<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Priča o djeci pod olovnom kišom: Ako smo mogli biti sretni u ratu, možemo stvarati sreću i uspjeh i u miru

Ex Files2

Djeca sa fotografije danas su ljudi u tridesetim godinama i evo šta oni kažu o djetinstvu provedenom u ratu...

30. august 2017, 12:00

Kakvo djetinjstvo su imala djeca u Bosni i Hercegovini tih ratnih devedesetih? Da li im je ono ukradeno, ostavilo teške ožiljke ili je pak i tih nesretnih godina bilo dječijih ludorija, radosti i igara. 

Odgovor na ova pitanja pokušali su doznati mladi Maglajani okupljeni oko Udruženja mladih Dictum factum. Zahvaljujući njihovom radu, istraživanju i razgovorima sa ljudima koji su danas u 30-tim godinama nastao je dokumentarni film, koji će zajedno sa prikupljenim fotografijama i ostalim eksponatima biti prikazan u Maglaju od 8. do 15. septembra u prostorijama Natronkomerca (glavna komanda) u Maglaju. 


Jedna od fotografija-eksponata

Izložbeni ciklus nazvan je “Ex Files2: Izložba o djeci pod olovnom kišom” i nastavak je projekta “Ex Files: Maglaj kakvog smo voljeli”, koji je upriličen prošle godine.

O predstojećoj izložbi  razgovarali smo sa Adijem Softićem, inicijatorom projekta. Kaže nam da je fokus cjelokupnog istraživanja bio na revidiranju sretnih momenata djetinstva u ratu kao sto su rođendani, dječije kulturne i sportske priredbe, druženja i uspomene na neke simpatične anegdote iz podruma.

 “Kolega Armin Mulamehić i ja smo došli na ideju da režiramo zajednički  dokumentarni film o tome kako je bilo provesti djetinjstvo u ratu. Sagovornici su nam nekadašnja djeca koja su na fotografijama koje će biti predstavljene na izložbi. Priče su im jako različite i svi su danas u tridesetim godinama. U ratu su bili osnovnoškolci i jako je emotivno bilo čuti sva ta iskustva. Bilo je i suza i u tim momentima smo shvatali koliko je ovo odgovoran zadatak, no simpatične dogodovštine su  nam vraćale smijeh i optimizam. Ovo je jedan trajni zapis o generaciji djece koja je odrasla u nezamislivo teškom periodu, ali koja opet tvrdi da je imala sretno djetinjstvo.  ”, priča za Buku Softić. 


Adi Softić

Većina sagovornika u dokumentarnom filmu i danas živi  u Maglaju, dok ima i onih koji su još davno napustili BiH. 

Stoga se, kao neminovno pitanje u  filmu pojavilo i “Otići ili ostati u BiH?” Odgovori na njega nisu ih iznenadili- većina ih želi otići jer su shvatili koliko je zasnivanjem porodice teško  živjeti i opstati u našem sistemu, dok ima i onih koji žele ostati i pokušati promijeniti nešto u društvu i državi. S druge strane, oni koji su sreću potražili u nekoj od evropskih zemalja uglavnom žale što nisu ovdje i žele na razne načine pomoći.

Sve njihove priče, uz na desetine prikupljenih eksponata i fotografija, biće prezentovane u zaista neobičnom prostoru -zgradi nekadašnje komande u čijem je prizemlju bila jugoslovenska odnosno SDK banka. 


Softić nam kaže da zajedno sa Mulamehićem izložbom želi poručiti da i u najcrnjim danima djeca jesu najjača vojska, mogu da se smiju, vole i ne obraćaju pažnju na sve nametnute razlike.

Kaže nam da je uvjeren da ima nade za nas: Mnogo je optimizma među sugrađanima, što je svojevrsna utjeha. Nije više parola: "Samo da ne puca", već neka pucaju okovi. Mislim da period koji dolazi može biti buđenje našeg društva jer smo siti laži, a gladni progresa, nebitno u koju bogomolju idemo i koji jezik govorimo. Mislim da iz ove zajedničke frustracije i preduge agonije moramo izvuči zajedničku konkluziju i punom snagom razdrmati ovo uspavano društvo. Vjerujem da smo spremni na buđenje”.