Ja znam priču prapočetka, kako su nastale Mimoze. Znam i kojeg sam se juga navoljela grleći se s dragim ljudima baš u vrijeme kad procvjetaju sitna sunca. Ono što najviše volim je način na koji griju srca u zimu kad zalutaju na sjevere. I meni fali neko nebeski daleko isto kao i Ovom Čovjeku koji toplog srca, na sred Sarajeva prodaje Zlatne Buketiće.
Kaže da trenutno nema boljeg zaposlenja i ako sam hrani dvoje djece. Molim vas kupite ih. I upaljače. Lakše se tako zapali Ljubav. I otopi led. Oko srca.
Zlaćanim sjajem ganuća blistaće vam kuća. I duša. Od nečeg tako malog, što ste učinili za nekog dragog.
Ako u sebi čuvaš maštu lako je napisati bajku.
Ako u srcu čuvaš sjećanja, često provire na mjestu gdje su zlaćane pukotine prizivale sjaj...još lakše napišeš priču koja se stvarno zbila i kojoj ne nazireš kraj...
***
Raspuknu se sunce.
Naiđe Velika Tmina pa prekri Nebo. Uplašeni Oblaci počeše da plaču...
Od njihovih suza kiša preplavi zemlju i Veliki Talas potopi sve vidljivo i nevidljivo. Na mjestu Rajskog Đardina ne osta ništa, nit' smilja, nit' bosilja...Samo Pramajka Ptica, prije nego li joj voda dođe do lica uhvati kljunom raspuknuti komadić sunca i sklopljenih očiju zaroni do dna...
Potraži Školjku i reče ,, Čuvaj mi Ovaj Grumen...Za vodu nisu krila...Ja sam se umorila,,
Preuze Školjka Tačkicu od Zlata, metnu je u sedrena njedra i čuvaše je vjerno mnogo dana.
Kad se napokon ukaza kopno, reče
,,Vrijeme je da se grumen vrati,,
Raskrili se na pola srca, zategnu opne svojih jedara i izbaci Žuti Sedefni Biser iz svojih sedrenih njedara pravo u đardin Lovra Trstenjaka.
Uzviknu samo ,,Hej Tačkice...neka te sunce prati, idi i budi srećna i ljubav za ljubav vrati,,
A u đardinu, na krilu galeba, spavaše Lovrova kćerka, djevojka vita, snenoga oka i kose od žita.
Pade grumen na meku mahovinu, stvori se zlatni sjaj i dokotrlja se do njenoga lica. Kad je otvorila snene oči u prelijepog mladića pretvori se galeb ptica. I reče joj:
,,Ti mora da si Sunčica. Začarale me sirene iz vodenog svijeta i rekle mi doći će Nježna Tačkica kad zima potraži proljeće, ne znamo koje će biti stoljeće,,
I tako, živjeli su sretno Galeb i Lovrova Sunčica. Sunca nikad više nije nestalo, a od Žute Tačkice mnogo je nježnih mimoza nastalo.
PS Kupite ih. Već sjutra. Ugrijte mi sjećanja, srce i sunce.
