Slušao sam kako nije dobro spominjati da si potomak četnika. Kako su većina komunisti. I sad odjednom čitav razred razjarenih malih četnika izaziva mene zbog petokrake na bukvaru.
Moje nevolje sa četnicima počele su već 1993. godine. Nisu to bile ni slične nevolje sa četnicima kakve su imali Bošnjaci i Hrvati u onome što se tada zvalo Republika Srpska ili slično, i što je zauzimalo preko 70% teritorije države Bosne i Hercegovine. Ali su bitno odredile moj dalji život.
Moja majka potiče iz jedne „četničke porodice“. Možete vjerovati ili ne, ali čitava porodica je posredno i neposredno osjećala poslijedice zbog toga što je đed sa 16 godina nasilno mobilisan u četnike.
Mi smo voljeli da slušamo đeda kad priča priče kako je „četovo“. Kako su ga vatali partizani i kako je nekoliko puta pobjego od strijeljanja. Kako se borio sa ustašama i mislio da mitraljezom može da ubije njemački tenk. Doduše više je puta izlazio pred streljački vod četnika nego partizana, ali su ga nekako seljani spasili.
Slušali smo kako zbog četničke prošlosti đed nije mogao naći poso i zbog toga su živjeli i siromaštvu. Kako je ujak kao četničko dijete u JNA bio u nekoj kaznenoj ekspediciji na granici sa Grčkom i kako je ležeći danima nepomičan na Grčkoj teritorij, na kamenu dobio reumu i druge bolesti.
Sve je to doprinjelo da ne volimo Tita, petokraku i Jugoslaviju. Da se nekako osjećamo izopšteno u jugoslovenkom društvu. A sa radošću smo dočekali period pred sam početak rata kad je đed otvoreno mogao da nosi šajkaču i na njoj kokardu. Zanimljivo je da smo i tad kokardu i šajkaču dobijali „kanalima“ iz Njemačke.
A onda je došla 1993. godina. Te godine sam pošao u školu. Koridor je bio probijen i preko Mađarske i Srbije došla rodbina iz Njemačke, koju smo prvi put vidjeli nakon nekog vremena. I otišli smo na porodično okupljanje.
Otac je iskoristio naš dolazak u Banja Luku da mi kupi knjige za školu. Iako smo bili siromašni, dobio sam nove knjige. Ali bila je jedna caka. Uvjek ima neka caka, jebiga. Knjige su bile nove, ali izdanje od prethodne godine. I ptica na mom bukvaru je na krilu imala petokraku.
Kako sam dosta vremena prije toga provodio na selu kod đeda, starog četnika, pomalo izolovan od ostatka društva i kako sam bio mali, nisam ni moga vidjeti i shvatiti šta se iza brda valja.
Moje nevolje počele su kada sam prvi puta izvadio bukvar iz torbe (jebiga ovo je sad smiješno), samo ptica na mom bukvaru je na krilu koje je bilo u bojama jugoslovenske zastave imalo petokraku. Sve je bilo gotovo kad je drug iz klupe primjetio tu „anomaliju“ na mom bukvaru. Čitav razred od tog trenutka počinje da me zadirkuje i provocira. Čak i učenik S. R. koji je bio unuk jednog partizana i iz đedovog sela. Tad već nisam ništa razumio i nastala je totalna konfuzija u glavi.
Slušao sam kako nije dobro spominjati da si potomak četnika. Kako su većina komunisti. I sad odjednom čitav razred razjarenih malih četnika izaziva mene zbog petokrake na bukvaru.
Otac je mobilisan u Hrvatsku 91. godine i otišao je i vratio se sa petokrakom na kapi. Ljudima je smetalo kad na BHTu za Srbe kažu da su četnici. U knjizi je pisalo da su domaći izdajnici četnici. Đed mi je govorio da su to partizani, i da su oni zanačajno doprinjeli porazu vojske u Aprilskom ratu.
Sad odjednom svi veći četnici od mene.
Kasnije su ti mali četnici počeli da nose vojničke torbe u školu. Da budem iskren, i ja sam želio jednu takvu torbu. A onda i beretke i maskirna odjela šivena od šatorskog krila. Sve sa kokardama.
Neko je onda sprejom na školi napisoao „Balije“, „Šešelj“ i nacrtao „četiri es“. A dva učenika, brat i sestra, iz drugog odjeljenja su zajedno sa porodicom promjenili vjeru i prešli na pravoslavlje i promjenili imena i prezime.
Nakon toga su porušili džamije i muslimanske kuće. A kiosk slastičara „šiptara“ je zapaljen. Vojska je došla u objekat u komšiluku i danonćno smo slušali rafale i četničke pjesme. Gledali bradate i raspojasane vojnike. Ali to je druga priča.
I tako sam ja kao vrlo mlad, sa samo sedam godina postao antifašist.
