BiH i Republika Srpska su zadnjih decenija prošle kroz različite društveno-ekonomske i političke promjene, koje su uzrokovale nezadovoljstva, nacionalizme i, na kraju, nedostatak demokratije. Cijela ova situacija je, zbog toga, bila plodno tlo za razvoj populizma i populističkih pokreta, pogotovo nacionalističkih. Političari su za probleme ekonomske i političke prirode, i ublažavanje njihovih posljedica, do sada uglavnom nudili nacionalistička rješenja. "Sve će biti OK onda kada, kao narod, budemo jedinstveni ili kada se (narod) odvoji od onih drugih (naroda)".
Jasno uočavanje i sagledavanje problema većine građana, odnosno svega onoga što ih tišti i opterećuje, a zatim dobijanje njihovih glasova na osnovu toga što su problemi nazvani pravim imenom i što se nude prava rješenja za te problemt - to nije populizam, to je demokratija. Npr., briga za ličnu sudbinu ili narod je realna i potrebna i građani su prema njoj naročito osjetljivi. Međutim, kada se ona (briga) naglašava, koristi i plasira u širem kontekstu (kolektivu, stranci i narodu) u uslovima kada nije osnovana ili kada nije bitna, a sve zarada popularnosti političara ili određene politike, a popularnost zarad političke ili druge koristi, to se naziva (nacionalističkim) populizmom.
Populizam prožima ideja dobrog i poštenog naroda, koga varaju i manipulišu oni drugi korumpirani i nekompetentni, ali tu smo mi (populisti) i naša politika koji će „spasiti“ narod. Populizmu je laž nužno i opravdano sredstvo u cilju sprovođenja određene politike, a kroz tu politiku dolazak ili opstanak na vlasti. Kako bi populistički pokret uživao što veću popularnost, važno je da na njegovom čelu stoji ličnost koja raspolaže posebnim sposobnostima u odnosu na „obične ljude”. Ta ličnost, harizmatični vođa, zna kako koristiti prostor u medijima, a mediji vole pridavati važnost, upravo, takvima.
Nacionalizma u BiH je odgovor na krizu identiteta. Njega (nacionalizam) su političke elite pretvorile u osnovni instrument i cilj politike. Nacionalistički populizam je sastavni deo političke komunikacije. Zasnovan na manipulaciji, ovaj populizam koketira sa sledećim osjećanjima pojedinaca (građana): kolektivizmom, kompleksom više vrijednosti, mitom o izdaji, kao i kompleksom žrtve.
Kolektivizam govori da postoji samo sudbina naroda, a ne pojedinca, i da su pojedinci u funkciji opstanka naroda. Istina, pojedinac je društveno (kolektivno) biće. On teško može opstati sam bez grupe i kolektiva. Isto tako, homogenizacija kolektivnih osjećanja za društveno-političku zajednicu (državu) je neophodna i korisna. Međutim, pitanje je, i problem, sa kakvim interesima se stvaraju kolektivna osjećanja (nacionalnim, vjerskim, ekonomskim ili drugim) i u kom pravcu idu ta osjećanja (prema širenju ili dijeljenju grupe).
Kompleks više vrijednosti je vidljiv u različitim diskursima (političkom, ekonomskom, geografskom i dr.). On stvara lažnu slika o vrijednosti naroda. Nacionalistički populizam uvjerava pripadnike jednog naroda da imaju vrijednosti koje realno ne postoje (veličinu, značaj i dr.). Kad ne ostvari svoje previsoko postavljene ciljeve, nacionalistički populizam krivi druge (okruženje, druge zemlje, okolnosti, sudbinu). On sa nacijom (državom) ima planove, ali bez realnih mogućnosti da ih ostvari. Zato je pojedinac u takvom okruženju nezadovoljan, frustriran i bijesan.
Mit o izdaji jedan je od najzastupljenijih nacionalističkih populističkih osjećanja. Narativi poput: „Nesloga i izdaja opozicije (ili suprotno vlasti) su krivi za našu lošu situaciju“ ili ,,Mi smo sami sebi (zbog izdaje) najveći neprijatelji” su stalni u populističkoj komunikaciji. Nacionalistički populizam već godinama, na razne načine, ponavlja i varira mit o izdaji kao glavnom krivcu za lošu sudbinu naroda i države. U isto to polje se stavlja i izdaja međunarodne zajednice, odnosno njene politike, prema našem narodu. „Izdajnici“ mogu biti i u opoziciji i u vlasti, a onima koji određuju ko je u toj kategoriji jedino mjerilo su oni sami i populistička kolektivna histerija kojoj su podlegli.
Kompleks žrtve je nacionalističko populističko osjećanje koje je često povezano i sa nekim drugim osjećanjima. Znači, ne samo da je krivac onaj koji je počini djelo izdaje nego - što je još i važnije - da je onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je zato kao žrtva i nevin (nedužan), bez obzira na svoja prethodna učinjena (ne)djela. Žrtva veruje da se žrtvovanje njenih potreba i želja na kraju isplati, ali to nije istina. U stvari, ona (žrtva) koristi svoje žrtvovanje kao način izbegavanja odgovornosti i prebacuje krivicu na drugog, a zapravo je sama odgovorna za vlastito loše stanje. U biću balkanskih naroda trajno je usađen kompleks žrtve, projektovanje krivice na one oko nas, opravdavanje osvete za sva zla što su se dešavala i to da osveta nikada nije dovoljna niti se može dovesti do kraja.
Dakle, nacionalistički populizam koristi osjećanja građana. On narod prikazuje kao mučenički, napadnut i ostavljen (sam), ali opet savršen, veliki i spreman da to prevaziđe nacionalnom osviješćenošću. Ukoliko to nije do sada uspio, narod se kroz populističke pohvale ubeđuje da ima prave vođe i politiku koji će da završe nacionalni istorijski zadatak.
