Kad sam ja bila mala, u školi me je maltretirao jedan Fikret iz mog razreda. Ćutala sam dugo, sve dok jednom nije uzeo praznu špricu napunio je vodom iz lokve i isprskao mi je u lice. Došla sam plačući iz škole, pa je moj veliki tata sutradan ujutro sačekao Fikreta i lagano mu zavrnuo uši. Sve je trajalo nekoliko minuta, njemu su se uši malo crvenile, a Fikret me više nikada nije dotakao. Tako su moje višemjesečne muke prestale preko noći, a Fikret je potom prolazio pored moje kuće trčeći brže od Husejina Bolta. Osjećala sam se tako zaštićenom.
Danas, trideset godina kasnije osjećam se tako nemoćnom jer ja nisam u stanju da zaštitim svoje dijete. Ne samo da ne smijem da zavrnem nečije uši, već ako samo uputim jednu, makar i blago prekornu riječ, sutra će nadubudni roditelj da mi pokuca na vrata sa advokatom. O mirnom i uglađenom razgovoru jednako mogu da sanjam. Jer roditelj koji odgaja svoje dijete koje će drugom djetetu govoriti da je bijedno, da je kukavica i da je plačipička, nije ništa drugo nego obični mediokritet. A mediokritet može da odgaja samo jednakog mediokriteta i ništa drugo. I sa mediokritetom ne može da se razgovara, naučih još davno.
Kad sam ja bila mala, učitelji su se poštovali. Mi smo preskakali jedni preko drugih da što prije ispunimo ono što bi tražili od nas. Danas učiteljica pita ko će da odnese radne listove djetetu koje nije bilo u školi, ali neće niko, jer nemaju vremena. Čak i onda kad to dijete živi odmah pored autobuske stanice, i taj neko ko nema vremena, ne mora da napravi nijedan korak do kuće bolesnog, nego ih samo ubaci u poštanski sandučić kad izađe iz školskog autobusa. Naravno da nemaju vremena, jer ne znaju kako su im roditelji isplanirali dan, jer sa skoro jedanaest godina, oni nemaju pravo da sami odlučuju hoće li da pomognu svom drugu ili ne. Odlučuju mame, zavisno od toga da li im se sviđa ta druga mama ili ne. Odnosno da li je dovoljno isfolirana, sređena, našminkana, kakvi su joj nokti i trepavice, koliko ima na računu ili kakav auto vozi. Jer ako je jednostavna i opuštena, ako hoda u trenerci i patikama, nenašminkana i nedotjerana, ako ne odlazi na prestižna putovanja, niti redovno posjećuje kozmetičara i pedikera i nema ličnog trenera, sigurno je bijedna kao i dijete joj. A to ne, nikako ne može biti društvo za njihovu naprednu i posebnu djecu. Isprljaće se, je li, ako samo dođu do kontakta sa takvim bijednicima. Ipak je njoj mama Bosanka, je li, a Bosanci su glupi južnjaci.
Kad sam ja bila mala, roditelji su poštovali jedni druge. Smatrali su se jednakovrijednima, jer su u toj, sad tako mrskoj Jugoslaviji, svi bili jednaki. A skoro sve jugoslovenske porodice bile su prosječne, skromne i radničke.
Kad sam ja bila mala, niko nam nije branio slatkiše. Unos šećera u naš organizam uopšte nije uticao na naše ponašanje, jer bi tu dobijenu energiju potrošili viseći po obližnjem drveću takmičeći se ko će se popeti više i pretrčavali kilometre skrivajući se da nas roditelji ne utjeraju u kuću prije mraka, a onda umorno sklapali oči nad toplom šoljom mlijeka, ne obazirući se na majčine prekore kako nas nije vidjela čitav dan. I ne, mi nismo bili hiperaktivni, mi smo bili samo aktivni. Aktivnost je zdrava, je li, hiperaktivnost zbog nedostatka aktivnosti je već bolest. Biće neka moderna, jer je izgleda ima svako drugo dijete. No, veoma teško se liječi, jer umjesto da dijete izađe na ulicu i popne se na prvo drvo, te visi na najtanjoj grani razvijajući svoje sposobnosti, majka će ga prije odvesti kakvom dječijem psihologu. Ipak je lakše sjediti u toploj i udobnoj ordinaciji, nego vrištati ispod drveta tjerajući dijete da siđe ili ne daj Bože, popeti se za njim, rizikujući eventualno slamanje nokta i cijepanje skupocjenih farmerki.
Kad sam ja bila mala mi smo slavili rođendan jednom u godini. Kad nam je bio rođendan. Ako smo rođeni u ljeto, nismo ga slavili ponovo, da bi mogao da se pozove čitav razred, a mame tako svojoj djeci osigurale “prestižne” rođendanske pozive tokom čitave godine.
No, da ne nabrajam dalje i ne izmišljam toplu vodu jer svaki, iole normalan čovjek, zna u kakvom društvu živimo.
Nemoćna da zaštitim svoje dijete, odlučih da je danas zamolim za oproštaj.
Zato: Oprosti, Una!
Oprosti mi što te učim da budeš iskrena i srdačna!
Oprosti mi što te učim da ne odgovaraš na uvrede!
Oprosti mi što te učim da rješavaš konflikte i dječije svađe sama!
Oprosti mi što te učim da u svakom čovjeku postoji zrno dobrote!
Oprosti mi što te najbolja drugarica više ne voli, jer tvoja mama odjednom nije dobra po mjerilima njene majke!
Oprosti mi što sam glupa Bosanka, pa i ti naslijedi tu glupavost od mene!
Oprosti mi što sam te rodila usred ljeta, pa svoj rođendan slaviš samo sa troje ili četvero djece koji taj trenutak nisu rasuti duž Jadrana!
Oprosti mi i što ti ga ne slavim ponovo u oktobru, pa ti s time ne osiguram nametnuta druženja duž čitave godine!
Oprosti mi što sam te naučila da kažeš: molim, hvala i oprosti!
Oprosti mi i što sam te naučila da plačeš kad te nešto rastuži!
Oprosti mi i što sam te naučila da se glasno smiješ kad te nešto razveseli!
Oprosti mi i što sam te naučila da grliš kad nekog voliš!
Oprosti mi i što sam te time stavila na stub srama!
Oprosti mi što te i dalje učim da je emocija nešto najvrijednije u čovjeku!
Oprosti mi što te učim da ljepota izvire iznutra i da nema instagram filtera koji može ono unutrašnje da popravi!
Oprosti mi i što sam te rodila nježnu i toplu i naspram svijeta u koji sam te gurnula!
I na kraju, oprosti mi i što te odgajam po svojim principima, a ne po mjerilima današnjih “vrijednosti”!
Jer ja bolje od ovog, bogami, ne umijem!
Nataly
