Često posmatram kladionicu preko puta moje zgrade, to je jedna od mnogobrojnih kladionica u ove dvije najveće ulice u mom naselju. U krugu od 200 m nalaze se 4, isto koliko i granapa. Iako unaprijed znam odgovore, često se pitam čemu toliki broj kladionica, da li su zaista toliko potrebne, ko ih posjećuje i zašto?
Broj kladionica je određen tražnjom (prosti ekonomski zakon), što znači da ih moj komšiluk podjednako posjećuje kao i granape. Sjetim se kako sam gledao kako u istu tu kladionicu ulazi majka gurajući kolica sa djetetom; jedno jutro sam vidio dječaka od 10-ak godina kako ulazi u kladionicu i nosi parče papira (otac ga vjerovatno poslao da on ne ide, jer će on sigurno doći još 3 puta u toku dana); sjećam se kako sam ispijajući kafu u jednom lokalu pored kladionice (neke druge ne ove „moje“) vidio majku i sina tinejdžera kako zajedno popunjavaju kombinacije i „prepisuju“ jedno od drugoga, pa sam čuo i priču kako je gospođa zaboravila kese sa namirnicama pored slot aparata. Nekako, očekujem da kladionice budu rezervisane za ljude koji žive na društvenim marginama, ali izgleda da ih posjećuju svi ili je, nažalost, većina društva na margini.
Jedan od razloga toliko velikog broja kockara je dostupnost. Kladionice možemo vidjeti na svakom ćošku, svako naselje, ulica, kvart ima po jednu. One su često i u blizini škola i vrtića. Valjda da se na vrijeme osigura klijentela? Sa druge strane zakon nije jasno odredio gdje i kako može biti otvorena kladionica kao što je to slučaj u nekim drugim industrijama (možda zakon i postoji, ali ako postoji očigledno je da se ne primjenjuje). Ne postoji ni sistem kontrole koliko je kocka dostupna maloljetnicima. Iskreno, do sada nisam čuo da je neka kladionica bila kažnjena zato što su dozvolili maloljetniku da odigra tiket. Preko puta moje srednje škole se nalazi kladionica i ne trebate se pitati ko su glavni klijenti, jer sam i sam kao maloljetnik tu ulazio. Kocke će uvijek biti i nikada se neće iskorijeniti, samo je pitanje u kom obimu, jer će uvijek biti ljudi koji žele da okušaju sreću, nekih kojima će to biti čak i vid razbibrige... Prema tome, bolje je da bude legalna nego da se odvija u mračnim podrumima u zabačenim sokacima i bez ikakve kontrole. Međutim, legalna na takav način da ne nanosi štetu cijelom društvu i to u smislu da se jasno odrede lokacije gdje se mogu otvarati kockarnice i kladionice, gdje se mogu postavljati slot aparati, da maloljetnici nisu jedni od glavnih korisnika, da plaćaju veće poreze itd...
Broj kockara u našoj državi polako poprima oblike epidemije, kojom su zahvaćeni svi društveni slojevi. Po meni, možda i najveći razlog je u cjelokupnom društvenom stanju u kome preovladava neimaština, nedostatak perspektive, te generlano jedno stanje društvenog beznađa. Jer u takvom stanju se društvo, odnosno pojedinac, hvata i za najmanju slamku spasa koliko god ona loša bila. Jer zamislite nekoga ko ima platu od 500KM i pomisli da sa jednom markom može zaraditi hiljadu i taman u avgustu da spremi djecu za školu, kupi ogrjev pa možda nešto malo pretekne i za zimnice, i igra kreće. U početku ulaže marku, pa dvije, pa dobije jednom nešto i onda se već apetiti za dobitkom povećavaju. Utom mu roditelji, da bi pomogli, daju nešto novca da spremi djecu za školu, a on je ubijeđen da ima dobitni par i ode u kladionicu i uplati svih 100KM da bi povećao budžet i izgubi... Sada treba ženi reći gdje je novac, pa ode pozajmi od kuma, pa ponovo odigra i ponovo izgubi i tako u krug... Pitate se šta je razlog? Razlog je plata od 500KM i neimaština u kojoj se čovjek osjeća poraženim i bezvrijednim jer djetetu ne može kupiti patike za školu od 50KM iz Deichmana već one sa pijace na Stupu ili Vrapčićima od 20KM i na sve načine pokušava da se „isčupa“ iz svog jada i bijede. Ili mladić koji je tek završio srednju školu, radi kao konobar za 400KM i gleda kako lokalni tajkun sinu kupuje auto od 100.000KM i još ga pošalje 10 dana na more, jer mora dijete malo da se odmori, i to All Inclusive u Dukley Hotel & Resort u Budvi. Ne treba njemu sve što je ovaj mali tajkunčić dobio, zadovoljan bi bio i sa autom od 5.000KM i da koji put ode do Neuma na vikend ili naobdan. I onako mlad, neiskusan i naivan čuje u kafiću u kome radi, preko puta koga se nalazi kladionica opremljena u full-u, gosta da priča kako je dobio 1.000 KM, a uložio „samo“ 2 KM (naravno da nije spominjao koliko je do sada izgubio) i polako kreće da igra. On koji je do tada bio jedan uzoran mladić od vrijednih i poštenih roditelja, koji nikada prije nije kockao, koji bi popio koje pivo sa društvom, a cigaretu nikada nije zapalio, odlazi u kladionicu i uplaćuje prvi tiket i ponovo pakao kreće...
Što iz priče, što preko poznanstava, znam za ljude koji dnevno znaju da odigraju i po 10 tiketa i sada zamislite da po svakom tiketu uplate po 1KM to je već 10KM i koliko je to dana mjesečno, koliko u toku godine i dobićete jednu finu cifru. Dobiju oni nešto, ali to nikada nije dovoljno da „pokriju“ minus u kome su, ali kako kažu, kockar nikada ne priča koliko je izgubio, samo koliko je dobio... Jednom smo na poslu raspravljali o pušenju (i sam sam povremeni pušač) i kako je pojedincima „teško“ dati 5-6KM za obrok u toku pauze pa jedu u pekari za 1-2KM, ali zato za kutiju cigareta koja košta 5KM nije. Tako je i sa kockom, nije im žao potrošiti i po 10KM na kladionicu, ali zato jeste da kupe djetetu slatkiš, da kupe kvalitetnu šunku umjesto salame podriguše...
Koga kriviti za takvo stanje u društvu? Odgovor je jasan, sistem. Sistem koji je dozvolio da velika većina društva radi za platu od 500KM, a neki i manje, koji je dozvolio da ne možete da odete u bolnicu da pritom ne platite kojekakve participacije i plus da date doktoru ispod ruke iako ste uredno zdravstveno osigurani, sistem koji je dozvolio da penzioner prima penziju od 250KM, sistem koji je dozvolio da trudnice nemaju adekvatnu zaštitu, sistem koji je dozvolio da nam se bolnice raspadaju, sistem koji je dozvolio da postanemo zadnja rupa na svirali na mapi Evrope iako smo praktički u samom srcu iste, sistem koji je dozvolio da imamo ovakav egzodus radne snage, a sistem smo mi koji ga biramo i održavamo godinama i izgleda da ćemo istu grešku godinama i činiti. U ovakvom beznađu onaj koji je najviše pogođen se hvata za bilo kakvu slamku spasa koja pruža kakvu takvu nadu bez obzira što je to što radi sve, samo ne izlaz iz situacije u kojoj se nalazi.
Sada da se okrenemo nekim ekonomskim pokazateljima. U 2018-oj ukupni prihodi industrije igara na sreću su iznosli 480 mil KM, sa neto dobiti od 120 mil KM. Ova grana je na ime poreza na dobit uplatila u budžet 13,2 mil KM, dok je ukupan broj zaposlenih iznosio 8.580, čime je ova djelatnost postala i sistemski „bitna“, a kladionice se nalaze na neformalnoj listi „poželjnih“ poslodavaca. Trebalo bi sada da zamislimo šta se sve moglo uraditi sa novcem koji je ovdje završio? Koliko bi benefita naša privreda imala da je ovih 480 mil KM kroz potrošnju završilo u realnom sektoru, koliko bi se novih radnih mjesta otvorilo, što direktno što indirektno, kakva dodatna vrijednost bi se stvorila sa ovim novcem? Cifre možemo samo pogađati, ali ono što je sigurno je da bi se otvorilo više radnih mjesta, da se platilo više poreza i doprinosa, da bi cjelokupan značaj za društvo bio daleko veći.
Svi pokušaji da se ova djelatnost zakonski reguliše, da se uvedu nove dažbine i nameti su pali u vodu. Iskreno mislim da treba još vode Drinom da proteče da bi se nešto uradilo po ovom pitanju. Ja samo čekam dan kada ćemo dočekati da se kladionice krenu zatvarati jer će to biti jedan od prvih znakova da nam je krenulo na bolje, a to se neće desiti sve dok je djeci dozvoljeno da nesmetano ulaze u kladionice, dok majke sa djecom u kolicima u njih ulaze i dok se roditelji sa djecom „igraju“ sportske prognoze i najbitnije dok smo siromašni i beznadežni koliko jesmo.
Tiket postaje nasušna potreba, svakodnevna i bez koje se „ne može“, isto kao i hrana, recimo. Kao što se u molitvi „Oče naš kaže“: „I hljeb naš nasušni daj nam danas“, tako i tiket postaje nasušna potreba koja stanje u društvu oslikava na najbolji mogući način.
