I opet na starom poznatom terenu- vrijeme preispitivanja.
S jedne strane analitičari, zvanični i nezvanični, oni koji ne bi trebali biti pristrasni i koji bi trebali zaviriti i iza slike i tona. Ti isti-veoma nezadovoljni. Pomalo paušalni u ocjenjivanju, pomalo zaključuju ne uzimajući u obzir sve činjenice, ali oko jednog složni-nije to način djelovanja kakav su oni očekivali.
S druge strane-protivnici, politički neistomišljenici, oni koji su svojim (ne)djelovanjem izazvali moju reakciju i suprotan pristup. Ne komentarišu moja djela, načine, stavove i borbu. Da se razumijemo-ne radi se o meni kao o meni, naglasak je na djelovanju. Očigledno ne prepoznaju to što radim.
Pitam se da li griješim, i ako griješim-gdje? Stalno se vraćam unazad da se vratim na pravi put: put na kojem ostvarujem ciljeve, male i one veće, ali ga ne prepoznaju. Ni jedni, ali ni drugi.
Bez cirkusa, reklamiranja, hapšenja, medijske pompe i predstave, ništa nije važno. Ovi prvi iz priče valjda, nakon godina izmučenosti uvijek jednim te istim ljudima i njihovim kopijama, bez najave „na velika vrata“ ne priznaju nijedan čin.
Ovi drugi, dijelom nezainteresovani, jer broje pare (i glasove), a drugim dijelom ne razumijevajući šta se dešava, u svijest ne primaju nijedan impuls koji se šalje.
Lakše mi je kad su slova na papiru. Ona me vrate na pravi put, zarez po zarez, riješ po riječ. Činiti, djelovati, bilježiti pobjedu po pobjedu. Nikakvo prepoznavanje imena, lica ili cirkuskog akta neće pomoći prvoj meni, a onda ni nikom drugom. I jedni i drugi za mene bi trebali biti isti-nisu moja ciljna grupa. Odraditi zadatke, a manje energije trošiti na analize...sve do novih preispitivanja.
