Jedna stvar me proganja već duže vrijeme. Meni se čini, da mi imamo skoro svake druge godine popis stanovništva. Naime kod nas se na izbore izlazi kao na popis stanovništva. Svako glasa za svoju nacionalnu stranku. Oni koji glasaju za takozvane multinacionalne stranke bi bili kao pripadnici ostalih, nevećinskih naroda. Najveći broj je onih koji su neopredljeni nacionalno, to su oni koji ne izlaze na izbore. Tako da bi se vrlo lako mogao napraviti popis po nacionalnoj pripadnosti. Barem procentualno, jedino ne bi znali koliko je žena muškaraca i ostalih. Ali šalu na stranu nije to ono što vam želim reći. Ovo je jedna komplikovana zemlja. Ovakva ne postoji nigdje na svjetu. Ime joj govori da je iz dva djela, ali ti djelovi se ne zovu tako, dva entiteta a tri naroda itd.. tu priču već svi znamo. Da bi svi bili zadovoljni mi moramo sve precizno imenovati i unaprijed odrediti. Imamo naizgled jednostavan izborni zakon koji nam omogučava da, na državnom nivou gotovo uvijek, u federaciji ponekad a u hnk(ž) svaki put imamo problem oko formiranja parlamentarnih večina a samim time i vlasti na određenom prostoru. Dok se zadovolje nacijonalni apetiti, regionalni(entitetski) pa stranački, nema ništa od dogovora. Po meni su ovi posljednij njima najvažniji pa se kroz borbu za fotelje šatro bore i za nacijonalne i regionalne pripadnosti. I dok se oni nagode prođe godina a nekad i više. Jednonacijonalna vlast u manjem entitetu je posebna priča. Znači da ne duljim predlažem sljedeće. Treba napraviti takav izborni zakon po kojem bi se vrlo brzo poslije izbora mogla formirati parlamentarna večina. A samim tim i vlast koja bi ovu zemlju trebala vući naprijed a ne nazad. Kao što rekoh mi smo komplikovana zemlja. Ovo čemu ću pisati odnosi se na vlast na kantonalnoj, entitetskoj i državnoj vlasti. Da bi svi vukovi bili siti a i sve koze na broju, u parlament moraju biti izabrani: i Marko, i Enes, i Ivica, i Ishak i Džasmin. Ova imena su sasvim slučajno izabrana. Naravno da u parlamentu moraju biti i žene, pa ova imena shvatite kao bezspolna. Treba dakle napraviti takav izborni zakon po kojem se za određene izborne nivoe ne mogu prijaviti one stranke-partije koje ne mogu ispuniti uslove da su im članovi svi od gore navedenih, i spolno jednako raspoređenih. Po meni stranačke liste bi trebale biti zatvorene. Glasalo bi se za stranke i njihove programe. Svaka lista bi trebala imati najmanje po dvadeset posto imena nacionalno opredjeljenih za neki od večinska tri naroda i najmanje dvadeset posto pripadnika ostalih. Svako drugo ime ime na listi trebalo bi biti muškarac, odnosno žena. Parlament bi trebao imati fiksni broj poslanika npr sto,( samo zbog lakše računice, nije uslov). Imena na listama bi trebala biti tako upisana tj.poredana da garantuju prolaz svakom od naroda i manjina( mada mislim da ovih ima najviše) u zavisnosti od broja osvojenih mjesta. Da uprostimo do kraja,stranka osvoji pet zastupničkih mjesta,najmanje četri moraju biti različite etničke pripadnosti i najmanje dvoje suprotnog spola. Takve partije bi lakše pravile vlast bilo samostalno, bilo u koaliciji sa drugim. U parlamentu bi bili zastupljeni svi po etničkoj i polnoj pripadnosti u gotovo jednakim procentima. Žena i muškaraca bi morao biti jednak broj, i na tome treba insistirati. Stručnost bi bila onda važnija od nacijonalne pripadnosti. Tada bi prioriteti mogli biti i ekonomija i ekologija i etika a ne samo etnika. Ne moraju to biti nužno i izrazito ono što zovemo multietničke stranke. Jer neke stranke su tipično lokalnog karaktera. Okupili se ljudi da bi lakše riješili problem u svojoj općini. Tu se nemože insistirati na zastupljenosti svih naroda i narodnosti. To su stranke lokalne zajednice i njihov sastav odražava i sastav stanovništva na tom području. I one mogu biti i jednonacijonalne. Ima takvih opština a i općina, i to nema veze ni sa ratom ni sa etničkim čišćenjem. To je uvijek bilo tako. Takve stranke ako žele ići na izbore iznad opštinskog nivoa mogu odnosno moraju praviti koaliciju prije izbora sa nekom strankom koja ima članove etničkih grupa koje oni nemaju. Koalicijska lista tih stranaka morala bi ispuniti iste one uslove koje sam već naveo. Neko će reći, ima i kantona-županija koji su takođe gotovo jednonacijonalni. Tu nalazim dva rješenja. Takvi kantoni bi se mogli spojiti sa nekim drugim višeetničkim ili jednoetničkim. Mada ja mislim da su kantoni nepotrebni. Sve se može riješavati na nivou opštine i države. Država bi bila mnogo jeftinija bez kantonalne administracije. Drugi način riješavanja problema, manjka onih drugih u stranci, je pomalo šaljiv ali je vrlo realan, to vidimo, čujemo i čitamo skoro svaki dan. Postoje ljudi koji su po profesiji Bošnjaci, Hrvati, Jevreji, Romi i Srbi a za dobru lovu i Bosanci i Hercegovci. Poslaničke plate su dobre, tako da za taj posao bi imali dosta zaintresovanih. Promjena dresa nije moguća(dozvoljena).
Mislite da ovakve stranke ili koalicije nisu moguće? E pa varate se. Primjer zadnjih izbora pokazuje da su moguće. Recimo HDZ i SNSD su bili u nekoj pred izbornoj koaliciji, i da su našli neku tz. Bošnjačku stranku za partnera osvojili bi glatko izbore i vlast. Na stranu to što nema te večinski bošnjačke stranke koja se slaže sa programom ove dvije stranke, ali nikad se ne zna. Svjestan sam da se ovakve jednonacijonalne stranke neće same ukinuti. Moja ideja, tačnije želja, je da se skrati vrijeme za formiranje vlasti poslije izbora. To bi sa ovakvim stranačkim listama bilo puno lakše. Mislim da bi i puno više ljudi izlazilo na izbore. Ne bi nam se događalo kao sada da samo trideset posto biračkog tjela odlučuje o sudbini građana ove lijepe zemlje. Disciplinovani članovi stranaka koji mehanički glasaju za takozvane naše protiv takozvanih njihovih. Predizborne kampanje ne bi izgledale kao poziv u rat protiv drugih i drugačijih. Ekonomija, nezaposlenost, stopa PDV-a, ekologija, autoput, moderna željeznica, ulaganje u kulturu i sport, turizam,...(dodajte sami ako sam šta zaboravio, a sigurno jesam) to bi bile teme u predizbornoj kampanji. Sada se kampanje svode na prepadanje ugroženošču od ostala dva većinska naroda. A onda se napravi vlast sa njima i liči na rogove u vreći. Sa manjim izuzetcima sve su vlasti otkad je višestranačje izgledale tako. Bilo da se radi o strong ili light varijantama nacionalnih stranaka. Pitanje je da li bi i jedna od ovih takozvanih nacionalnih prešla prag da obznani da će poslije izbora uči u koaliciju za vlast sa one dvije druge sa kojima prepada svoje stado ovaca. Garantovano bi se ubrzo drastično smanjio broj stranaka. Izbori bi nam bili puno jednostaniji. Kao u SAD,Velikoj Britaniji... ili čak u Hrvatskoj gdje ljudi praktično biraju između dvije stranke. Tada bi svi koje zanima mogli da prouče programe stranaka, svih stranaka podvlačim, i da odluče za koga glasati. Ljudi moramo izlaziti na izbore, jer samo ako nas dva miliona izabere neku od opcija , a da budu site vučice i jarci na broju, to je ono što je dobro i za ostale koji ne žele glasati. Komplikovana smo zemlja kao što rekoh ranije. Još malo koplikovaniji izborni zakon ne bi nam smetao, čak bi nam olakšao život, ako u njemu niko ne bi bio oštečen, osim onih koji vole haos. Oni koji zbog lažne brige za nacionalna prava zemlju vuku nazad.
)možda ovo sve izgleda smješno i utopijski,ali je moguće(
(Oni koje ovo ne zanima, niste iz BiH i slično, izvinite na smetnji,i vremenu koje ste utrošili čitajući ovaj tekst!)
