koja će kao servis građana biti garancija normalnog života u kojem nepotizam i pripadnost naciji, vjeri ili političkoj partiji neće biti ulaznica za lagodan život.
:: komentari (0) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
|
Copyright © 2006 Centar za informativnu dekontaminaciju Banja Luka. Sva prava zadržana.
|
|
|
