<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Bileća:Kad partizan postane senilni četnik

Kako je moguće, kakva je lobotomija izvršena nad ljudima koji su bili antifašisti i koji su se direktno borili protiv četničkih fašističkih hordi da sad zen-budistički pričaju o nekakvoj mirnoj kohabitaciji?

05. decembar 2012, 12:00

Ovih dana, pod okriljem noći, u Bileći je uklonjen partizanski spomenik iz Drugog svjetskog rata. Zašto? Umjesto petokrake, na omiljenom okupljalištu mladih, uskoro bi trebala zasjati kokarda. Bageri i viljuškari su sramotno, mučki, uklonili Spomen obilježje Desetoj hercegovačkoj brigadi, koje je više od 70 godina predstavljalo simbol antifašističkog otpora Bileće u Drugom svjetskom ratu.

Centar Bileće krasiće novo obilježje - 13 metara visok spomenik „zahvalnosti” ravnogorskim četnicima.

Treba podsjetiti da je Bileća mjesto u istočnoj Hercegovini koje je po broju narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata bilo među prvih 5 u Jugoslaviji. Istovremeno je i veliko stratište Bilećana, od kojih su mnogi ubijeni u divljanju četničkih jedinica. Sad se tim fašističkim četničkim jedinicama podiže spomenik. I to pod patronatom opštine Bileća.

Iz bogatog četničkog almanaha zločina, dovoljno je napomenuti samo da su četničke jedinice početkom septembra 1941. godine poubijale u Berkovićima i Trusini 526 muslimanskih civila iz obližnjih sela, svih starosnih dobi. Od toga je 365 bačeno u jamu.

A tu je i slučaj jame Čavkarica, koja u svome grotlu krije kosti nekoliko stotina ljudi bačenih u nju. Svi su bili Bošnjaci iz sela bilećkog kraja. Tačan broj onih koji su skončali u jami nikada neće biti poznat. Znaju se imena 468 ubijenih, ali se zna da je i broj znatno veći, pošto za mnoge niko nije mogao dati podatke, jer su cijele porodice iskorijenjene. Vjeruje se da se broj kreće do 700.

Na to sve, Smiljan Aleksić, načelnik opštine Bileća, sav ponosan, za Radio Slobodnu Evropu lakonski kaže:

„Ja ga doživljavam kao nešto što je trebalo davno uraditi. Kad su mogli partizani praviti partizanima spomenike, što ne mogu četnici četnicima?“

I za razmišljanje jednog neočetnika koga su izglasali drugi neočetnici na lokalnim izborima, nema tu ništa sporno. Ima jedna druga stvar koja je čudnovata, užasna i jadna istovremeno.


Gerijatrijski prelazni rok

Najnadrealnije je to što je i Nemanja Papić, predsjednik opštinske organizacije SUBNOR Bileće, podržao izgradnju spomenika ravnogorcima i dodao kako je riječ o pokušaju kompromisa:

„Zbunjujuće jeste, bolje bi bilo da stoje jedan kraj drugog, nego da ne stoji nikako. Kad je već usvojeno regulacionim planom da se ovaj pravi, bolje bi bilo da stoje jedan pored drugog, sporno je što je ovaj srušen na brutalan način“, ističe za RSE Papić.

Nemanja Papić je prije sedam decenija ratovao protiv tih istih četnika koji su zulumarili po istočnoj Hercegovini. Nemanja i njegovi saborci su zasluženo uživali u svim beneficijama i povlasticama kojima ih je zemlja koju su i stvorili nagradila. Nemanja i njegovi drugovi su i poslije Drugog svjetskog rata, sve do sredine 50-ih godina, ganjali i eliminisali odmetničke bande koje su se krile na tlu istočne Bosne i Hercegovine. Ali, očigledno, zlo je preživjelo.

Preživjelo, i poput svakog vampira, probudilo se negdje početkom 90-ih, te nastavilo tamo gdje je i stalo, radeći ono što najbolje zna. Uništavati ljudske živote. Ti “nastavljači tradicije” ravnogoraca, poput Milana i Sredoje Lukića, pravili su žive ljudske lomače i u svojim pirovima poubijali više stotina bošnjačkih civila, uglavnom žena i djece. Treba li napominjati da su im glave krasile kokarde, iste one koje su klale i palile nejač u Drugom svjetskom ratu. Ta i takva kokarda će biti ovaploćena u spomenik koji je civilizacijski, narodni i mentalni odron u svakom pogledu!

I, kako je moguće, kakva je lobotomija izvršena nad ljudima koji su bili antifašisti i koji su se direktno borili protiv četničkih fašističkih hordi da sad zen-budistički pričaju o nekakvoj mirnoj kohabitaciji?

Da li je riječ o staračkom strahu za egzistenciju? Da li je Nemanja Papić vidio još početkom devedesetih da se čunak okrenuo naopako, pa je napravio ideološki zaokret? Da li je počeo vjerovati lokalnim instant-četnicima, umjesto svojim čulima, svojoj memoriji? Moguće da je memorija u tim godinama na izdisaju, ali kakvu će poruku primiti mladi ljudi, kad se jedan partizan odriče istine, zarad nekakvog kvazipomirenja?

Ne radi se ovdje o senilnosti Nemanje Papića, nego o trijumfu fašizma. Čista pobjeda nazadne ideologije, koja je svijet koštala preko 70 miliona mrtvih i koja je devastirala ljudsku civilizaciju. I možda je slučaj rušenja partizanskog spomenika u Bileći minoran u svjetskim okvirima, ali je tragičan u ljudskim očima. Svijet i svi mi koji se dičimo da mu pripadamo ćutke gledamo kako se prave novi fašistički spiskovi za odstrel nepodobnih, kako se uništavaju antifašistička obilježja, kako se gazi, blati, pljuje i fabrikuje domaća istorija, na koju je čitav svijet bio ponosan... Mutavo blejimo u kvazi-istoričare koji, kao gljive poslije kiše, niču sa svojim “novim poimanjem četništva”. Tu i tamo, pišemo jalove statuse kako smo ćutali...sve dok nisu došli po nas.

A šta je sa klincima rođenim uz rat i poslije rata 90-ih? Zašto od njih uopšte očekivati neki antifašistički duh, kad su odrasli zadojeni nacionalizmom. Kad im je mržnja i violencija jedini nači komunikacije. Kad je nasilje odgovor na sve, a ksenofobija prema drugom i drugačijem, inače nikad viđenom biću, osnovni model ponašanja. I zašto bi tamo neki tinejdžer imao uzora u kakvom partizanskom narodnom heroju, kad ga se isti taj partizan odriče?

Ako je partizan mogao postati senilni četnik, zašto da se neko mlado čeljade ideološki muči i zavoli nešto drugo, strano, nepoznato, internacionalno? Zar nije bolje biti lokalni nacionalista i fašista, opštinski službenik i klimoglavac, koji baštini izmaštanu istoriju i još je plaćen za to?

Fašizam se ne dešava i ne prolazi. Riječ je o, očigledno, neizlječivoj bolesti, koja se hrani ljudskom mržnjom, zlobom i sujetom i koju je na ovim našim gudurama izgleda moguće samo privremeno zaliječiti.


Terapiju ovo društvo odavno ne uzima. I zato danas ruše spomenik u Bileći, a sutra, Kozara, Sutjeska, Kadinjača...zar je uopšte bitno? I partizani su počeli aminovati! O Bileći i čuvenoj “Bilećanki” kao pjesmi koja je internacionalni simbol otpora fašizmu izgleda da je passe i pričati.