<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Njegoš Mrkonjić: U koži zločinaca

KOLUMNA

Svako je bio grupisan u svome dijelu, Srbi u jednom, Bošnjaci u drugom. Bosna i Hercegovina u malom. Brazda mržnje i predrasuda između nas, a mi samo djeca. Naizgled.

29. oktobar 2018, 12:00

Avgust mjesec. Desetak autobusa parkiranih ispred benzinske pumpe. Vraćali smo se iz Italije. Svakog ljeta i zime ta jedna organizacija vodila nas je na odmor kod porodica koje su nas vrlo rado prihvatale i ugošćavale, kao ratnu siročad, kao djecu bez jednog ili oba roditelja, djecu iz cijele Bosne i Hercegovine. Kolona autobusa, svaki od njih pun malih ljudi, sa velikim ožiljcima koji se ne vide, desetak autobusa natovarenih životnim pričama i knjigama koje nikada neće biti ispričane niti napisane.

Nas nekoliko četrnaestogodišnjaka, mangupa, stajali smo ispred našeg autobusa i pričali gluposti, trudeći se da ispadnemo zanimljivi pred djevojčicama koje su se tuda motale. Nedaleko od nas stajala je grupa mangupčića iz Sarajeva.  

Bili smo vrlo strogo podijeljeni, nismo se miješali na mjestima zajedničkog okupljanja, a ta podjela bila je najočitija kada bismo plovili preko Jadrana, u jednom od onih bijelih "Jadrolinija" brodova. Svako je bio grupisan u svome dijelu, Srbi u jednom, Bošnjaci u drugom. Bosna i Hercegovina u malom. Brazda mržnje i predrasuda između nas, a mi samo djeca. Naizgled.  

Domci su bili najopasniji, najsložniji i najjači. Banjalučani. Strah i trepet. La Famiglia. Svi smo ih se bojali, naročito starijih generacija koje više nisu mogle da idu na putovanje. To su bila stara vremena, vremena o kojima se pripovijedalo i pričalo sa strahopoštovanjem. Stvarali smo naše male i kratkotrajne mitove o nekadašnjim putovanjima, mi koji smo bili "novi glavni" i najjači frajeri. Ko zna, možda su i o nama poslije pravili mitove i legende, kao što narod pravi o bezveznim vojskovođama  i kriminalcima. Ne sjećam se kako je krenulo, ali sjećam se da je počelo nekom provokacijom, nije nam trebalo mnogo da se zagrijemo za, jelte, epski obračun četnika i balija. Fleš mi prolazi ispred očiju. Mile i ja kao sedmogodišnjaci posmatramo crne i žute mrave kako se kasape za teritoriju. 

Počeli su da gestikuliraju i da nam dobacuju. Srednji prst, majka i pička materina. Krenuli smo na njih, ali pobjegli su u autobus. Iskoristivši trenutak dok su prevodioci i vođe puta bili na kafi, nas dvojica malo jačih odlučimo da uletimo gore među njih da ih malo naučimo pameti. Nisu nas očekivali. Kad smo ušli nastao je muk. Niko nije progovarao. Bili smo viši od svakog barem za glavu. Prišli smo sećiji gdje su se nalazili njihovi “najjači likovi” i počeli smo da im se unosimo u facu pokazujući svoju nadmoć.

- Šta je bilo, balije!? 
- Što se sad ne kurčite? 
- Hoćete sad sve da vas pošamaramo? 

I dalje samo muk. Oboren pogled. Okrenuo sam se iza i pogledao klince koji nisu imali više od šest-sedam godina. Dobro sam se zagledao u njihova lica. Nisu to više bila dječija lica. Bila su to neka blijeda lica ispunjena iskonskim strahom. Okrenuo sam se i pogledao vršnjake kojima smo prijetili. Njihova lica bila su plava, a njihovo dostojanstvo pregaženo. U tom trenutku nešto strašno me je presjeklo. Neka sila mi je stegla srce. Imao sam osjećaj kao da će mi ga iščupati iz prsa. Osjećaj sramote me je oblio kao pljusak. Osjetio sam gađenje prema sebi i cijeloj toj situaciji, neku mučninu. Pomislih, zar ja Bože? Zar ja da u nekome stvorim toliki strah i da osjetim toliku nadmoć nad ljudskim bićem? Napravio sam par koraka unazad, još jednom sam unezvjereno pogledao oko sebe. Nisam znao šta da kažem, izustio sam nešto tipa “nemojte više da provocirate". Vratio sam se u svoj autobus. Sjeo sam na svoje mjesto i ostatak puta proveo sa tim prizorom, zauvijek urezanim u koru mojih sjećanja. 

Nekidan mi se to sjećanje opet vratilo. Ne slučajno. Naletio sam na neke ratne snimke koji su prikazivali Ratka Mladića i Atifa Dudakovića. Pažljivo sam posmatrao obojicu. Njihovu aroganciju, užas, predatorsku prepotentnost, dva monstruma koja su samo tako, bez razmišljanja, odlučivala o kraju nečijeg života, nečijoj sudbini i sudbinama njihovih porodica. Dvije scene posebno. Prva kada Ratko Mladić ulazi u Srebrenicu i kada poput gladnog vuka "daje riječ" preplašenim Srebreničanima, a druga je kada Atif Dudaković naređuje strijeljanje ratnih zarobljenika "po kratkom postupku". Ima tu još mnogo snimaka i svaki govori za sebe, ali u svakom je jedno te isto, sa jedne strane moć i nemilosrdnost, a sa druge oboreni pogledi, potpuna nemoć i strah, pogaženo ljudsko dostojansto, nuliranje čovjeka.

Pomislih, pobogu, pa u jednom trenutku svoga života bio sam vrlo sličan ovoj dvojici, ali nisam izdržao!

Pitam se kako neko uopšte može da izdrži taj osjećaj i da ga nosi u sebi? 

Ko zna...