Poststrukturalistički Hamlet

"Mogu li ja išta postići svojim angažovanjem? Jesam li ja taj koji može da mijenja svijet?" i osjećanja obaveze: "Imam li pravo da se ne angažujem?".

TitoTarantula / 08. Februar 2019

Dva najznačajnija segmenta poststrukturalizma su dekonstrukcija i Bartov pojam „smrt autora“. Dekonstrukcija književni tekst lišava estetskih odlika da bi pronašla njegovu poruku. Objavivši smrt Autora, Bart (Ronald Barthes) se, u stvari, pobunio protiv tradicionalnog vjerovanja u porijeklo kojim se tekst može objasniti, u prisustvo tvorca (Autora) koje ograničava tu interpretativnu igru. A po tradicionalnom vjerovanju ličnost autora je jedan od najbitnijih i najprisutnijih segmenata nekog književnog teksta. Upravo njegovo autoritativno prisustvo Bart je želio ukloniti i tako osloboditi tekst. Taj stav je postao jedan od osnovih postulata poststrukturalizma.

Kako ova dva segmenta posmatrati iz perspektive Šekspirovog „Hamleta“?

Poststrukturalistički pristup ovom djelu može se posmatrati u kontekstu definisanja najznačajnihih poruka ove drame. Na samom početku je čitaocu već poznato sa čime se Hamlet susreće i sa čime će se boriti da bi dokazao „neku istinu“. Drama je vrsta teksta u kojoj nema prethodnih događaja, sa dramom se odmah ulazi u glavnu radnju, ali Hamletova ličnost ima svoju predhistoriju u kojoj je nastala sklonost ka oklijevanju, ka suzdržanosti, njegova ličnost oscilira između skromnosti pitanja: "Mogu li ja išta postići svojim angažovanjem? Jesam li ja taj koji može da mijenja svijet?" i osjećanja obaveze: "Imam li pravo da se ne angažujem?". Hamletovo biće je oličenje ljudskog poštenja, ali je njegov um svjestan ograničenosti njegove moći, pa izigravajući umobolnog i Ofeliji saopštava to upozorenje. Dakle, poststrukturalistički pristup „ oslobađa“ Hamleta estetskih vrijednosti fokusirajući se na bitne poruke glavnog lika, samog (ne)djela njegovog amiđe isl.

Drugo čemu nas Šekspirova drama uči je da počinioci zločina nisu mudriji od izvršilaca pravde. Da čovjekovo poštenje nije prostodušno ili čak glupavo kako se to također često misli. Kad počne da djeluje, Hamlet se pokazuje lukavijim od svojih lukavih protivnika, namješta im zamke, vara ih, izvrgava ih ruglu i tjera na priznanje.  Ovo je prema poststrukturalistima mnogo bitnije nego da je junak neki patetični lik koji strada za neke nedostižne ideale.

Što se tiče teksta gdje autor ne igra „glavnu ulogu“, poststrukturalistički Šekspir je samo autor koji je dao oblike drami, a likovi su ti koji nose kompletan teret. Glumljeno Hamletovo ludilo, pomoću kojeg on ostvaruje svoje nakane, pokazujući nam kako ljudsko poštenje, često podrazumijeva um koji je i okretniji i sposobniji i djelotvorniji od lukavosti zločinca, samo je poštenju potrebno da se probudi, razbudi, osvijesti, jer je upravo jedna od njegovih osnovnih karakteristika nespremnost da povjeruje u zločin, u njegove dimenzije, u pokvarenost i mahnitost koja iza njega stoji. Šekspir se u ovom kontekstu pojavljuje u momentu  samo da nam kaže da čovjekovo poštenje nije naivno nego je samo isuviše pošteno. A ostalo je sve prepušteno Hamletu.

Također, poststrukturalisti smatraju da je ono što mi podrazumijevamo pod “svijetom” zapravo jezički konstruisano, da je oblikovano jezikom, a ne našim objektivnim saznanjem. Po njima, i mi sami smo u vlasti jezika. Mislili smo da vladamo njime, a ispalo je da on vlada nama. Jezički izgrađeni svijet naseljen je subjektima koji su i sami “jezički konstruisani”. Značenje jedne riječi uvijek je kontaminirano značenjem drugih riječi: ne možemo definisati riječi dan, svjetlo, bijelo, dobro, bez svijesti o tome što znače suprotne riječi: noć, tamno, crno, zlo, rat. Tako i u Hamletu, prema poststrukturalistima, nemoguće je iskonstruisati događaje i iste opisati jezikom ukoliko isti nemaju određenu suprotnost. Upravo je zbog tog Šekspir,kroz lik Hamleta, uveo i „dramu u drami“ pod nazivom „mišolovka“ u kojoj Hamlet instruira putujuće glumce da pred kraljem u okviru nekog komada koji će igrati, odigraju i sam čin njegovog zločina, ubojstvo brata, koji će izazvati vidne promjene u njegovom izgledu i ponašanju.

Upravo u tom dijelu su prožeti svi segmenti intertekstualnosti, prototeksta i citatnosti (prisustvo tuđih riječi u tekstu). Taj komad je konstruisan na temelju već onoga što se desilo kako bi Hamlet pokazao šta se desilo sa njegovim ocem. Jedino je pojam metatekstaulnosti konstruisan u segmentu kada se pojavljuje duh Hamletovog oca koji mu saopštava istinu.

Bitna stilska figura na kojoj poststrukturalisti konstruišu svoje viđenje „Hamleta“ jeste amfibolija - dvosmislenost, koja se sastoji od riječi ili izraza koji imaju dvostruko značenje, pri čemu onaj koji govori podrazumijeva jedno, a onaj kojem on govori razumije drugo. Primjer je kako lukav način ubistva Polonija koji se krije iza zavjese dok Hamlet razgovara s majkom: kad ga kralj pita gdje je Polonije, Hamlet će reći da je na večeri, ali ne tamo gdje on večera, nego tamo gdje njega večeraju crvi.

Intertekstualnost je, dakle, ne samo svojstvo teksta već i način na koji on postoji: svaki tekst, književni ili neknjiževni, podrazumijeva druge tekstove i upućuje na njih; on živi i ima smisao upravo kao “međutekst”.

Poststrukturalisti su došli do saznanja da ti postupci izričitog prizivanja “tuđe rječi” ukazuju na jedno opće svojstvo teksta kao znaka u međusobnom ljudskom komuniciranju. Jer, za razliku od tradicionalnog uvjerenja da je svaki tekst jedan monološki govor, sada se govori o dijaloškom karakteru teksta i o intertekstualnosti kao njegovom suštinskom svojstvu.

 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.