Promocija knjige i rezultata istraživanja "Građansko i političko učešće mladih”- Psihološki pristup, autora i profesora Srđana Dušanića, Siniše Lakića i Vladimira Turjačanina nedavno je održana na filozofskom fakultetu u Banjaluci. Istraživanje je sprovedeno uz podšku Fondacije Friedrich-Ebert-Stiftung u Bosni i Hercegovini.
Povodom izlaska ovog značajnog istraživanja razgovarali smo sa doktorom Srđanom Dušanićem, profesorom psihologije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci.
Profesore Dušanić, sa kolegama ste uradili istraživanje o građanskoj i političkoj aktivnosti mladih. Do kojih podataka ste došli?
Podataka je mnogo jer smo pokušali da ovu temu osvjetlimo sa raznih strana od nekih socijalnih i demografskih karakteristika, preko procjene trenutne situacije u društvu do crta ličnosti i nekih neposrednih situacionih faktora. Možemo zaključiti da su u našem istraživanju kao glavne odrednice društvenog učeća mladih identifikovani sljedeći faktori: dostupnost i kvalitet aktivnosti u centrima za mlade te međuljudski odnosi u njima; lična politička kompetentnost; uticaj prijatelja i roditelja; metode učenja u školi; viši nivo obrazovanja; pol i socijalne identifikacije u slučaju političkog učešća; iskustva sa nepravdom na ličnom i društvenom nivou; (ne)povjerenje u političke institucije; pojedine crte ličnosti i vrijednosti kao što su ekstravertnost, otvorenost prema novim iskustvima, narcizam, optimizam, konzervativizam/liberalizam itd.
Recite nam nešto o samoj metologiji i načinu kako je istraživanje rađeno?
Istraživanje je organizovao tim profesora psihologije sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci koji su pored mene još činili Siniša Lakić i Vladimir Turjačanin. Istraživanje je podržala Fondacija Fridrich Ebert Stitung. Kvantitativno istraživanje je primjenjeno na uzorku od 1058 mladih (52% djevojaka, 48% mladića), uzrasta 19-26 godina, iz 42 opštine. Radi boljeg razumjevanja ispitivanih fenomena, sprovedene su i tri fokus grupe sa mladima, te 10 intervjua sa omladinskim liderima.
Koliko je jedno ovakvo istraživanje važno, imajući u vidu da se često priča o pasivnosti mladih, a malo se radi da se situacija popravi?
Ideja o ovom istraživanju se dugo kuhala u našim glavama jer je paradoksalno da se stalno priča o pasivnosti ili aktivizmu, a praktično u BiH nema istraživanja koja detaljnije razrađuju pozadinu ovih fenomena. Da bi se razvijalo društveno učešće mladih neophodno je bilo upoznati strukturu ove pojave i koji sve psihološki, socijalni, demografski i ekonomski faktori su povezani sa tim. Smatramo da je slika sada daleko bistrija. U knjizi koja je objavljena predstavljene su i neke interesantne teorijske postavke te rezultati inostranih istraživanja.
Knjigu u PDF izdanju možete preuzeti OVDJE.
Koliko su mladi u BiH aktivni, da li su više politički ili građanski aktivni? Na koji način se ogleda aktivizam mladih, u čemu su oni najaktivniji?
Naš uzorak nije potpuno reprezentativan jer je u njega ciljano uključeno i 100-ak aktivista, pa dio rezultata koji se odnose na procentualnu zastupljenost građanskog i političkog angažmana treba koristiti sa oprezom. Uvjerenja o građanskoj djelotvornosti su prilično ohrabrujuća, npr. oko 81% mladih smatra da udruženi građani mogu kreirati promjene u zajednici, a njih 53,2% smatra da to mogu i pojedinci. Međutim, ovaj entuzijazam kod većine mladih ostaje na nivou stavova, ne i ponašanja. Značajno manji udio mladih je učlanjen u građanske (oko 22%) i političke organizacije (oko 10%), dok je učešće u nekim konkretnim akcijama (npr. humanitarnim, ekološkim) nešto veće, doseže i 50%. Problem je što je kod velikog broja mladih učešće u tim akcijama sporadično i kratkog daha. Većina koja je učestvovala u tim akcijama, učinila je to jednom ili dva puta u protekle dvije godine. U svakom slučaju građansko učešće je zastupljenije od političkog.
I dalje je veliki broj mladih neaktivno, koji su glavni razlozi njihove pasivnosti?
Svi navedeni faktori koji podstiču aktivizam, su važni i za pasivnost, ukoliko nisu zadovoljeni. Ukoliko bih trebao da izdvojim glavne faktore, rekao bih da je neafirmativan uticaj porodice, škole, vršnjačkog kruga. Drugim riječima, u najneposrednijem okruženju se ne podstiče aktivizam mladih. U mnogim porodicama dominantna klima je da je bolje besposleno sjediti u kući nego raditi nešto korisno u svom okruženju. Ovo je naravno uslovljeno nekim opštim socijalnim faktorima, prije svega nezaposlenošću. Moj utisak je da su srednje i starije generacije zbog raznih problema u zadnjih nekoliko decenija razočarano pognule glave, a to se onda prenosi i na nove naraštaje.
Kakva je situacija na terenu, šta mladi kažu, postoji li nada da će se oni aktivirati?
Aktiviranje mladih nekada može biti posljedica spleta neposrednih okolnosti. Ako u njihovom okruženju postoje centri za mlade sa interesantnim sadržajima, te ako njihovi vršnjaci idu u taj centar, postoji mogućnost da se i oni uključe. Mladi su pogotovo zainteresovani za besplatna putovanja, seminare, kampove te druge sadržaje koji omogućuju druženje. Važan faktor za njihov dugoročniji angažman su pozitivni međuljudski odnosi i podrška u omladinskim organizacijama. Dakle, važna je infrastruktura za kvalitetno provođenje slobodnog vremena mladih.
Koji su neki podaci do kojih ste došli, a da ih niste očekivali, postoji li nešto što vas je nakon analiziranja začudilo?
Interesantan je podatak o vezi percepcije stanja u društvu i društvenog učešća. Preko 70% mladih je nezadovoljno trenutnim stanjem i političkim institucijama, osjeća nepravdu, zabrinutost za lični i kolektivni opstanak. Međutim, paradoksalno je da percepcija društvene nepravednosti, umjesto da podstakne, ona čak i umrtvljuje političko učešće. Ovo je možda posljedica svojevrsnog začaranog kruga sačinjenog od interakcije nekoliko faktora. Nepovjerenje prema političkim institucijama odbija mlade od politike, što uslovljava i njihovu manju političku kompetentnost, tj. potencijal za sprovođenje promjena. Budući da postojeće nezadovoljstvo nije praćeno adekvatnom političkom kompetentnošću, ono ostaje zarobljeno na nepostojanom afektivnom nivou, bez jasne formulacije i smjera.
Promocija istraživanja u Banjaluci
Koje su neke osnovne preporuke, šta bi se trebalo uraditi da se učešče mladih u građanskom i političkom životu poveća?
Kroz uvođenje programe formalnog ili neformalnog građanskog i političkog obrazovanja, važno je unaprijediti nivo znanja te političku i građansku kompetentnost. Nezadovoljstvo stanjem u društvu, tek udruženo sa kompetencijama može dovesti do aktivnijeg odnosa mladih prema sebi i svojoj budućnosti. Važno je razvijati i sposobno građansko i političko liderstvo koje treba da usmjeri i uobliči društvene inicijative u jasnom smijeru. Potrebno je raditi na unapređenju građanske i političke kulture, imidža političara te povjerenja u političke institucije. Percepcija politike je trenutno takva da odbija mlade ljude. Tome doprinosi dominantno stavljanje politike u funkciju zadovoljenja socijalno - identitetskih potreba, što svakako nisu jedine potrebe mladih. Društvo i političke strukture bi trebalo da se prilagode potrebama mladih, dovođenjem u fokus teme koje su im interesantne, te više koristeći savremene komunikacione kanale (internet). Mladi nisu toliko nezainteresovani za društveno učešće, već su prije nedovoljno zainteresovani za učešće na način kako im se to trenutno pruža. Potrebno je sistematski podržavati asocijacije učenika i studenata koji mogu biti motor omladinskog aktivizma. Korisno je i osnaživanje rada bazičnih administrativnih jedinica (mjesnih zajendica) preko kojih se efikasnije mogu adresirati i rješavati neposredni problemi u zajednici. Standardizacija omladinskog rada sa jasnim kriteriijima kako raditi i postupati sa mladima, može doprinijeti većoj uključenosti mladih. Programi mobilnosti mladih doprinose preciznijoj percepciji stanja u sopstvenom društvu, te otvorenosti ličnosti prema novim iskustvima, što je oboje važno za veće građansko učešće.
Kako ste zaključili istraživanje, koje su neke glavne poruke ovog istraživanja?
Zadnji paragraf u našoj knjizi je da je odgovornost na mnogim društvenim institucijama ali i svaki pojedinac treba da preuzme inicijativu i da prihvati svoj dio uloge. Ipak je u moći svakog čovjeka, da odluči da li će “čekati Godoa” ili će napraviti konkretan korak, raspakujući okove i oslobađajući sopstvenog “unutrašnjeg Prometeja”. Dakle, i ljudi kao individue treba da pokažu više inicijative. Čovjek koji vjeruje i čini konkretne korake ka svom cilju, može da uspije. Potrebno nam je više upornosti, građanske odgovornosti i rada, a manje kuknjave!
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
