<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Tomaš: Vidio sam đavla

HELLZEGOVINA MARKA TOMAŠA

Dođu takvi dani. Bude čovjek nesiguran u agregatno stanje svog tijela.

11. januar 2018, 12:00

Dođu takvi dani. Bude čovjek nesiguran u agregatno stanje svog tijela. Ruke, pogotovu ruke, dlanovi čine mu se nedovoljno jakima čak i da prinesu čašu vode do usta. Sa strahom prilazimo svakom pa i najsitnijem predmetu koji trebamo uzeti u ruke.

Danas je jedan od takvih dana i moji prsti drhture nad tastaturom. Nesigurno prilaze svakom pojedinom slovu.

Umro je moj učitelj i nešto je u meni mrtvo. Danima me mučio mračan predosjećaj. I, znam kako to ide, prva postblagdanska južina odnese mnoge na konačno putovanje kroz toplu, ljepljivu kišu.

Duša je, dakako, neodrediva. Taj organ postoji samo u našim mislima. Anatomija ga ne poznaje, ali kako je onda moguće da u takvim danima čovjek osjeća drhtanje vlastite duše, osjeća kako joj je hladno, kako je suviše mračno, kako joj treba svjetla?

Ovo je osobna, intimna ispovijest ali ja uvijek s onima koji čitaju moje zapise računam kao s prijateljima. Znam da mnogi među vama osjećaju takvo isto drhtanje. Danim pokušavam shvatiti što je to zbog čega se osjećamo tako samima. Zašto smo na nekom dalekom, mračnom mjestu na kojem je duši hladno a prsti postaju pudingasti?

Neću pisati od dobroti i blagosti mog učitelja bez kojeg će mnogima od nas biti još teže u dolini samoće koju smo posadili gramizvošću, pohlepom i vojnim paradama u vrijeme kada nam drhte duše.

Jednom mi je prigodom, jedan moj drugi učitelj, rekao kako je vjerojatno ružno to što se ljudi okupe nad tijelom pokojnika, duša je, kaže on, još tu negdje i htjela bi se malo odmoriti i prije nego ode gdje već duše odlaze još bi samo jednom u miru htjela vidjeti one najbliže, one koji su nam bili saputnici.

Zbog tih riječi bježim od suza i ne želim njima zalivati ove redove.
Nisam znao kako si drugačije pomoći u proteklih nekoliko dana osim da sjednem na kauč s bocom rakije i prepustim se potpunom kolapsu, raspadu. Trajalo je danima. Nisam imao snage izaći na ulicu. Nisam imao vjere u svoje dlanove i zato ih sam ih tjerao da podižu čašu za čašom.

Pokušavao sam ispuniti prazninu koja se stvorila u meni nakon svih slavlja koja uvijek neminovno prođu i nakon kojih se nađemo zgrčeni na podu isprva pokušavajući čvrstim stiskom šaka na stomaku istisnuti taj zrakoprazni prostor iz sebe nakon čega ka krenemo ispunjavati rakijom. Neki od nas ne znaju drugačije i toga se ne trebamo stidjeti. Trebamo stati pred oči ženi, majci, sestri, bratu, prijatelju i pokazati neku novu hrabrost kojom se želimo vratiti u život.

Neki me dan posjetio jedan prijatelj. S mog prozora je pucao pogled na kišni Mostar kojeg je poput neke sićušne barke ljuljala južina. Pili smo i razmjenjivali gorčinu. U jednom trenutku on je rekao: nekada imam dojam da je ovdje zavladao đavo, možemo mi vjerovati u njega ili ne, ali ljudi su zaposjednuti.

Ja sam pogledao na stol, vidio sam pred nama čaše pune rakije i shvatio da je alkohol živo biće. Kruži okolo i uzima nam duše kada se u njima nastani praznina. Tako se hrani i ostavlja nas opet zgrčene na podu ili krevetu da se kupamo u vlastitom znoju žudeći za hrabrošću i megalomanijom kojom nas hrani.

Đavo ima tisuću lica. Ono što znam jeste da ga se može držati pod kontrolom. Trebamo samo neko novo jedinstvo među ljudima. Valjalo bi ga izmisliti. Jedino tako možemo otjerati sebičnost i pohlepu od vlastitog bića jer svijet ovakav kakav je danas za najveću rastuću industriju ima samoću a u njoj se lako utopiti, lako je izgubiti dušu.

Govorim sve ovo i jer smo neki dan opet svjedočili žudnjama za nekim novim podjelama iza kojih nema ničega osim potpuno besmislenih interesa kapitala jer smo podlegli laži da se bogatstvom može kupiti baš sve pa tako i ljubav i prijatelje i sve ono što bi trebalo biti lice dobrote u odnosu na sva lica vraga koji nas zaposjeda i paradira pod zastavama prizivajući neka nova hranjenja ljudskom krvlju.