<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

BUKA INTERVJU: Nacionalizam devedesetih je donio smrt i patnju nevinih žrtava

OLGA NIKOLIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ BEOGRADA

Nacionalizam devedesetih je doneo smrt i patnju nevinih žrtava. Osim toga, on je stvorio šest novih država u kojima je kvalitet života gori nego što je bio u Jugoslaviji i koje ni danas još uvek ne mogu da se oporave od posledica rata.

03. juni 2019, 7:28

Olga Nikolić je istraživačica na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu i doktorantkinja na Odeljenju za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Osnovne studije filozofije je završila u Beogradu, a master studije na Institutu za filozofiju, na KU Luvenu. Glavne oblasti njenog interesovanja su fenomenologija, filozofija nauke i društvena i politička filozofija.

Sa njom za portal BUKA razgovaramo o postjugoslovenskom društvu, problemima država koje su nastale raspadaom Jugoslavije, jugonostalgiji I drugim temama.

Olga, imajući u vidu postjugoslovensko društvo, koje probleme biste izdvojili kao najveće, kako se sa njima suočiti?

Korumpirane državne institucije u koje građani nemaju poverenja, sprega politike i kriminala, privid demokratije, uništavanje javnog dobra, zatim ekonomski problemi: nezaposlenost, siromaštvo, što je povezano sa nekontrolisanim otimačkim kapitalizmom, ukidanjem prava radnika i oduzimanjem bazičnog dostojanstva zaposlenim građanima, zatim nesloboda medija, fabrikovanje istine, odsustvo javnog prostora za demokratski razgovor o društvenim problemima i mogućim rešenjima, i u krajnjoj liniji odsustvo motivacije građana da se angažuju na poboljšanju društva. Imati novac i biti blizak vlastima, imam utisak da su to vrednosti kojima se u današnjem društvu najviše teži na ovim prostorima jer obezbeđuju sigurnost.

Kako rešiti tako duboke probleme? Svaki od problema zahteva angažman, strpljenje i povezivanje. Dobar početak je makar mala građanska inicijativa, ali sa jasnim ciljem da se skrene pažnja na problem i da se učini nešto konkretno.

Kakvo Vi gledate na vrijeme bivše Jugoslavije, čini mi se da se taj period danas previše romantizuje, da li je sve bilo tako savršeno kako se smatra?

Ideje zajedništva, socijalne jednakosti i samoupravljanja vidim kao izuzetno progresivne. Kao eksperiment u stvaranju nadnacionalne zajednice, Jugoslavija zaista jeste bila preteča Evropske unije. Međutim, s druge strane, relativno brzo se vlast konsolidovala u diktaturu, samoupravljanje je postalo puka floskula, a Jugoslavija je u načinu na koji je bila podeljena već sadržala zametak nacionalizma koji će je kasnije uništiti.

Mislim da nam je potreban objektivniji pristup istoriji Jugoslavije od trenutno dominantne negativne slike o jednoj utopiji koja je prosto morala da propadne, ili o mašineriji dizajniranoj za tlačenje ovog ili onog naroda. Mislim da bi pisanja istorije Jugoslavije trebalo da bude zajednički projekat istoričara iz svih bivših republika. Mi još uvek na ovim prostorima nemamo konsenzus oko činjenica, a kamoli oko tumačenja činjenica.

Nacionalizam je nešto što buja na ovim prostorima od početka devedesetih. Da li nam je nacionalizam donio išta dobro?

Nacionalizam devedesetih je doneo smrt i patnju nevinih žrtava. Osim toga, on je stvorio šest novih država u kojima je kvalitet života gori nego što je bio u Jugoslaviji i koje ni danas još uvek ne mogu da se oporave od posledica rata. Dakle, mislim da nije doneo ništa dobro.

Postavlja se pitane zašto nacionalizam i dalje ima toliku snagu. Tome doprinosi osećaj sigurnosti i pripadnosti kroz identifikaciju sa narodom i nacijom, koji ojačavaju istorijski narativi o zajedničkoj prošlosti, često romantizovani i mitologizovani. Etnički nacionalizam je ideologija u kojoj je etnički narod primarni politički subjekat. Ideja nacionalne države je prvobitno bila povezivana sa oslobođenjem od feudalizma i kolonijalizma i sa pravom naroda na samoopredeljenje. Međutim, danas u svetu koji omogućava mnogo veću mobilnost populacije, tradicionalni nacionalni identiteti trpe pritisak, što proizvodi strah koji se projektuje na one druge koji navodno ugrožavaju prava „nas“ kao dominantnog naroda na teritoriji, oduzimaju nam prostor za život, radna mesta, ne poštuje iste vrednosti kao mi, itd. Tako nastaju posebno opasni oblici nacionalizma, koji aktivno pozivaju na nasilje protiv zamišljenih neprijatelja. Nažalost, nacionalizam ima jako zaleđe u načinu na koji se tradicionalno shvata i kako funkcioniše međunarodna politika. Dok god budu postojale nacionalne države, postojaće i opasnost od nacionalističkog nasilja.

Kad govorimo o nacionalizmu, tu je uvijek u uskoj vezi religija. Kako gledate na taj odnos religije i politike kod nas?

Religija na ovim prostorima može da igra pozitivnu ulogu ukoliko je osnovna poruka poziv na mir, ljubav i poštovanje prema drugima. Međutim, ona takođe može biti zloupotrebljena za opravdavanje nasilja i na znak takve retorike treba da nam se uključi lampica za alarm.

Koliko smo danas opterećeni prošlošću, bremenom rata devedesetih, pa i ranijih godina. Možemo li ostaviti prošlost iza sebe i gledati prema budućnosti?

I dalje smo previše opterećeni prošlošću, a situaciji uopšte ne pomaže stav i retorika naših političara. Nije se dovoljno uradilo na pomirenju, potrebna nam je aktivnija politika prijateljstva u svim zemljama regiona, iskrena želja za pomirenjem i iskreno poštovanje prema svim žrtvama. To je nešto što takođe dolazi sa vremenom, a rane rata su i dalje dosta sveže.

Moramo da budemo okrenuti i ka prošlosti i ka budućnosti, jer se prošlost ne može naprosto ignorisati i zaboraviti, a što se budućnosti tiče mislim da nam svima trebaju bolje institucije, bolji zakoni, bolja ekonomska rešenja, i da se moramo vežbati u tome da ponovo postanemo sposobni da ih zamišljamo, da zahtevamo bolje, i da preuzimamo odgovornost ukoliko vidimo zloupotrebu položaja, kršenje zakona i etičkih, ljudskih principa.

Koji je pravi način suočavanja sa prošlošću? Suočavanja koje će nam pokazati prošlost, u kojoj možemo da se ogledamo, da nešto naučimo, da ne pravimo iste greške u sadašnjosti i budućnosti?

Da poštujemo sve žrtve, da ne pravimo iste greške, da ne mitologizujemo sopstvenu istoriju nego da se potrudimo da proverimo i saznamo činjenice, što je i velika odgovornost istoričara. Istoričari bi trebalo da budu svesniji svoje odgovornosti u načinu kako predstavljaju događaje i koliko to može da utiče na razbuktavanje mržnje ili pak na proces pomirenja. 

Možemo li se boriti protiv „kulture laži“, kako vidjeti ono istinito, ono što se krije iza te krinke?

Da, kroz zdravu dozu skepse prema svemu što se predstavlja suviše ostrašćeno, ili zvuči suviše dobro da bi bilo istinito, ili nije potkrepljeno izvorima, tako što ćemo se uvek potruditi da čujemo, pročitamo, saznamo i drugu stranu priče. Treba da budemo pažljivi kada biramo kojim medijima i izvorima informacija ćemo verovati.

Zemlje regije duboko su tradicionalno i patrijarhalno ustrojene, iako se društveni sistemi mijenjaju, godine i decenije prolaze, a informatičko i tehnološko doba uveliko je nastupilo. Kako to da nije došlo do promjene kada su u pitanju vladavina tradicije i patrijarhata?

Mislim da dolazi do postepenih promena, uporedite položaj žene danas i pre 50 ili 80 godina. Kulturne promene su spore, transgeneracijske, ali napredak ipak postoji. Mislim da put ka ženskoj emancipaciji treba da ide preko obrazovanja, dakle kroz ohrabrivanje devojčica da se obrazuju, da misle svojom glavom i da razvijaju samopoštovanje. Nažalost, samo obrazovanje je takođe u krizi, što je takođe povezano sa gornjim problemima, jer je teško uveriti decu u značaj obrazovanja, ako visokoobrazovani ne mogu da nađu posao, ako se posao dobija preko veze, ako se diplome mogu kupiti i ako se ni na nivou samih škola i fakulteta zadatku obrazovanja ne pristupa dovoljno ozbiljno.    

Živimo u društvu spektakla, reality emisija, crnih hronika, šokantnih priča. U kojem momentu se izgubila „normalnost“? Konzumenti medija kao da žude za što skandaloznijom informacijom, dok ih pitanja korupcije društva, ekonomije, kulture ne zanimaju.

Normalnost se obično gubi u trenucima krize, kada se uruši do tada stabilan sistem normi, pravila, vrednosti koje delimo sa drugim članovima našeg društva i koji nam pomažu da razumemo sebe, druge i naše okruženje. To je nešto što se dogodilo sa raspadom Jugoslavije.

Ono što spominjete kao društvo spektakla je svetski fenomen. Lakše je isključiti mozak i gledati emisiju koja od vas zahteva samo da konzumirate. Lakše je dobiti površne odgovore ili instant zadovoljiti tračersku radoznalost pikantnom informacijom. Lakše je i proizvesti takav sadržaj nego ozbiljnu istraživačku emisiju ili rad. Jedan vid angažmana bi stoga mogao biti da se potrudimo da aktivnije razmišljamo o sadržajima koji nam se plasiraju i o tome kako ispunjavamo sopstveno vreme.   

Za kraj, imate li neku poruku našim čitaocima, kako da budu optimističniji u svijetu koji je zaboravio na obične ljude i njihove minimalne potrebe...

Poruka je da ako hoćemo bolji svet za sve nas, moramo da se zajedo potrudimo da ga stvorimo, korak po korak.

 

 

Razgovarala Maja Isović Dobrijević