LUĐAK IZ OGLEDALA

Poznato?

Kole ovakva Kole onakva / 13. April 2019

Važno je upoznati makar jednog luđaka u životu. Najvažnije je poznavati onog koji te gleda iz ogledala.
Pred njim si ogoljen, zna ti svaku poru, osjećaj, grešku, gori je i od tvoje sjene koja ide za tobom, jer ovaj te gleda direktno u oči.
Poznato?
Ponekad vješto izbjegavaš taj susret, zapleten u izgovore svakodnevnog života, obaveza, računa, redova, hitnih sastanaka, žureći da prevariš vrijeme razvlačeći jednu minutu u nemoguće dvije.
A kada nam se oči sretnu slučajno ili namjerno u nekom ogledalu duže od pet sekundi, ti si taj koji  spusti pogled prvi. Onaj luđak te i dalje gleda. Neprijatno ti je od tog pogleda. Jedini koji ti misli prepoznaje, a njih uporno tjeraš. Čitaš i ti njega, u mislima mu poručiš ne gledaj me tako, jer ne ljubim te više...
On ti se grohotom nasmije, samo tako i toliko.
Onda postaješ uporan u svome naumu da dokažeš da pojma nema, da ne pravi korekcije pogledom, da se ne petlja i nek gleda neka svoja posla...
Zaboraviš da mu je to posao. I otjeraš ga. Uživaš u svojoj moći koju njemu oduzimaš praveći korak u stranu, diviš se sebi kako ga poništavaš i otimaš mu taj pogled. Navučeš u brzini jaknu preko leđa jer još traje mjesec sa slovom R pa se ne gasi ni grijanje, niti se odlažu jakne za neke nove zime. Pobjegneš na zrak varljivog proljeća, u susret istima kao ti koji su upravo otjerali svoje luđake i raduju se tebi.
Onda se lijepo družite tako opušteni, bez pogleda, sa okusom kisele kafe nekog na pola opranog aparata iz kog se toči to piće za spiranje riječi. Kiselina svakako sve nagriza, možda to i nije za džabe. Danas je teško naći dobru kafu. Sagovotnika tu i tamo.
Malo u povratku razvučeš korak da uživaš lažno u pokojem ocvalom stablu uz put koje odvlači pogled sa prljavog grada ka gore, slučajno i ništa više.
Praviš grandiozan plan za odmaranje od drugih i sebe, jer onaj film ti stoji već dvije sedmice i sada je pravi trenutak. Možda u kuhinjskom ormariću ima taman toliko kokica za punu ćasu, za koju nemaš pojma ni od kud ti u kući. U glavi praviš inventuru frižidera, prisjećaš se sadržaja kojim bi se te kokice mogle saprati. I pojma nemaš. Ući ćeš u obližnji market za svaki slučaj tamo bar uvijek imaju nešto pitko. U odrazu mutnjikavog stakla pod oblačnim nebom nasmješiće ti se onaj isti ti, luđak. Ali nema šanse. Neka samo gleda.
Baciš pogled na komšiluk koji u redu na kasi oplakuje nečiju tužnu sudbinu, jedna od četiri pakuje u onaj prljavo bijeli papir kilu kocke i pola kile kafe. Neko je umro. Okreneš glavu od smrti i pobjegneš između načičkanih rafova od svega što ti danas nije potrebno. 
Zaroniš u savršenstvo okusa u glavi svih boca ispred tebe dok ti miris krompira, luka i banana para nosnice. Ignorišeš pjesmu sa radija "Još ne sviće rujna zora", tačno u podne. Raduješ se besposlenom vikendu.
Planovi su tu da propadnu čim ti zazvoni telefon ili kad se već s vrata sretneš sa onim luđakom iz ogledala. Mršneš ga i ugasiš telefon za svaki slučaj. 
Pereš ruke dok još ima vode, trljaš sapunicom kao serijski ubica kad spira dokaze u glavi. Držiš se plana ubio si tog luđaka iz ogledala, likuješ dok peškir nonšalatno leti u pogrešnom smjeru. I isti onaj kojeg si maloprije likvidirao oživio je, smije ti se iz desetina krhotina s poda. 
Šta će se desiti u narednih sedam godina čitat ćete...


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.