Zraku tvoga oka ja u oku grlim,
i uzdah tvoj plahi za uzdah svoj vežem,
Rukama svojim ka tvojima hrlim,
Glavom do glave na isti jastuk liježem.
Govore tvoje diljem sebe slušam,
Istih se grijeha kao i ti klanjam,
Ko neznanu voćku isti život kušam,
I gdje god da zaspim iste snove sanjam.
U najvećem grču ugledamo spasa,
Nagrada strpljenju na kraju nam stigne,
Tek što nas dotakne hladina talasa,
Vjera nas u Boga visinama digne.
Zraku tvoga oka ja u svoje točim,
Čeznem da ti stignem ko zrno polena,
Malo je što samom sebi posvjedočim,
Ti si dio mene, ti si moja žena!
