Oni odlaze... mi ostajemo. Po ko zna koji put u životu se opraštamo sa milima, dragima, svojima, srcu bliskima, onima sa kojima smo rasli, onima sa kojima smo sve dijelili, još od nekih malih odmora i nasih malih ručica neke davne '95. kada smo se upoznale nas dvije...
Ona je tada doselila u moje mjesto kao i hiljade djece koja su morala napustiti sve sa svojim roditeljima i tražiti svoje mjesto pod suncem, pod tuđim krovovima, kao „među svojima“, ali ipak stranima i tuđima. Zajedno smo sjedile od prvog dana škole i dijelile užine, njene sendviće sa domaćim suvim mesom i moje „kupovne kifle“. Prvi put smo jedna za drugom plakale kada nas je stara, neumoljiva učiteljica razdvojila, pa mene stavila u jednu klupu sa Vladom, a nju u drugu sa Nikolom. Potoci suza su lili danima, smišljale smo planove kako da nas opet spoji, ali bezuspješno, demokratija još nije pokucala na školska vrata u to vrijeme.
Godine su prošle, putevi su nam se vremenom malo i razdvojili, ali kada smo se opet srele, preskočile smo sve te razdaljine kako to samo mogu srodne duše, oni koji su rasli i srasli zajedno.
Cimerovale smo, izlazile, bila sam tu kada je upoznala svog budućeg muža, kumovala sam joj na vjenčanju, kao i ona meni par godina kasnije... Bila je uvijek tu. Dok sam studirala, znala sam da uvijek mogu svratiti, bar na čašu vode, ili na varivo od graška, koje dijelimo samo sa nekim svojima, a onim drugima spremamo meze, brišemo prašinu i sklanjamo svoj nered i prljav veš da bismo stvorili iluziju idealnog života. A sve je manje ovih naših koji nam samo banu, dođu, nasmiju nas, pozovu, kojima se ne stidimo pokazati naš život kakav jeste, ogoljen od svih nametnutih normi i procedura.
Obradovala se mom prvom djetetu, djevojčici, plašila se za mene na porodu jer je znala šta to znači i kroz šta ću proći. Kada je ona rodila svog D, prošvercala sam se u porodilište samo da joj donesem kinder jaje.
Život nam krade drage ljude na razne načine, o tome su mnogi pisci pisali i teško je tu reći nešto novo. Obaveze, muževi, djeca, poslovi, sve nam krade vrijeme i energiju, ali u našoj zemlji prijatelje nam krade i jedan prilično nemilosrdan i nepravedan neprijatelj, koji se zove Inostranstvo. Svi mi smo već mnoge drage ljude ispratili u neki bolji život, zagrljajem, suzama, oproštajnim poklonom, uz ono kratko i bolno „čućemo se“ i „čuvajte se“. Iako sam već nekoliko puta prošla kroz to, ovaj put mi posebno teško pada. Jer je ovo prvi put da odlazi cijela jedna mlada porodica. Mladi, lijepi, pametni, sposobni, vrijedni, i uprkos tome što oboje rade, nisu u mogućnosti da u ovoj zemlji svom djetetu obezbjede sigurnu egzistenciju. Jer nisu na pravoj strani. Jer se nisu kretali među podobnima, samo su tražili sebi slične. Ali sistem kaže - ne može!
Ja prva sam odlučila ostati u ovoj zemlji da moje dijete ne raste samo na svijetu, da ima nekoga svoga, bake, ujake, tetke, porodicu, prijatelje, kumove... Ali kako sad stvari stoje, ostaćemo sami. U ovom svijetu podobnih i poslušnih, u svojoj zemlji, ostajem tužna i postiđena time ko smo i kakvo smo dno dotakli kao društvo. Ako neko ima da ga od te pomisli duša ne zaboli, ja mu skidam kapu i čestitam.
Ovih dana sve vrvi od zastava, lažnog rodoljublja koji dolazi od armija uhljebljenih, i ja ih se plašim, iskreno, zbog svega za šta su sposobni zbog te svoje fotelje, asfalta ili korice hljeba. Od njih se ničemu dobrom ne nadam - razdvojili su previše srodnih duša.
