Meti sine, prvo u svojoj avliji!
Ne laži, ne pogani jezika!
Ne uzdiži se!
Misli glavom!
Drž’o se zapovjedi.
Od oca mu i matere.
Ućeravanih godinama u tintaru.
I meo je.
O svom je pričao.
Ne onako kako bi trebalo.
Kako se iskalo.
Nego kako jest.
Bez skrupula.
Od Potemkinovih sela.
Nafake nema.
Nije nailazio na razumijevanje.
Nemoj tako!
Pohvali nas!
Makar slag’o, zericu.
Govoraše njegovi.
A on, ma ni čut’.
Dragi ste vi meni, braćo moja.
Ali istina mi je draža.
A ovi drugi. I treći.
Tapšu ga po ramenu. Vole ga.
Njegove ne.
Samo njega.
Jer “sere” po svojima.
Mete uzduž i poprijeko.
I oni bi tako.
Nakupilo se tu dosta.
Al’ svaki put kad dodje vakat.
Kad se smeće nagomila.
U njihovoj avliji.
I podje opasno da zaudara.
Ponestane metli.
K’o da su u zemlju propale.
