|
| DRUŠTVO | 01.12.2008 / 21:56 |
Siniša Marčić 06.11.2005.
Šta je hibernacija
:: komentari (1) :: štampanje ::
Pobijede li opet nacionalisti i mafijaši, Zapad će vas ostaviti da sami propadate. Ne samo zato što mi u tome ne želimo sudjelovati, nego zato što vaši građani to žele!
Zdravo građanine.
Kako si?
Dobro. Onako.
Ili može bolje? Ako ne voliš zamorne analize, prebaci na drugu stranicu! Buke, naravno. Idi gledaj tekmu ili seriju. Možda je taman po tvojoj mjeri. Opušta. I što je najbitnije- ne moraš razmišljati.
Prije izvjesnog vremana u nekim novinskim napisima pojavila se gore pomenuta vijest da će se sljedeće godine održati vanredni izbori. U istim napisima stoji da će Zapad dići ruke od nas ako nacionalisti ponovo pobijede. Drugim riječima, BiH će definitivno biti ostavljena da se sama snalazi, da polako propada i truli na smetljištu ujedinjene Evrope. I to zato što njeni građani, tj. ti i ja građanine, navodno, baš to želimo!? Da li to mazohizam doživljava nirvanu?
| Niko te nije naučio vještini biranja, niko ti nikad nije pružio iskrenu mogućnost da slobodno kažeš kakav život bi volio živjeti, a kamoli da ga sam stvaraš. I tako si pristao da se zaklanjaš iza nemetnutih izbora. Tako je lakše. |
Izuzmimo senzacionalizam domaćih medija i zamislimo, naravno, samo hipotetički, da će se izbori sljedeće godine zaista održati. Za koga ćeš ti građanine ovaj put glasati? Mnogi bez dvoumljenja potvrđuju da će to biti manje-više isti raspored snaga nakon izbora. Tako kažu i ozbiljni analitičari- nacionalističke stranke će održati debelo betoniranu poziciju čije blagodeti obilato koriste. Čemu uopšte vandredni izbori ako ti građanine svojim krstićem ili iksićem nećeš ništa promijeniti? Hoćeš li još jednom pokazati da nisi sposoban da odlučuješ o svojoj budućnosti? O svom životu, građanine?
Suštinski, od prestanka rata do danas nije se mnogo promijenilo sem što nema ubijanja. Ali to nikako ne znači da pasivni rat više ne traje. U političkom smislu i dalje svi vuku na svoju stranu, a privreda (državna i entitetska) kao da je zakačena za bandži uže i umjesto da se nakon opasnog flertovanja sa Majkom Zemljom vrati nebu pod oblake, samouvjereno je otresla o tvrdo tle. Razmrskana, kao i prethodnih sedam godina vapi za finansijskom infuzijom sa strane. Ali i toga je dosta. Prosječan američki, britanski ili njemački poreski obveznik više nema nikakvu želju da dodatno izdvaja za tamo neku posrnulu BiH. Postoje drugi prioriteti, od kojih će usput imati i koristi. Nafta, tehnologije, znanje. Finansijski fijasko i nepamet na svakom koraku, zemlju su doveli do totalnog dna.
E sad, zašto ćeš ti građanine, opet glasati za te iste nacionaliste kad sve ovo dobrano na sopstvetnoj koži osjećaš? Komplikovano pitanje. Odgovor prilično jednostavan. Zato što nemaš pojma šta zapravo znači- mogućnost izbora. Niko te nije naučio vještini biranja, niko ti nikad nije pružio iskrenu mogućnost da slobodno kažeš kakav život bi volio živjeti, a kamoli da ga sam stvaraš. I tako si pristao da se zaklanjaš iza nemetnutih izbora. Tako je lakše. Nikad nisi pokušao svoriti sebi bolje, moj građanine. A zato, samo djelomično možeš kriviti političare, ali većim dijelom samo sebe.
Ubijedili su te, ti isti nacionalisti, da su ti ugrožena najosnovnija prava na slobodan život ako nisi dio korpusa čiji se identitet krije iza pridjeva: srpski, hrvatski, bošnjački... A ti si opet, po ko zna koji put povjerovao. I što je još gore, i dalje vjeruješ. Ubijedili su te da je šovinizam jedini mogući odgovor na drugačije razmišljanje; podastrijeli su ti mitove i legende pred nosom ne bi li se prepoznao u njima, vratili su te u prošlost do Kraljevića Marka i inih; glavu su ti očistili od skoro svih tekovina Homo sapiensa iz prethodnih pet milenijuma, tvojih tekovina, kojih si se olako odrekao građanine; govore ti kako trebaš u Evropu a ti nezgrapno odobravaš, mada ti nije najjasnije kako trebaš ponovo u Evropu kad nikad iz nje nisi ni izlazio; ali ko te pita, poklopi se i ćuti, tako ćeš biti sigurniji; sveli su te na nivo političke amebe u savremenom plemenu gdje si konačno postao - politički upotrebljiv. Kada su se uvjerili da su iz tebe izbrisali sve što može predstavljati prijetnju njihovim sebičnim pirovima, kada su te doveli do stadijuma jednog velikog ništa, postalo je savršeno jasno da će svaki sljedeći izbori biti njihovi. Ali više od svega ovoga boli to što se koalicioni partneri: SDS, PDP i SDA savršeno dobro slažu, uglavnom za obilnim ručkom, ali i mimo njega. Pomirio ih je interes kog su ti zabranili da sanjaš. Čak se i zagrle da ih kamere ovjekovječe kao vijesnike boljeg vremena. Zar? Malo lažu između sebe, malo slažu tebe i abrakadabra- recept je spreman za poznatu čorbu. Fora je što tebe građanine, uvijek zapadnu dobro oglodane kosti.
Možda genetičari imaju nekog uspjeha u kloniranju ovaca, riba, miševa itd. ali do sada niko nije ukrstio nosoroga i slona i još pride žirafu. Slonosorogafa. Teška riječ. Teška vlast. Zamisli građanine jednu takvu životinjku, pa će ti malo plastičnije pred očima bljesnuti koga si birao. Svi oni huškaju te na one iz drugog tabora i govore na sva usta kako će ti baš takvi glave doći, a onda pokažu da nije baš tako, i preko noći ladno postaju najbolji prijatelji. Još uvijek preko isfoliranog političkog nišana, ali prijatelji u svakom slučaju. I dalje jedni druge optužuju, klevetaju, pljuju i gaze kako stignu. Tako s vremena na vrijeme gorepomenuti slon zalijepi surlom nosoroga po oklopljenoj guzici, a mudra žirafa sve to sa visine posmatra i likuje. A jel. Ne zadugo. Ova dvojica se brže bolje udruže (recept znaš građanine, ti ga propisuješ) i pošto su u ovoj kombinaciji noge njihove, brže bolje se zatrče u krošnju ogromnog baobaba; čisto da stave do znanja ko kosi, a ko vodu nosi. U svakom slučaju svi ostaju izgrebani. Nije ti jasna ova alegorija. Pa i ne treba da ti je jasna. Poželjniji si takav. Pitaš li se ikad građanine- ko je tu lud?!
Oni nisu. Oni tačno znaju šta čine. Oni ti ne dozvoljavaju da omirišeš slobodu, da vidiš širinu, da osjetiš normalan život, konstantno te hlade za hibernaciju i animiraće te kad im se ponovo prohtije. Njihovo osnovno oružje je izolacija. Manje uticaja, manje razmišljanja, manje nas koji mislimo. Jer misliti znači kritikovati. A kritika je po pravilu prijetnja- koju treba suzbiti. Dozvoljavaju ti da unosiš minimum energije u duhovni organizam, jer ćeš se možda polakomiti kad vidiš kako je biti bezbrižan i napunjenih baterija. Možda ćeš tada početi razmišljati. A za to si itekako sposoban, samo nisi svjestan svoje moći građanine. Razočarani student koji se protiv stvarnosti bori džointom, dezorijentisani srednjoškolac, učiteljica bez samopoštovanja kojeg je nekad imala na pretek, intelektualac zavučen u svoju malu, memljivu rupu srezanog pera, radnik bez toplog obroka. Ti građanine. Možda ćeš se tada zapitati šta je to tvoj ljudski interes? I možda ćeš shvatiti da ga je mnogo lakše ostvariti nego što možeš sanjati. Pun frižider, garderoba, plaćeni računi, kinta u šteku za more. Možda im tada nećeš podariti zlata vrijedan glas. TVOJ, zlata vrijedan glas građanine.
| Znaš, građanine, uvijek me obuzme tjeskoba kad ulazim u ovu našu zemljicu preko graničnog prelaza Gradiška. Zovem ga lijevak. Naježim se pri samoj pomisli na stiješnjen prelaz, neuredne granične policajce, izgužvanih pantalona, šapki na vrh glave, s cigaretom na donjoj usni i poslovičnom nekulturom i arogancijom. |
Koliko si puta putovao van BiH od rata do danas? Koliko si drugačijih kultura i ljudi na ovoj planeti upoznao? Koliko si puta uživo vidio crnca ili kosookog, a da nisu u nekoj UN misiji ili second-hand šopu? Koliko si puta otišao u muzej koji ne prikazuje samo lokalnu narodnu nošnju već baštinu svijeta? Koliko si puta bio na koncertu, predstavi, zoološkom vrtu ili performansu koji nije na Kastelu ili u obližnjoj kafani? Koliko si puta bio u restoranu na pristojnom objedu? Koliko si puta bio ponosan što si građanin ove zemlje? Kad si posljednji put bio siguran da pripadaš civilizovanom svijetu? I koliko si puta bio u situaciji da pokažeš, da zaista jesi inteligentniji i sposobniji od prosječnog Francuza, Engleza ili Holanđanina, mada oni takvi kakvi su, žive ljepše i opuštenije od tebe. Kako to?
Znaš, građanine, uvijek me obuzme tjeskoba kad ulazim u ovu našu zemljicu preko graničnog prelaza Gradiška. Zovem ga lijevak. Naježim se pri samoj pomisli na stiješnjen prelaz, neuredne granične policajce, izgužvanih pantalona, šapki na vrh glave, s cigaretom na donjoj usni i poslovičnom nekulturom i arogancijom. Ali na to se već svi nekako naviknemo. Pretvaramo se da ne primjećujemo. No, htjeli ne htjeli, na putu ka Banjoj Luci ne mož da ne primijetiš kako te sa svih strana studiozno počinju bombardovati načičkane prodavnice, kičasti kafići, kiosci, maloprodaje, veleprodaje, neobilježeni kolovoz, bezbroj pravila ili nepostojanje pravila, entropija svedena na jednu tačku... A šta je to do prosta potreba svih nas građanine da širimo svoje potencijale, da budemo dio većeg habitusa kojeg u nedostatku prostora kompenzujemo zadiranjem u tuđi zabran. Sličan opis dobićeš od bilo kog stranca naviknutog na prostor za manevar, u kojem će oplemeniti svoj život na ovoj planeti. Jesi li ikad posmatrao svoju okolinu iz druge perspektive? Svjesno ulaziti u ovo naše ludilo ili konstantno biti dio njega bez želje da se stvari promijene je- jednako ludo. Misliš da si pametan, sposoban, urban, napredan (jesi, jer držiš časopis koji te opisuje i zaboli nas oćeš se uvrijediti ili ne), i uz sve to da si svoj i osoben, ali isto tako misliš da je najpametnije kulirati sve što te okružuje! Zar si stvarno toliko ograničen da ništa ne želiš promijeniti? Šta je građanine, brine te arogancija, nervira možda. Pa baci ovaj časopis iz ruku. Pocijepaj ga. Zapali ga. I kad sagori ispod tog pepela ostaćeš opet ti. Takav kakav si.
Ludilo u kojem živiš dijelom i ti stvaraš, htio to priznati ili ne. Marginalizovali su te i dodijelili ulogu da to ludilo na izborima verifikuješ s vremena na vrijeme. Nisu samo nacionalisti zaduženi da te kljukaju nenormalnim pričama, to si i ti građanine. Veličina njihove moći je direktno proporcionalna tvojoj nepokretnosti, tvom prećutnom pristajanju na jebene kompromise koje iskreno mrziš i prezireš, ali ih ipak puštaš preko praga svog života, tvojoj ne-borbi. Virni malo oko sebe. Zar se baš ništa ne može promijeniti? Raštimani šteker u hodniku, crklo svjetlo u stubištu, nepokošena trava ispred. Očekuješ da neko drugi mijenja stvari za tebe, a da se ti lijeno češkaš po smomačiću, piješ pivkana, diviš se svojim pramenovima ili super sandalicama i naravno, samo komentarišeš. Opet oćeš servirano. Zaboravi. Moderno društvo funkcioniše na principu pravovremenog adaptiranja. Stalno se mijenja, a promjene kreću iz tvog doma. Kad središ nered u svojoj kući imaš pravo da tražiš promjene na višem nivou. Ili ćeš ponovo kmezavo reći- ja to ne mogu! Oćeš li opet glasati za sopstvenu uljuljkivanje pred neki novi rat ili tiho odumiranje? Ako hoćeš, onda se zapucaj u svoj mali smrdljivi ćošak i ćuti. Ostani zauvijek svoj palančanin. Mali i ograničen u svakom smislu. Ne progovoraj više nikad. I šta uopšte čitaš sve ovo.
PS. Rekoše skoro ovi iz OHR-a, da se 64% budžeta troši na administrativne troškove (plate, vozne parkove, prezentacije magle, birokratiju, tehnokratiju...) naših dragih političara i njima bliskih rođaka, kumova, prijatelja, ljubavnica, konroverznih biznismena (naučni izraz za endemsku vrstu tipičnu za naše krajeve, u narodu poznatija kao lopov) i inih. Ostalih, neeeeevjerovatnih 36% troši se za plate doktorima, učiteljima, penzionerima, obrazovanje, socijalno... Valjda su skontali da ovdje život nije tako skup, pa zato tako malo izdvajaju za njegovo održavanje.
Da prostiš na izrazu, preživljavanje ili što naučnici smisliše, hibernaciju.
:: komentari (1) :: štampanje ::
[ idi na vrh ]
| |
|
