NIJE MI FEJK DA SE IZBLAZIRAM DO SUTRA
Nikad mi neće biti jasan odnos ljudi prema autorstvu i prema nekoj originalnosti. Kao da namjerno prećutkivaju svakog ko se bavi nekim intelektualnim i originalnim radom, a stvara sopstveni žig u društvu, vremenu, prostoru i hemisveri koja je za sve otvorena. U ljudskoj psihi je uvreženo samo jedno jedino, a to je da budu gluvi i da kradu ideje od onih koji ih stvaraju. Neka ih onda ne čudi što je takav odnos prema stvaraocima i krađa ideje i djela osuđena na propast i na neuspjeh. Nigdje u životima takvih crva, koji usput sebe nazivaju „ljudi“ , neće biti pomenuto da su postojali na ovoj nekada plavoj a sada smogovski sivoj planeti.
Kako smo se uspjeli pretvoriti u bezveznjake i dozvoliti da plagijat nazovemo snalažljivim potezom, ne da mi neće biti jasno, već ću i umrijeti, a da neću moći pronaći odgovor sopstvene nedoumice. Dal sam lud, dal sanjam i šta se oko mene dešava, dal se neki gavranovi spremaju da razore društvo konačno nakon toliko godina tavorenja kroz svjetske ratove i sve gluvoće na zločine. Zločin u miru , najveći zločin je krađa misli i ideje. Sa tim crvljivim dendijima kojima je bitno da nose lijepo odjelo ne mogu više da računam ni na elementarni pozdrav na ulici. Plašim se da mi ne ukradu način na koji izgovaram „zdravo“.
Nikad mi neće biti jasan odnos ljudi prema masmedijalnoj kulturi servera i internetske komunikacione košnice koja svoje oličenje prezentuje na društvenim mrežama. Ono što treba postati komunikacija, postaje provokacija. Ono što treba da bude prezentacija, opet biva zajebancija. Naravno i dendiji je najviše koriste, a pričaju kako su na internetu zbog isključivih usluga, a ono što vidim su fotografije fejsbučkih nesretnica sa napućenim usnama i pederskih mišića. Ne mogu da zamislim svijet u kojem ovi jadnici vježbaju pred ogledalom (da nam vladaju kasnije).
Privatni fakulteti su najveće trovačnice ljudi, veće i od „Grand sprdakšn Saleta Popovića koga je blagovremano Minimaks.com „zabava za proste“ uzdigao i oplodio čuvenom rečenicom „Breno, ljubim te u Cecu, Ceco ljubim te u Bubu“. Kako ovo postaje trend tako se počinje javljati jedan nevjerovatni surogat iz svega toga te ulazi u intelektualne krugove fakultetskih profesora obogaćenih na švercu devedesetih, a vraćenih u akademski svijet sa sopstvenim biznisom koji danas prepoznajemo kao „menadžment, turistički menadžment, ekonomsko-politički menadžment i td. Tu se po zakonu fizike obučavaju masteri raznih profila, a svi po završetku „studija“ na pitanje šta misle od svog života dalje, odgovaraju sa jednom jedinom posprdicom; - Želim da budem „pi ar“ neke uspješne firme ili da radim u državnom sektoru kao savjetnik, nastavnik u školi, i ne znam brate smisliće štela nešto .
Dakle nije bitno ništa nego da je uspješno, da legne keš, da se iskešira ljetovanje, da se uklopi u keš angažman, da posao nosi dobar keš, da se jede za džabalebni keš, da keš podignu na bankomatu privatne banke. To se naučilo jako dobro raditi valjda po akademskom starom pravilu privatnih menadžeija, „kad sam keširao ispite privatniku, sad da kupim keš od države, jer jebi ga najbolja je strvina država, privatnik je njesra.
Hoće li neko da postavi pitanje ikad, kako završavaju studenti na državnom fakultetu i koliko ih čuči na birou poput duhova prošlosti JUS-a. Nema se tu šta ko da pita, pita se štela i keš, pa onda nek ne bude čudno što ideja nema već se kopiraju kao i diplomski radovi, kradu se misli, prodaju diplome srednjih škola, a bogami i bolonjskih privatnih menzi menadžmenta iz kojih izlaze svršeni predsjednici opština, profesori provincijskih škola i savjetnici ministara, a bogami i ministri.
Grandovizijski, Maksovizijski i već kako folk pjevačice postaju narodni poslanici, a neke i čitaju filozofe, pa tako uspješno citirajući „Tolstojevskog“ izlaze ozerene svojim znanjem na male ekrane. Više nije bitno dal znaju da pjevaju ili ne (to nikada nisu ni znale) već je sada bitno da se nadmeću koja će više da pozavršava tih fakulteta i da se učlani u vladajuću partiju, jer države i bekinje nikad dosta. Državni fakultet je prevaziđena stvar, tamo idu samo sirotinja koja buba napamet, a to je „fejk“ (fake- ma šta to značilo).
Dakle originalan , intelektualan, samo svoj i prorodan je danas protumačeno kao vještačko, konzervativno, bolesno i fejk. Ja sam sa ovim tekstom fejk, Rock *n* Roll je fejk, a „Ja bi da se malo izblaziram do sutra“ kao što reče branka Katić u seriji Otvorena Vrata koja je takođe po današnjim standardima fejk. I tako fejk za fejkom odošmo svi u pičku materinu. (psovanje nije fejk)
