<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Neuspeh Angele Merkel

KOLUMNA

Istoričari će je slaviti zbog odluke da izbeglicama dopusti ulazak u Nemačku, ali njena nesposobnost da izgradi trajnu arhitekturu evropskih integracija dovodi u pitanje pozitivnu ocenu njene vladavine.

06. novembar 2018, 2:47

Britanski političar Inoh Pauel je svojevremeno izjavio da se „svi politički životi, osim ako nisu prerano prekinuti u nekom naročito srećnom trenutku, završavaju neuspehom“. Nemačka kancelarka Angela Merkel na prvi pogled izgleda kao izuzetak od ovog pravila. Aktuelni trenutak teško da je za nju naročito srećan, a ipak, njenu skorašnju najavu da će se povući sa mesta predsednice Demohrišćanske unije (CDU), javnost je ocenila kao dostojanstvenu i elegantnu. Da li će ona, kao što je najavila, uspeti da opstane na kancelarskoj poziciji do 2021. de facto više ne zavisi od nje: ako bi Socijademokratska partija u međuvremenu odlučila da napusti vladajuću koaliciju i na taj način izazvala prevremene izbore, Merkel se ne bi ponovo kandidovala. Pa ipak, ona se i dalje percipira kao osoba koja apsolutno kontroliše situaciju, kao što ju je kontrolisala tokom svih prethodnih godina još od 2005 – sa sudbonosnim izuzetkom u jesen 2012, kada su mnogi građani osetili da nemačka država više nije u stanju da obezbedi sopstvene granice od priliva stotina hiljada izbeglica.

Teza po kojoj odluka Angele Merkel da izbeglicama dopusti ulazak u Nemačku baca senku na njeno nasleđe već je opšte mesto. U stvarnosti, međutim, istoričari će je jednog dana verovatno slaviti zbog ovog trenutka hrabrosti i saosećanja. S druge strane, upravo dugoročni efekti njene vladavine na nemačku politiku, kao i njena očigledna nesposobnost da izgradi trajnu arhitekturu evropskih integracija, dovode u pitanje nedvosmisleno pozitivnu ocenu njene vladavine.

Uticaj koji je Merkel izvršila na nemačku politiku znatno prevazilazi fragmentaciju partijskog sistema o kojoj se danas puno raspravlja. Kako tvrdi nemački politikolog Filip Manov, Merkel se ponašala manje kao kancelarka sa snažnom partijom iza sebe, a više kao predsednica ili kao vrhovni javni službenik koji pluta iznad partija u periodu u kojem je niz kriza – počev od one finansijske – legitimizovao koncentraciju moći u izvršnoj grani vlasti. Suprotno uvreženom mišljenju da snažni politički lideri moraju biti harizmatični, ona je često izgledala pasivno, pa čak i bezlično. U jednoj predizbornoj kampanji imala je slogan „Znate me“, ali većina građana Nemačke misli upravo suprotno: oni je vide kao vrhunski pouzdanu i preciznu javnu službenicu, a ne kao profilisanu političarku sa jasnom vizijom budućnosti zemlje. Ona je bila u stanju da upravlja efikasno i bez većih trzavica samo zato što je tokom njene vladavine kasa bila puna. (Da li za napredak nemačke ekonomije treba zahvaliti nemilosrdnom reformisanju tržišta rada i socijalne države sprovedenim za vreme njenog prethodnika Gerharda Šredera još uvek je predmet spora, ali ono što je nesporno je Manovljev uvid da je, za razliku od prethodnih kancelara, Merkel imala mnogo manje problema sa podelom vlasti, jer je podizanje poreskih prihoda olakšalo postizanje kompromisa.)

Nagli politički zaokreti koje je Merkel više puta pravila (na primer po pitanjima nuklearne energije i obavezne vojne službe) – koji su bili u očiglednoj suprotnosti sa tvrdnjom „znate me“ – mogli su biti izvedeni samo od strane nekoga ko je percipiran kao vrhovni javni službenik, nekoga ko je prosto u stanju da izabere najrazumniju opciju, ne obazirući se pritom na partijska opredeljenja. Zapravo, Merkel je preuzela politike svojih protivnika, naročito socijaldemokrata i na taj način sistematski demobilisala birače ove partije. Istovremeno, njena odluka da nakon katastrofe u Fukušimi odustane od izgradnje nuklearnih reaktora otvorila je mogućnost koalicije sa Zelenom partijom – i tako povećala prostor CDU-a za strateško manevrisanje. Merkel se provukla sa ovako radikalnim promenama politike dobrim delom zahvaljujući čvrstoj disciplini koju je zavela u sopstvenoj partiji, u kojoj je makijavelističkim metodama uspela da eliminiše svaku potencijalnu konkurenciju. Drugi razlog je bio to što je uspela da ubedi birače u postojanje razumnog centra na čijem je čelu ona sama i da tu partijske razlike nisu naročito bitne.

Manje pristojan naziv za način vladavine koji je sprovodila Merkel je – tehnokratija. Naročito tokom krize evra, ona je tvrdila da nema alternative njenim rešenjima. Svi koji se sa time nisu slagali proglašavani su nerazumnima, a pored toga i lošim Evropljanima, što znači i lošim Nemcima, jer dobri Nemci po definiciji moraju biti entuzijastični pobornici evropskih integracija. Kao i u drugim zemljama, tehnokratija je utabala stazu populizmu. Nije slučajno to što se ekstremno desna partija koja je nastala kao reakcija na Merkel i njen način vladavine zove baš Alternativa za Nemačku (AfD). Populisti mogu (s punim pravom) tvrditi da demokratija bez mogućnosti izbora nema puno smisla; uvek postoji alternativa i na biračima je da odluče da li im se ona sviđa ili ne. Gledajući unazad, inicijalna reakcija mnogih centrističkih političara na pojavu AfD-a (na čijem čelu su se u to vreme još uvek nalazili poštovani konzervativni profesori i biznismeni) verovatno je bila pogrešna: svaka kritika mera za spasavanje zajedničke evropske valute nailazila je na moralističku osudu, što je po svemu sudeći doprinelo radikalizaciji AfD-a.

Godine 2015. činilo se da će ova evroskeptička partija ubrzo nestati, kao što se već desilo sa mnogim desničarskim konkuretnima CDU-a. Konačno, Merkel je tokom leta te godine zauzela izuzetno tvrd stav prema Grčkoj i time zadovoljila birače koji su bili (pogrešno) uvereni da Berlin poklanja novac Atini. Međutim, ubrzo nakon toga, odluka o prihvatu izbeglica je oživela – i dodatno radikalizovala – Alternativu za Nemačku, pretvarajući je u ono što je danas: partiju radikalne desnice koja celu svoju politiku zasniva na neprijateljstvu prema imigrantima i drugim manjinama (i koja, avaj, ima svoje predstavnike u predstavničkim telima svih nemačkih država, baš kao i u saveznom parlamentu). Činjenica da Merkel nije bila u stanju da objasni svoje ponašanje 2015, kao i činjenica da su je podržale sve tadašnje parlamentarne stranke verovatno su pomogle da se učvrsti slika od koje zavise sve populističke partije: slika homogene elite koja je po svemu sudeći korumpirana, a u najmanju ruku ne radi u interesu naroda. Do danas, veliki broj nemačkih građana ne razume da li je privremeno otvaranje granica bilo izraz humanitarizma ili odlučne strategije za sprečavanje kolapsa EU. Odgovor da alternative nema u tom trenutku se pokazao nedovoljnim, a to je i sada.

Demokratija nije svodiva na izjave, ali političari ipak moraju biti spremni da uvek ponude objašnjenje svojih postupaka. Izraženi pragmatizam Angele Merkel – u kombinaciji sa izjavama koje su bile toliko neobavezujuće da su novinare dovodile do ludila – bio je u oštroj suprotnosti sa ponekad sentimentalnim koncepcijama Evrope tipičnim za njene demohrišćanske prethodnike, naročito za Helmuta Kola. Njena averzija prema bilo čemu što liči na lidersku viziju svakako je otežala izgradnju odgovarajuće strukture EU u jeku krize evra i onoga što se često pogrešno naziva „migrantskom krizom“. Kako je istakao francuski predsednik Emanuel Makron, migranti sami po sebi nisu predstavljali krizu; u pitanju je bila kriza evropskog političkog poretka. Iako su mnogi Evropljani (uključujući i one iz Brisela) alergični na priču o EU kao o državi u nastajanju, očigledno je da bar neki delovi unije već poseduju dva ključna atributa državnosti: zajedničku valutu i zajedničke granice. Nakon 2015, zadatak je bio osigurati da oba ova elementa funkcionišu na odgovarajući način. Pokazalo se, međutim, da su pokušaji Angele Merkel da formuliše zajednički evropski pristup problemu izbeglica naišli na otpor od strane brojnih evropskih političara, od Viktora Orbana, preko Sebastijana Kurca do Matea Salvinija, koji su otkrili da mogu izgraditi uspešne političke karijere na ksenofobiji.

Ipak, Merkel je imala poslednju šansu da iza sebe ostavi usaglašenu uniju kada je Makron 2017. izneo svoje predloge za obnavljanje EU i kada je ona sama početkom ove godine bila prisiljena da sastavi koalicionu vladu sa socijaldemokratima. Umesto što su samo pokušali da se provuku sa još jednom velikom koalicijom, Merkel i njen poraženi protivkandidat Martin Šulc (koji je veći deo svoje političke karijere proveo u Evropskom parlamentu), mogli su da ponude realan osnov za svoju saradnju, iznoseći ambiciozan plan za rekonstrukciju EU – što bi opravdalo zajednički projekat dve najveće partije kao pokušaj da se osigura maksimalna podrška nemačkog društva.

Ništa od toga se nije desilo i malo je verovatno da će se desiti sada kada Makron gubi prvobitni zamah, a čak i nominalni saveznici Angele Merkel, poput holandskog lidera Marka Rutea, rutinski ponavljaju zahteve za „manje Evrope“. Možda će jednog dana Nemci kriviti Merkel za to što nije iskoristila izvrsne ekonomske uslove da se usudi da učini nešto više. Takođe je moguće da će se zapitati da li je stvaranje razumnog, tehnokratskog centra bilo štetno po demokratiju – i da li je fragmentacija partijskog sistema, uprkos tome što je učinila politički život komplikovanijim nego što je bio, zapravo bila način da se ponovo uspostavi osećaj mogućnosti demokratskog izbora. U svakom slučaju, ostaće utisak Merkel kao oličenja fundamentalne pristojnosti – tako netipične za neke druge savremene lidere.

Foreign Policy, 31.10.2018., Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 06.11.2018.