Bliže se izbori. Već odavno smo počeli slušati predizborne floskule raznih partija, na ovaj ili onaj način, a oficijelna kampanja počinje mjesec dana prije izbora, kad ćemo vjerovatno ponovo čuti najodvratnije fraze iz tabora koji su suprotni jedni drugima, razna optuživanja, podmetanja i klevetanja svake vrste. U Bosni i Hercegovini jednostavno nema mjesta za kompetentne, sposobne i političare koji su stručnjaci, bilo u ekonomskim ili nekim drugim poljima. Već mnogo puta do sada se pokazalo da pobjeđuju primitivci, osuđeni kriminalci, osumnjičeni prevaranti, a ponekad i osobe koje su povezivane s ratnim zločinima ili terorizmom.
Ako krenemo nabrajati njihova imena, nećemo stati na ovaj server. Ako pak počnemo pobrojavati kompetentne političare koji su pokušali uzeti vlast i doživjeli poraz, i taj spisak je dosta dug. Oni nekompetentni, koji ne znaju nijedan strani jezik ili čak nemaju ni završen društveni fakultet, su većim dijelom na vlasti. Zato, recimo, imamo ortopeda na poziciji ministra prometa i komunikacija. I kada ih onda pitate, kako je moguće da ne znate engleski, oni odgovaraju da trenutno «uče engleski». Ali ga obično ne nauče do kraja mandata. Jedan od takvih je Adnan Terzić, u čije vrijeme se slila velika svota novca od tek uvedenog PDV-a, pa ga to čini i jednim od uspješnijih bh. premijera. Takođe, nikad nismo bili u prilici čuti Milorada Dodika kako govori neki strani jezik, a to nije pošlo za rukom ni Sulejmanu Tihiću. Političare na nižim nivoima vlasti nećemo ni spominjati. Recimo, u biografijama ministara federalne vlade, jedino za premijera Mujezinovića i ministra Radivojevića piše da govore engleski jezik, dok se drugima to čak i ne spominje. Neke web stranice ministarstava uopšte nisu navedene, pa nije bilo ni moguće to istražiti. Koliko su pojedini kandidati na nižim nivoima vlasti obrazovani, govori podatak da su se ljudi iz Stranke demokratske akcije čak hvalili time da imaju «cijelih trideset i nešto procenata visokoobrazovanih kandidata za načelnike». Da nije tužno, bilo mi smiješno.
Prodaja teritorije se dešavala i nakon «onog» rata
Boraveći na jednom političkom seminaru u Makedoniji, imao sam priliku razgovarati sa prvim makedonskim predsjednikom, Kirom Gligorovim. Na pitanje otkad seže politička nesposobnost u BiH, Gligorov je odgovorio da je to od pamtivijeka tako. Dodao je da je «Bosna uvijek bila, a pogotovo je sada, mjesto za potkusurivanje računa inostranih sila i susjednih država, a nesposobni političari uvijek odgovaraju mračnim silama.
Tako je bilo i nakon Drugog svjetskog rata, kad je Đuro Pucar Stari dao dio jadranske obale za dio pored Čajniča, tako je i sada, u nekim drugim oblicima». Pod «drugim oblicima», možemo svrstati razne lobije susjednih zemalja, koje imaju svoje ljude u institucijama vlasti BiH, a koji opet konstantno lobiraju za strane interese u našoj zemlji. Onda se desi da npr. Hrvatska plaća mizernu cifru Bosni i Hercegovini za korištenje vode iz Buškog jezera, ili da BiH ne kontroliše svoje nebo, a obrnuti slučajevi su nemogući. Čak ni našu dugogodišnju imovinu, kao što je luka Ploče ili aerodrom u Bihaću, ne možemo staviti u funkciju. Nesposobnost, podobnost, lobiranje ili plaćeništvo, potpuno je nebitno o čemu je riječ, ali bitno je da oni sposobni i dalje šute. Cijela naša inteligencija šuti. Eminentni profesori, koji su kontaktirani povodom ovog teksta, nisu htjeli razgovarati o političkim previranjima i nisu htjeli uprijeti prst ni u koga. Nisu željeli čak ni uopšteno pričati o tome zašto su nacionalisti toliko dugo na vlasti. Intelektualci ove države su toliko tihi da ih ponekad slobodno možemo svrstati u isti koš sa nesposobnjakovićima i poslušnicima, koji su obično mnogo, mnogo glasniji.
Kiro Gligorov je u jednom od svojih predavanja takođe rekao kako u Bosni vrlo često ne mogu uspjeti pošteni političari, radi nepostojanja prave opozicije. «Iako postoje pošteni ljudi i u strankama na vlasti, oni se utope u sivilo i čine manjinu», rekao je na kraju, a da je to tačno pokazuje i činjenica da opozicija sve ove godine ne čini dovoljne korake da preuzme vlast, pogotovo u Federaciji BiH. Nacionalisti su jedini koji u svojim medijskim istupima i kampanjama koriste osnovnu pokretačku snagu koja motiviše ljude na glasanje, a to su emocije. Građani su prošli kroz rat, a taj rat nikad nije završen – bitke su se jednostavno preselile sa ratišta na TV ekrane, u dnevne novine, i razne parlamente i skupštine svih nivoa vlasti. Ljudi ne samo da nisu imali priliku procesuirati sve te traume koje su proživjeli, već su ostali žrtve bombardovanja na emocionalnoj razini. Strah je vrlo snažan politički motivator. Nacionalističke stranke to vrlo dobro znaju iskoristiti.
Stranci vrlo brzo zaključuju o čemu je ovdje riječ
Grupa amsterdamskih doktoranata politologa je bila u posjeti Bosni i Hercegovini, te su zaključili kako istinske građanske partije ovdje i ne postoje. Ako postoje, svedene su na minimum, a to su pojasnili izbornim porazima GDS-a u proteklim procesima i slabim rezultatima SDP-a u oba entiteta. Pored toga, po njihovim riječima, SNSD se iz socijaldemokratskevrlo brzo transformisao u etno – nacionalnu partiju, pa je sada njegova uloga potpuno drugačija. Liberali, Zeleni, Stranka mladih i drugi, svake dvije godine imaju epizodne uloge na bh. izbornom nebu. Ovi budući stručnjaci, pogotovo oni sa naših prostora, su bili skeptični da će se išta u skorom periodu promijeniti. Postavili su pitanje čak i samog htijenja opozicije da uopšte bude u vlasti, nedoraslosti za vladanje ovom zemljom, te nepotizma i u samim opozicionim strankama. Recimo, poznato je da su mnogi neistomišljenici ili bivši predsjednički protukandidati Zlatka Lagumdžije, a koji su bili jedno vrijeme u SDP-u, sada članovi drugih stranaka. Poznato je da su Liberali BiH bili na vlasti, dok su bili u koaliciji sa partijama koje i danas vladaju. Čim su odabrali liberalnu evropsku politiku, izgubili su izbore. Slična je situacija bila i sa Draganom Čavićem, koji je, kad je počeo umjereno govoriti, vrlo brzo pao sa vlasti. Sulejman Tihić je jedan od najpoznatijih «umjerenjaka» iz garniture s vlasti, pa se možemo sjetiti njegovog izbornog poraza protiv Harisa Silajdžića, koji je imao floskulu 100% ovo, 100% ono, a da pritom njegova partija nije uradila ništa od obećanog kroz sve ove godine, nego su upravo imali najviše osuđivanih članova, poput recimo Sadika Bahtića, poznatog po udaranju novinara.
Još jedna veoma negativna priča u ovdašnjoj političkoj sceni su mladi i žene. Pomenuti doktoranti su zaključili, iako su veoma kratko vrijeme proveli u BiH, kako su mladi u većini slučajeva poslušnici sistema. Po riječima jedne doktorantice iz Hrvatske, mladi i žene su, manje – više, u svim političkim strankama tretirani kao simbolične grupe ili fasada, a ne kao pravi donosioci odluka ili snage na koje te stranke mogu računati u budućnosti. Stranke im ne daju da dođu do izražaja, a oni koji slijepo slušaju i sprovode politiku koju im vrh nalaže, prolaze odlično u trenutnom političkom sistemu. Mladi i žene su konformisti u strankama gdje obitavaju, oni uopšte ne talasaju, nego slijede politiku vrha. Njih zaista ima na političkoj bosanskohercegovačkoj sceni, ali ne razlikuju se od drugih.
Ustav nije napravljen za ljude, nego za Bošnjake, Hrvate i Srbe
Radi samog Ustava, koji je napravljen nacijama, a ne građanima, prilično je nemoguće očekivati da isplivaju snage koje se ne baziraju na etno – nacionalnim sistemima vrijednosti. Svi oni koji znaju svoj posao, koji su ekonomski stručnjaci, razvojni eksperti, potencijali u bilo kojem polju, oni će morati sačekati smjenu generacija političara, pa i onda možda neće doći do izražaja. Od 1996. godine, mnogi kompetentni ljudi koji su pokušali doći na vlast ubrzo su i odustajali, jer je bilo nemoguće ostati čist, ili su bili smijenjeni. Jedan od primjera je Božidar Matić, koji je vrlo kratko obavljao dužnost državnog premijera. To je čovjek koji je učenik Emerika Bluma, tvorca Energoinvesta, kompanije koju je jedan kasniji «veliki stručnjak» upropastio.
O političarima-stručnjacima govore i rezultati jedne ankete provedene u Sarajevu među stotinu ispitanika. Na pitanje da li Lamiju Tanović, profesoricu na Prirodno – matematičkom fakultetu i liderku Liberalno – demokratske partije, smatraju pozitivnom osobom, 76% njih je reklo da je smatraju «veoma pozitivnom», 12% je reklo da je gospođa Tanović samo «pozitivna» osoba, a ostalih 12% se nije izjasnilo ili nije čulo za nju. A opet, i pored tih 76% podrške, Lamija Tanović ne dobija glasove. To me podsjetilo na početak devedesetih, kada su svi rekli kako su glasali za Reformiste, a onda nam se, u režiji ovih što i danas vladaju, desio najkrvaviji i najgori mogući scenario.
Postavlja se pitanje, radi svega navedenog, koliko je uopšte moguće utjecati na probleme u državi. Stiče se dojam da se u visokoj politici ne može baš nešto pretjerano pozitivno uraditi, pa su zato i najbolji primjeri poštenih i sposobnih političara – načelnici opština i ljudi na nižim funkcijama. U lokalnim politikama moguće je uraditi mnogo toga dobrog, a to se vrlo dobro vidi ukoliko se uporede Mostar, koji je i danas žrtva nacionalističkih previranja, i Brčko, koje funkcioniše kudikamo bolje, a u njemu takođe žive sve naše nacije. Prije nego dočekamo da nas neko izvede iz ovog mraka, najbolje nam je da djelujemo lokalno, jer je to efikasniji način da mijenjamo stvari. Ostavimo Ustav, ukidanja, otcjepljenja i velike teme, jer to su izborni trikovi za one kojima sukoba nije dosta.
