u sedmom razredu osnovne skole, nakon kraćeg prepiranja, udario sam šakom u glavu izvjesnog Radovana, koji je išao sa mnom u razred. nakon sto su ga odveli na umivanje jer mu je potekla krv iz nosa, dozivio sam strah, jer ovo moze voditi smanjenju mog vladanja i drugim sankcijama. osjecao sam se kao srbija.
spletom okolnosti, ovaj događaj se desio prije časa vjeronauke. kada je bula ušla u razred, već je bila obavještena i odlučila je da me sasluša. u moju odbranu je stao sin od hodze. vidio sam joj sreću u očima. za koga za allaha protiv koga protiv vlaha. rekla je "dobro, vjerujem ja da je zaslužio." vratili smo se tumačenju allahove dobrote prema svima i bitke na uhudu. jedan po jedan sevap, sve bliže sam dženetu.
upisao sam srednju ekonomsku školu i nadao sam se da je nešto drukčije. profesori su ušli da se predstavljaju. profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja nam je rekao da je allah jedini koji određuje sve i nada se da će nas čuvati tokom našeg školovanja. meni je pažnju odvukao skup neonskih svjetala na plafonu koji se na dva dijela otkinuo. pitao sam ga, šta ako padne ovo i udari nekoga po glavi? ne d'o allah... smireno je odgovorio "ma neće, tako je ima dvije godine. nije to strašno." za par mjeseci, tokom noći dok je puhao jak vjetar, skup neonskih svjetala je pao na prvu klupu. allah nas je sačuvao da se to desi tokom noći.
kada sam upitao profesoricu engleskog jezika, zašto muči ljude s nebitnim temama, a prilikom dolaska turista u naš grad, 90% njenih učenika ne zna da im objasni kako će doći do starog mosta, bio sam izbačen s časa. tada sam naučio jednu važnu lekciju života ubosni. ili hercegovini. bunt koji ti priroda dodjeli, slobodno ugasi. što prije, to bolje. nije to za naše ljude. imaš kafanu, kafa marka, marlboro tri ipo, šta će ti bunt, koji će ti kurac. pa jel. a naučio sam i da je život previše kratak da postavljam takva pitanja u srednjoj školi.
dio neiskorištenog kabla od struje viri iznad table. par puta sam poželio da doživim strujni udar, pa da izvučem neku oštetu. kontam opet, neću budalesat.
vjeronauka u školama nije problem, problem su ljudi koji je predaju. nije nikakvo izmišljanje tople vode, ali dok citiraju muhamedove govore, tumače ih na način prema kojem treba mrziti pedere i kršćane koji su zalutali. dobar je taj frajer muhamed bio, svašta znao o tom islamu.
prije par dana razgovaram s prijateljicom o kurčevitom životu u ovoj državi i ona mi pošalje link do pjesme i benda od njenog profesora likovnog. pitao sam, zar nisu ovi profesori, "malo kreativniji" kreativno izbačeni iz naših škola?
rekla mi je "izbačen je iz gimnazije, sad predaje u strojarskoj" i stavila smajli koji plače.
i meni je došlo da plačem, zato što sam zaradio upalu pluća u školi. jutra su ovdje hladna, a lož ulja nema pa nema. dva mjeseca posjećivanja ovakvih ustanova je rezultiralo ovim zajebanim problemom za moje zdravlje. još bih ja pisao o različitim situacijama koje me progone noževima ali ne daju da mrdam dok sam u njihovom vlasništvu i o onoj debeloj žbahi koja traži kredit od učenika da zovne frizerku da se naruči za frizuru. pričao bih o malo debljoj žbahi koja nonšalantno kaže kako je njen brat pomogao dosta ljudi da se upišu na pravni fakultet iako i nisu baš bili za njega, kao da je to ništa. pričao bih i o onim idiotima koji na kraju svog školovanja plate trideset maraka za urađen maturski rad.
ali reći ću za kraj samo ovo, jedan savjet za upalu pluća:
obucite se dobro, učite na mojim greškama.
