U potpuno otvorenom razgovoru za “Dnevni avaz” Tifa iz svog beogradskog stana objasnio zbog čega se odlučio na preseljenje u glavni grad Srbije, je li ogorčen, ljut ili samo svjestan svega šta mu se dešavalo sve ove godine, pogotovo one provedene u opkoljenom Sarajevu, osuđuje li ikoga te kako mu se sada čini saradnja s Goranom Bregovićem, s kojim, kao dio “Bijelog dugmeta”, nastupa širom svijeta.
Iako ste i ranije imali promjene imidža, prvenstveno frizure, ova se čini nekako baš drastičnom. Zašto ste se odlučili ošišati na nulu?
– Nije to prvi put da se ošišam nakratko. Malo mi je duga kosa dosadila. Dosta puta sam tako nešto slično radio u svojih 56 godina. Nikada nešto posebno nisam vodio računa o frizuri. Sve što radim, radim iz srca. Nemam neku unaprijed pripremljenu strategiju. Postoje dvije kategorije – umjetnici i estradni umjetnici. Da sam estradni umjetnik, onda bih poštovao pravila igre, ali ja sam umjetnik pa, kako mi dune, tako se i ponašam.
A da ste estradni umjetnik, možda biste se i botoksirali, farbali…?
– Ne, botoksirao ne, ali farbao da.
Vi ste sada, zapravo, stanovnik Beogada?
– Da, tako je. Preselio sam se u Beograd, mada ja imam nekretnina, a i prijavljen sam i u Sarajevu. Nisam ja otišao iz Sarajeva zbog Sarajeva, samo sam otišao trbuhom za kruhom, jer me ovdje ljudi više cijene nego u mojoj avliji. Ovdje imam veću širinu i prostor za djelovanje. A da mi je nešto smetalo ranije, onda bih davno otišao, ali ne u Beograd nego preko bare.
Stalno se povlači priča o odnosu Sarajeva prema svojim značajnim ljudima. Jesteli i Vi doživjeli neka nova razočarenja?
– Nisam ja doživio nikakva nova razočarenja. Nedavno se digla velika halabuka oko onog mog dizanja tri prsta. Dizat ću ih onoliko koliko želim! Ko me to i čime zadužio u životu i ko to meni kroji sudbinu? Moji autoriteti su već odavno ispod zemlje, moji otac i majka. A sve ostalo me ne interesira, bez obzira na to o kojem se korpusu radilo. Svi znaju, ali ja nisam o tome želio da javno govorim i, evo, sada ću prvi put. Ja sam u toku rata tri puta brutalno pretučen u Sarajevu. Nisam želio da solim ni da stavljam so na rane, ali kad me već neko provocira pa da i ja kažem koju. Ali, to ne znači da je to anatemizam ili sigmatizam prema jednom korpusu. Budala je bilo i bit će i poslije tebe i mene. To je stvar pojedinaca pa da ne stavljamo kolektiv kao krivca nego samo pojedince. Ja sam za pojedinačne krivice, a ne za svrstavanje bilo koje konfesije u tu kategoriju.
Bez obzira na to šta Vam se dešavalo, a to što spominjete je strašno, mnogi će reći da ste Vi pravi simbol Sarajeva.
– Nisam ogorčen, da sam bio, ja bih iste sekunde napustio grad. To sam prihvatio kao zdravo za gotovo, ali nijednog trenutka nisam želio da opterećujem druge. Imaju ljudi pametnijih stvari kojima se bave nego tuđim problemima. To se meni dešavalo u ratu, međutim, bilo je i gorih sudbina nego što je moja. Poremećene su vrijednosti. Što se ne priča o tome da je prvi koncert u opkoljenom Sarajevu uradila moja malenkost, kada sam prikupio 12.000 maraka za ortopedska pomagala? Ali se pričalo o nekim zvijezdama, ne želim da ih imenujem, koje su pravile buredžike, siredžike i tako to i posjećivale razna dvorišta. Vjerovatno nekome u datom trenutku nije bilo u interesu. Ni to ne zamjeram. Ne zamjeram nikome, ali je vrijeme da se počne objektivno obavještavati javnost o tome šta se dešavalo.
Je li odluka o preseljenju u Beograd definitivna?
– Pa, ja sam čovjek koji ima pravo da živi na bilo kojem kraju zemljske kugle. Ko to meni ima pravo da određuje gdje ću da živim? Ja sam Bosanac prije svega, Sarajlija, dijete iz miješanog braka, po pokojnom ocu četnik, po pokojnoj majci ustaša, a po opredjeljenju veseli Bosanac i to ću uvijek da budem. Tako sam izjavio i kada su me treći put slomili na Markalama i rekao policiji u zapisnik. Za sve što pričam, imam i argumente.
Je li policija išta pokrenula po tom pitanju, jesu li napadači privedeni i kažnjeni?
– Nije, jer ja to nisam htio. Pronađeni su ljudi koji su me pretukli zbog jedne banalne stvari. Bio sam na biciklu, vozio sam se gradom, a onda sam naišao na trojicu momaka u maskirnim uniformama. Pozvonio sam da se maknu da prođem, a oni su me napali. Mene je komandant Prvog korpusa, rehmetli Talijan (Mustafa Hajrulahović, op. a.) smjestio kod Sakiba Puške, kojem i ovim putem zahvaljujem na svemu, jer me je sačuvao od svih gluposti i bedastoća. Bio sam i u jedinici kod Dragana Vikića, kojeg punom volim, a ovo što sada pričaju o njemu su gluposti. Isto kao što je bilo u vezi sa Cacom Topalovićem. Kada je ubijen, mene su pitali šta mislim o svemu tome. Rekao sam sve najbolje. Nekima su ispadale vilice na to. Vidio sam ga četiri puta u životu i svaki put se prema meni lijepo ophodio, a ako se dokaže da je kriminalac i zločinac, osuđujem svaki zločin.
Nevjerovatno zvuči činjenica da stalno nešto pojašnjavate i objašnjavate, kao da se pravdate.
– Ako čovjek iz pristojnosti šuti, onda ljudi kontaju ili ne znaš ili odobravaš. A možda ne znaju da imaš visok stepen tolerancije i da možeš da vidiš dokle tuđi bezobrazluk ide. A svi smo ljudi od krvi i mesa. Ne sumnjam u ispravnost svojih postupaka. Ne treba mi verifikacija od nekih drugih ljudi niti medalje koje nisam zaslužio. Ne tražim hljeba preko pogače nego samo ono što mi pripada. To je istina.
Iza “Bijelog dugmeta” je serija velikih koncerata. Tri pune beogradske Arene, koncerti u Banjoj Luci, po Evropi… Kako Vam se sve to čini, jer izgledate dosta dobro na bini?
– Odlično! Hvala za tu konstataciju. Meni je u svemu tome najbolje što sam s Goranom Bregovićem postao egal u smislu dijaloga i rasprava. Ranije to nije bio slučaj. Ranije nisam razmišljao poslovno niti je on imao vremena za mene, ali sada smo odrasli ljudi i hvala mu što mi je dozvolio da budem ono što jesam. Naravno, ne bi mi ni dozvolio da ne zaslužujem. Nije on parametar ni referenca vrijednosti, ali je čovjek kojeg voli čitav svijet pa mi, zato, imponira da budem s nekim takvim. Volim da budem u društvu uspješnih ljudi. Naravno, imam ja duše i vremena i za gubitnike, ali ne želim da budem i pričam s ljudima koji ne žele da budu normalni i ne razmišljaju pozitivno.
Kako Vam se čini sadašnja publika? Ko Vas sada gleda i sluša?
– Ma, publika je ista. Ne podilazim ja nikome. Mene su 2005. godine pitali šta mislim o Balaševiću i rekao sam: “Pun mi je kufer njega, dede, oraha i njive.” Gledao sam njegove snimke s koncerata i, gdje god dođe, isti je scenarij, uzdah, izdah, samo je razlika u gradu. Pa, pogriješi, majku mu, bar jednom. Svaki put, gdje god da dođe: “Vi ste divna publika.” Podilazi, i ne samo on, ima njih dosta. Njega sam prozvao, ali stojim iza onoga što sam rekao. Ali, publika je svuda ista.
A kako je na koncertima u dijaspori?
– Dijaspora je više opterećena. Oni bolje znaju šta si ti danas ručao ili ja, naprimjer, nego mi. Ne osuđujem ih. Sto ljudi, sto ćudi.
Mnogi se u Sarajevu još sjećaju velikog Tifinog koncerta u Skenderiji neposredno nakon rata. Je li i Vama ostao u pamćenju?
– Naravno, sjećam se svega. I lijepih, i ružnih stvari. Život nije satkan samo od pluseva, ima i minusa. U ljudima ne mogu gledati samo pozitivno nego ih prihvatam i sa plusevima i sa minisima.
Kad Tifa dolazi u Sarajevo?
– Vrlo brzo. Dolazim da sredim neke stvari. Nedavno mi je brat preminuo pa ima neke papirologije koju moram završiti.
Spominje li ko Željka Bebeka?
– Meni je žao što Željko nije s nama. Ne spominje ga niko. Nikako mi nije jasno kako se čovjek koji je snimio šest studijskih albuma “Bijelog dugmeta”, odriče neke hipoteke na koju ima pravo. Ali, ne želim da ulazim u neku detaljniju analizu.
Kako komentirate to da je Bebek rekao da možda nije najbolji, ali je sigurno najznačajniji pjevač “Bijelog dugmeta”?
– Nije ništa fulio. On je i kreirao i učestvovao u nastajanju “Bijelog dugmeta”. Hvala Bogu, sasvim logično. Ništa nije slagao, ja se slažem s njim.
Jesu li Vaši profesionalni planovi vezani samo za !Bijelo dugme! s obzirom na Vašu bogatu samostalnu karijeru?
– Nisu. Mimo “Bijelog dugmeta”, polako radim na svom albumu. Kompletna ekipa mi je u Sarajevu. O tome će se pričati kad bude vrijeme. Radi se. Pa, ja ne znam ništa drugo da radim nego da pjevam i snimam. Ne pripadam nijednom klanu. Nemam nekretnina, kao neki pojedinci, pa da živim od kirija. Nikome ne zavidim, samo konstatiram. Hvalim te Bože da sam stekao dovoljno samopouzdanja. Ali, ono što je postignuto, nije dovoljno. Moraš uvijek da daješ da bi dobio.
Goran Bregović je prošlog mjeseca bio na stadionu Grbavica i platio je stolicu za novu tribinu koja se gradi na Željinom stadionu. Pratite li to, jer ste Vi i simbol Željezničara?
– Naravno da pratim. Bez obzira na sve, i još prije svega, ja sam bio na Grbavici i uz Želju. Moj pokojni otac je bio inžinjer geodezije i, kada se pravio novi teren na stadionu i vršilo premjeravanje, ja sam, kao dječak, dolazio s njim i pomagao i držao mu onaj veliki drveni metar. Željino sam dijete i volim Želju do kraja. Volim ja i Sarajevo. Nije mi najvažnije da li je plavo ili bordo, bitno je da je u okviru BiH i da su uspješni. Takvu budućnost i želim Bosni i Hercegovini. Bez federacija i republika, nego samo jedna i jednoobrazna. Takvu je pamtim i takvu je volim.
