Piše: Said Šteta
Nije rijedak slučaj, posebice u ovom postratnom periodu da se usvim sferama društva, počesto i najčešće u uličnim dovikivanjima, onim rekao bih prljave ulice, u međusobnom oslovljavanju i veličanju onog nasuprot, koristi pomalo arhaičan, po društvenom statusu, aristokratski, titula kralju.
Otrcana i do kosti poderana, nikome ozbiljnom više u uhu ne ostavlja dojmljiv trag izuzev, gnušanje i more bit sažaljevanje konzumenata istog, jer biti u psećem izmetu, često veoma duboko i osloviti se kralju, više je nego izlišno.
Ali kada se to potencira, na pozornici kojekavih drangudala i dvorskije luda koje ne mogu zabaviti ni same sebe a kamo li publikum, koji ih, još drži u pozornosti, to već gubi mjeru dobrog ukusa i svakako tjera vas da pritisnete onu „puljku“ na daljinskom upravljaču i nađete nešto što vam neće izazivati srklet.
No kada se desi kao što to ovih dana čine printani mediji, a vjeruj te i većina portala do kojih sam uspio dokučit, da se taj epitet dodjeli, ni manje ni više nego li dileru droge. Ovo se ponavlja i svako malo, čitamo uhapšen kralj trgovine ljudima, nešto ranije, kralj auto mafije, kojih se u svakoj čaršiji nakotilo toliko da mogu skoro pa trafike otvoriti i trgovati svim samo ne onim to je uobičajeno da se trguje, onda se vrijeme zapitati o kojem novinarstvu je riječ. Je li to i novinarstvo postalo manija tipa „copu- paste“, pa da bez zamaranja o značajkama napisanog, refleksiji na čitateljstvo, posebice ono koje ove priče, naprosto guta, jer im se u naslovu dalo sasvim dovoljno „aperitiva“ da im ovakva „čorba“ naprosto klizi u ždrijelo. Je li to nezamarajući običaj, pogodovanja tim „kraljevima“ da se novinari, svojim ispraznim, besmislenim,loše konstruisanim i još naivnije prepisanim sintaksama, koje nemaju niti jezičko niti bilo kakvo uporište, tek milozvuk za uši neiživljenim, i zgražavanje pribranih, uz onu poodavno otrcanu upitnicu, kud plovi ovaj brod?
Nije li ovim novinarstvo postalo blijedi falsifikat, ne znajući se otrgnuti upravo od onog što nudi i diktira ulica, ili šepureći se svojim veličinama od „pera“, prihvatili trend da biti dobar „tamo s nekim“ znači biti dobar finansijski a to šta će i u kojoj mjeri imati za posljedicu na čitateljsku publiku koja čini ovo društvo, tražit ćemo odgovor u tome da nismo, recimo, potpisnici Hipokratove zakletve.
Tačno, ali jesmo li nečije drugo, da odmažemo ljudima ako već ne znamo pomoći.
Ovakvim pisanijama, koje naprosto proždiru sa stranica novina i sa portala, takođe, markirane najkrupnijim fontom, bojim se, da se novinarska etika zakopala negdje duboko, što bi rekli za sitan groš, dozvolivši da se u prve redove probije i zadrži kao na piedestalu, praćena gromkim aplauzima i pozivima na bis, šljam i nečist drušvenog stanja koje imamo i koje uzrokuje to da
se stvara općedruštvena klima, pa ako hoćete i pogled na svijet, baška mladih, takva da ako si u sukobu sa zakonom i ako si već osuđivan, što više to ti kruna teža, postaješ, naprečac kralj.
Sve ono iza, gutači informacija nemaju niti kad niti zašto, čitati i razmišljati o tome iza. Oni su preusmjerni na ono ispred, na ono kralj, pa makar to bili i kralj mjesne zajednice, kralj kafančure „Kod Pizdarije“ kakva je skoro pod vedrim nebom obitavala u gornjem toku Krivaje, negdjeodmah iza rata, ne bitno, bitno je da je neko kralj.
Može biti kralj prdeža i smrdeža i koride i makljade i parade i fasade, neću brojat ništa više ni mlatiti prazno maljem, kovanica koja boli jeste jadu zvati kraljem.
Znam da ću i ovog puta biti brisan s mnogije portala a printani su već poklopljeni, jahačima magle i ne marim. Znam da neću pristati napisati niti slova što će umanjiti vrijednost čovjeka i veličati nakog govneta.
I ponovit ću misao, srijemskog pjesnika i publiciste kojem se evo ponovo vraćam, kad god je riječ o ljudima, Antuna Gustava Matoša:“Postati čovjek, ljepše je nego postati kralj“.
Pa zašto ne veličamo čovjeka, zašto je manje vrijedan jedan stočar sa Vlašića koji za sezonu u iznimno teškim uslovima proizvede tonu i dvije daleko poznatog sira. Ili zenički čistač ulice Nećko, koji to radi i nedjeljom i na Novu godinu, bez očekivanja da mu se upiše „osmica“ on na svom dijelu ulice ne dozvoljava ni pikavac da se nađe. A nije kralj.
Nek nije, jes čovjek.
Zašto kralj i ko da je to ljudski?
