<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nasilje nad ženama je muški problem, a ne ženski

Nasilje u porodici

Nasilje u porodici i seksualno zlostavljanje najčešće tretiramo kao žensko pitanje. Ali u svom izuzetnom govoru, Jackson Katz objašnjava zašto je to prije svega muško pitanje.

04. decembar 2018, 1:58

Podijeliću sa vama pogled koji mijenja obrazac viđenja rodnog nasilja - silovanje, nasilje u porodici, maltretiranje u vezi, seksualno uznemiravanje, seksualno iskorišćavanje djece. Čitav spektar problema koji se ukratko nazivaju "problemima rodnog nasilja" i viđeni su kao ženske poteškoće u vezi sa kojima pomažu neki dobri muškarci, ali imam problem sa tim okvirom i ne prihvatam ga. Ne vidim to kao ženske probleme koje rješavaju dobri muškarci. Zapravo, obrazložiću vam da su ovo prvenstveno muški problemi.

(Aplauz)

Očigledno, to su i ženski problemi što i razumijem, ali nazivati rodno nasilje ženskim problemom je samo dio problema iz brojnih razloga.

Prvi je da to daje muškarcima izgovor da ne vode računa. Zar ne? Puno muškaraca čuje termin "ženski problemi" i težimo da ih zanemarimo, pa razmišljamo: "Hej, ja sam muško. To je za djevojke" ili " To je za žene." A kao posljedica toga, dosta muškaraca ne ode dalje od prve rečenice. Skoro kao da je čip u našim mozgovima aktiviran i nervni putevi vode našu pažnju u drugom smjeru kada čujemo termin "ženski problemi". Ovo inače takođe važi i za riječ "rod" jer dosta ljudi kad čuje riječ "rod" misli da to znači "žena". Stoga misle da su rodni problemi sinonim za ženske probleme. Postoje neke zabune u vezi sa terminom "rod".

Dozvolite mi da vam ilustrujem te zabune putem analogije. Hajde na kratko da pričamo o rasi. U Americi, kad čujemo riječ "rasa" dosta ljudi misli da to znači: Afro-amerikanac, Latinos, Azijski Amerikanac, Indijanac, južni Azijat, pacifički ostrvljanin, i tako dalje. Dosta ljudi, kada čuju riječ "seksualna orijentacija" misle da to znači: gej, lezbijka, biseksualac. A puno ljudi kada čuje reč "rod" misle da to znači: žene. U svakom od navedenih slučajeva, ne obraća se pažnja na dominantnu grupu. Zar ne? Kao da bijelci nemaju neku vrstu rasnog identiteta ili da ne pripadaju nekoj rasnoj kategoriji i ustrojstvu, kao da heteroseksualci nemaju seksualnu orijentaciju, kao da muškarci nemaju rod. Ovo je jedan od načina da se dominantni sistemi održe i reprodukuju, što znači da je dominatna grupa rijetko izazvana da čak i razmišlja o svojoj dominantnosti jer je to jedna od ključnih karakteristika snage i privilegije, mogućnost da se prolazi neispitano u nedostatku introspekcije, zapravo biti prikazan nevidljivim u velikoj mjeri u raspravi o problemima koji se tiču prvenstveno nas. A takođe je nevjerovatno kako ovo funkcioniše u porodičnom i seksualnom nasilju, kako su muškarci prilično izostavljeni iz mnogih razgovora o temi koja je centralno u vezi sa njima.

Ilustrovaću vam ovo o čemu pričam koristeći staru tehnologiju. Staromodan sam po pitanju osnovnih gledišta. Pravim filmove i radim sa visokom tehnologijom, ali sam i dalje staromodan kao nastavnik. Želim da podijelim sa vama ovu vježbu koja na nivou strukture rečenice opisuje kako nam način na koji razmišljamo, doslovno način na koji koristimo svoj jezik, pomaže da držimo našu pažnju dalje od muškaraca. Ovo je prvenstveno u vezi sa porodičnim nasiljem, ali možete to povezati i sa ostalim analogijama. Ovo potiče od rada feminističke lingvistkinje Džulije Penelopi.

Počinje prostom engleskom rečenicom: "Don je istukao Meri." To je dobra engleska rečenica. Džon je subjekat. Tući je glagol. Meri je objekat. Dobra rečenica. Preći ćemo na sledeću rečenicu, koja kaže istu stvar u pasivu. "Meri je istučena od strane Džona". Sada se dosta stvari desilo u jednoj rečenici. Prešli smo sa "Džon je istukao Meri" na "Meri je istučena od strane Džona". Prebacili smo svoju pažnju u jednoj rečenici sa Džona na Meri i kao što vidite, Džon je veoma blizu kraja rečenice, pa, skoro blizu ispadanja sa mape naše psihičke ravni. U trećoj rečenicai Džon je izuzet i imamo "Meri je pretučena", i sad se sve tiče Meri. Čak ni ne razmišljamo o Džonu. Skroz smo usredsređeni na Meri. Tokom prošlih generacija, termin koji smo koristili kao sinonim za "pretučena" je bio: "umlaćena", pa tako imamo "Meri je umlaćena". Konačna rečenica u ovom slijedu, prateći prethodne, je "Meri je umlaćena žena". Stoga je sad Merin identitet - Meri je pretučena žena - ono što joj je učinjeno od strane Džona u prvoj rečenici. Ali smo pokazali da je Džon odavno napustio ovu priču.

Mi koji radimo u sektoru porodičnog i seksualnog nasilja znamo da je okrivljavanje žrtve veoma prisutno u ovoj oblasti, odnosno, svaljivanje krivice na osobu kojoj je nešto učinjeno, a ne na osobu koja je to učinila. Pitamo se zašto ove žene izlaze sa ovakvim muškarcima? Zašto ih privlače takvi muškarci? Zašto se stalno vraćaju? Šta je nosila na žurci? Kakav glup postupak. Zašto je pila sa tom grupom muškaraca u toj hotelskoj sobi? Ovo je svaljivanje krivice na žrtvu i postoji veliki broj razloga za to, ali jedan od njih je taj da je čitava naša saznajna struktura podešena da krivi žrtve. To radimo nesvjesno. Čitava naša saznajna struktura je podešena da postavlja pitanja o ženama i ženskim izborima i o tome šta one rade, šta misle i oblače. Neću ućutkivati ljude koji postavljaju pitanja o ženama. Legitimno je to pitati. Ali budimo načisto: postavljanje pitanja o Meri neće nas odvesti nigdje što se tiče prevencije nasilja.

Treba da postavljamo drugačija pitanja. Vidite šta želim da postignem ovim, zar ne? Pitanja se ne tiču Meri, već Džona. Ona uključuju stvari poput: zašto Džon tuče Meri? Zašto je porodično nasilje i dalje veliki problem u Americi i čitavom svijetu? Šta se dešava? Zašto toliko muškaraca zlostavlja, fizički, emocionalno, verbalno i na druge načine, žene i devojke, muškarce i dječake za koje tvrde da ih vole? Šta se dešava sa muškarcima? Zašto toliko odraslih muškaraca seksualno zlostavlja djevojčice i dječake? Zašto je to tako čest problem u našem društvu i širom svijeta danas? Zašto slušamo stalno iznova o novim skandalima koji izbijaju u velikim institucijama poput katoličke crkve ili fudbalskog programa države Pensilvanije ili Saveza izviđača Amerike i tako dalje, i tako dalje? A onda slijede i lokalne zajednice širom zemlje i svijeta. Slušamo o tome sve vrijeme. Seksualno uznemiravanje djece. Šta se dešava sa muškarcima? Zašto toliko muškaraca siluje žene u našem društvu i cijelom svijetu? Zašto toliko muškaraca siluje druge muškarce? Šta je to sa njima? A šta je sa ulogom različitih institucija u našem društvu koje potpomažu stvaranje muškaraca zlostavljača u pandemičnim razmerama?

Jer ne radi se o individualnim zločincima. Ovo je naivan način da se shvati ono što je mnogo dublji i sistematičniji društveni problem. Zločinci nisu neka čudovišta koja izranjaju iz bare i dolaze u grad i obavljaju svoj gnusni posao i nestaju nazad u noć. Ovo je veoma naivno gledište, zar ne? Zločinci su mnogo običniji od toga i svakodnevniji. Dakle, pitanje je šta mi činimo ovdje u našem društvu i u svijetu? Koje su uloge različitih institucija u stvaranju agresivnih muškaraca? Koja je uloga religioznih sistema vjerovanja, sportske kulture, pornografske kulture, strukture porodice, ekonomije i onoga kako se to ukršta, rase i nacionalnosti i kako se one međusobno ukrštaju? Kako sve to funkcioniše?

Kad počnemo da pravimo takve veze i postavljamo ova važna i krupna pitanja, tek tada možemo da govorimo o tome kako se možemo mijenjati ili drugim riječima, kako možemo da uradimo nešto drugačije? Kako možemo da promijenimo praksu? Kako možemo promijeniti socijalizaciju dječaka i definiciju muškosti koje dovode do ovakvih ishoda danas? Ovo su neka od pitanja koja treba da postavljamo i neki od zadataka koje treba da ispunimo, ali ako smo beskrajno fokusirani na ono što žene rade i misle u vezama ili na nekom drugom mjestu, nećemo stići do cilja.

Razumijem da dosta žena koje su pokušavale da govore javno o ovim problemima, danas, juče i godinama unazad, često budu ućutkane kad ulože takve napore. Nazivaju ih imenima poput: "protivnica muškaraca" ili "mrziteljka muškaraca" ili odvratno i uvredljivo: "feminacista". Zar ne? A znate o čemu se ovdje radi? Zove se: ubiti glasnika. Zato što žene koje se usprotive i govore javno u svoje ime i u ime drugih žena, kao i u ime muškaraca i dječaka, za njih je naredba da sjede i ćute, drže trenutno stanje takvim kakvo je jer ne volimo ljude koji talasaju. Ne volimo kad ljudi iskušavaju našu snagu. Bolje sjedi i ćuti, u suštini. Hvala bogu da žene nisu to uradile. Hvala bogu, živimo u vremenu gdje ima toliko ženskog vođstva koje se tome suprotstavlja.

Ali jedna od snažnih uloga koje muškarci mogu odigrati u ovom poslu je ta da možemo da kažemo neke stvari koje žene ponekad ne mogu da kažu ili, još bolje, mogu da nas čuju da govorimo neke stvari koje se od žena ne čuju često. Priznajem da je to problem. To je seksizam. Ali to je istina. Jedna od stvari koje uvek govorim muškarcima, i moje kolege takođe, je da nam treba više muškaraca koji imaju hrabrosti i snage da počnu da govore neke od ovih stvari, i da stoje uz žene, a ne protiv njih, pretvarajući se da je ovo nekakva bitka između polova ili neka slična glupost. Živimo zajedno na ovom svijetu.

I uzgred, jedna od stvari koja me zaista muči u vezi sa jednim dijelom retorike protiv feministkinja i onih koji su stvorili "umlaćene žene" i pokrete protiv krize silovanja širom svijeta je da je ona nekako, kao što sam rekao, antimuška. Šta je sa dječacima koji su duboko pogođeni na negativan način onim što odrasli muškarci rade protiv njihovih majki i sestara, njih samih? Šta je sa tim dječacima? Šta je sa svim momcima i dječacima koji su pretrpjeli traume od nasilja odraslih muškaraca? Znate šta? Isti sistem proizvodi i one koji zlostavljaju žene i one koji zlostavljaju druge muškarce. Ako želimo da govorimo o muškim žrtvama hajde da se osvrnemo malo na njih. Najveći broj muških žrtava nasilja su oni koje su muškarci zlostavljali. To i muškarci i žene imaju zajedničko. Svi smo žrtve muškog nasilja. To nam je direktno u interesu, da ne pominjem činjenicu da većina muškaraca koje poznajem imaju žene i devojčice za koje se veoma brinemo, u svojim porodicama i krugovima prijatelja i na bilo koji drugi način. Tako da postoji mnogo razloga zašto muškarci treba da govore javno. Djeluje očigledno kad se to kaže. Zar ne?

, fokusiramo se na sve nas kao posmatrače, a posmatrač je definisan kao neko ko nije zločinac ili žrtva u datoj situaciji, drugim rečima: prijatelji, članovi tima, kolege, članovi porodice, svi mi koji nismo direktno uključeni u dijadu zlostavljanja, ali smo ukorenjeni u društvo, porodicu, posao, školu i druge sfere kulturnih veza sa ljudima koji se mogu naći u takvoj situaciji. Šta mi radimo? Kako o tome govorimo? Kako preispitujemo svoje prijatelje? Kako ih podržavamo? Kako ne ostajemo nemi na nasilje?

Kada se radi o muškarcima i muškoj kulturi, cilj je da dopremo do muškaraca koji nisu zlostavljači da izazovu muškarce koji to jesu. A kad kažem zlostavljači, ne mislim samo na one koji tuku žene. Ne govorimo da muškarac čiji prijatelj zlostavlja svoju devojku treba da zaustavi njega u momentu napada. To je naivan način stvaranja društvenih promjena. Radi se o kontinuitetu, pokušavamo da natjeramo muškarce da prekinu jedni druge. Na primjer, ukoliko ste muškarac i nalazite se u grupi muškaraca koji igraju poker, pričaju, druže se, bez prisustva žena i drugi muškarac kaže nešto seksistički, degradirajuće ili neprimjereno o ženama, umjesto smijanja i pretvaranja da niste čuli to, treba da postoji muškarac koji će reći: "Hej, to nije smiješno. To bi mogla biti moja sestra o kojoj govoriš. Možeš li da se šališ na račun nečeg drugog?" Ili: "Da li bi mogao da govoriš o nečemu drugom? Ne sviđa mi se ta vrsta razgovora." Isto kao i u situaciji kad ste bijelac i druga bijela osoba daje rasističke komentare, nadamo se da bi bijelci trebalo da prekinu tu rasističku priču. Kao i kod heteroseksualizma, ukoliko ste heteorseksualac, i ne ponašate se mučiteljski ili zlostavljački protiv ljudi raznih seksualnih opredjeljenja, ako ne kažete nešto u lice drugom heteroseksualcu koji se ponaša tako, u tom slučaju, zar nije vaše ćutanje neka vrsta saglasnosti i saučesništva?

Posmatrački pristup pokušava da pruži ljudima alate kojima će prekinuti taj proces i pričati glasno o problemu i stvoriti kulturnu klimu u vršnjačkoj grupi gdje će zlostavljanje biti viđeno kao neprihvatljivo ne samo zato što je ono ilegalno, već zato što je loše i neprihvatljivo u vršnjačkoj kulturi. Ako bismo mogli da dođemo do nivoa gdje će muškarci koji se ponašaju seksistički izgubiti svoj status, mladi muškarci i dječaci koji se ponašaju seksistički i agresivno prema djevojkama i ženama, kao i prema drugim dječacima i muškarcima, izgubiti status kao rezultat tih radnji. Šta će se tad desiti? Tada ćemo videti drastično smanjenje zlostavljanja. Jer tipičan zlostavljač nije bolestan i uvrnut. On je normalan čovek u svakom drugom pogledu. Zar ne?

Među velikim brojem sjajnih stvari koje je Martin Luter King rekao u svom kratkom životu bilo je: "Na kraju, ono što će najviše boljeti nisu riječi neprijatelja već ćutanje naših prijatelja." Na kraju ono što će nas najviše boljeti nisu riječi naših neprijatelja već ćutanje naših prijatelja. Bilo je veoma puno ćutanja u muškoj kulturi o ovoj tekućoj tragediji muškog nasilja nad ženama i decom, zar ne? Bilo je previše ćutanja. Sve što hoću da kažem je da treba da prekinemo ćutanje i treba nam da to učini više muškaraca.

Naravno, lakše je reći nego učiniti, jer ja sad o tome govorim, ali govorim vam da nije lako u muškoj kulturi za muškarce da izazovu jedni druge, što je jedan od razloga zašto deo promene obrasca koja treba da se desi nije samo shvatanje ovih problema kao muških, već su oni takođe problemi vođstva za muškarce. Jer konačno, odgovornost za suprotstavljanje ovim problemima ne treba da padne na ramena malih dječaka, tinejdžera u srednjim školama ili studenata. Treba da bude odgovornost odraslih muškaraca koji imaju moć. Odrasli koji imaju moć su oni koje treba da smatramo odgovornim za poziciju vođa u ovim problemima, jer kad neko govori javno u vršnjačkoj kulturi i izaziva i sprečava, on ili ona je zaista vođa, zar ne? Ali na višem nivou, treba nam više muškaraca koji imaju moć da počnemo da dajemo prednost ovim problemima, a to nismo još uvek vidjeli, zar ne?

 

Treba nam obuka vođstva, jer, na primjer, kad profesionalni trener ili menadžer bejzbol ili fudbalskog tima - a radim dosta i u tom sektoru - daje seksističke komentare, homofobične izjave ili čak rasističke, pokrenuće se diskusije na sportskim blogovima ili sportskim radio emisijama. Neki ljudi će reći: "Pa, treba nam obuka osjetljivosti." A drugi će reći: "Ma ne treba. Znate, to je bjesomučna politička korektnost i on je dao glupu izjavu. Produži dalje." Moj argument je: ne treba mu obuka osjetljivosti. Treba mu obuka o vođstvu jer je on loš vođa, jer u društvu sa rodnom i seksualnom različitošću - (Aplauz) - i rasnom i etničkom raznovrsnošći, vi dajete tu vrstu komentara i ne uspijevate u svom vođstvu. Kad bismo mogli da prenesemo poruku koju pokušavam da prenesem moćnim muškarcima i ženama u našem društvu na svim nivoima institucionalnog autoriteta i moći, promijeniće se modeli judskog razmišljanja.

Kad uđete u tu priču, shvatite da postoje veliki pritisci na muškarce. Postoje prepreke za njih u vršnjačkim kulturama što je razlog zašto treba da ohrabrujemo muškarce da se odupru tim ograničenjima.

Jedan od načina da se to učini je da se kaže da postoji ogroman broj muškaraca kojima je stalo do tih problema. Znam to. Radim sa muškarcima, i radio sam sa desetinama hiljada, stotinama hiljada muškaraca već mnogo decenija. Strašno je kada mislite o tome, koliko je je to godina. Ali tu je toliko mnogo muškaraca kojima je istinski stalo do ovih problema, ali sama briga nije dovoljna. Treba nam više muškaraca sa smelošću, sa hrabrošću, snagom, moralnim integritetom da prekinu kolektivno ćutanje i izazovu jedni druge i stanu uz žene, a ne protiv njih.

Inače, mi to i dugujemo ženama. Nema sumnje. Ali dugujemo i svojim sinovima. Takođe, dugujemo mladim muškarcima koji rastu širom svijeta u situacijama gdje nisu izabrali da budu muškarci u kulturi koja im govori da je muškost određeni način. Oni to nisu odabrali. Mi koji imamo izbor, imamo i priliku i odgovornost i za njih.

Nadam se da će ubuduće muškarci i žene, radeći zajedno, moći da započnu promjenu i preobražaj koji će se desiti tako da buduće generacije neće imati onaj nivo tragedije sa kojim se mi svakodnevno borimo.

Znam da možemo to. Možemo bolje.

Hvala vam mnogo. (Aplauz)

 

Izvor: Ted.com