Jutros rano, svratio sam na kaficu do Galeba, sa susjednog stola uzeh novine, a konobar donese duplu crnu.
Nisam ga ni' zvao, nisam ni' poručio, ali on ipak donese, a tko zna, valjada se navikao na ovakve goste kao ja.
Sjedim ti ja tako zamišljen, ko' neki mi fol jutrom rano čitati novine, a ono uvijek ista stara priča.
U novinama nema čovjek nešto ni pročitati, uvijek ista slika, malo politike, više pretjerivanja, nekoliko sportskih manifestacija, lokalnih derbija i na kraju križaljka.
Zaboravi napomenuti i dodatne male oglase, gdje ljudi prodaju sve i svašta, ukradene polovne dijelove sa novih automobila, tovljene krmke, ali u zadnje vrijeme primjetan je blagi porast usluga.
Nude se brze opravke stare bijele tehnike, kola, kao i punjenje klima, a raste broj usluga liječenja bioenergijom, predskazivanje budućnosti, masaža, ali i seksa.
U svakom slučaju možeš kupiti sve, od igle do lokomotive, samo pazi da ne nasajedneš na prevarantsku mašineriju, koja je po novinama unosan biznis.
Moje misli su tako daleko odlutale da nisam ni primjetio dva postarija gospodina iza mene, koja smireno kafenišu i žale se jedan drugome na ovaj današnji život.
Bit ću slobodan i prenijeti vam sve, od riječi do riječi :
"Moj sin je oženjen jednom Amerikankom i živi sa porodicom na Floridi.
Imaju troje djece, dva sina i jednu kćerkicu, koje ja vidim svake prestupne godine.
Znadeš i sam Jovane kako je život skup, a sa cijelom porodicom doći u Bosnu,nije lahko.
Treba ti gomila novaca na ovoj skupoći, platiti avionske karte za petero, a ostale troškove da i ne spominjem.
Čujemo se mi preko telefona, ponekad preko interneta, neki vele Skypa.
Pošaljem ja djeci poklone, za rođendan i karte, ali nije ti to to, što bih ja želio biti.
Pravo da ti kažem, volio bih da sam pravi dedo, ali se ovako nikako nemože.
Razumijem ja situaciju, daleko si od očiju, a daleko si i od srca.
Drugi dedo, Amerikanac, živi pola sata vožnje autom, a ja daleko, dva dana u avionu.
On pripazi na djecu dok oni rade, izlazi s njima na utakmice, ide u kupovinu, a gdje sam tu ja ?
Nema me, a djeca me tako dobro i ne poznaju.
Zamisli šalju mi slike i pišu na engleskom, kao da sam ja tamo odrastao.
Nisam ja zavidan, ali nisam ni'ponosan na onog mog klipana koji zaboravi i vlastiti jezik.
Ona njegova djeca me neće ni zapamtiti kao nekog dobrog djeda, a kamo li'' da me po nekom dobru zapamte.
Ehh što bih se rado mjenjao za život sa onim dedom na drugoj strani bare, pa'makar i travu pasao."
Ljudi moji rasplaka me Haso kao niko do sada, a šta bih mu ja i mogao pomoći ?
Jutros rano, svratio sam na kaficu do Galeba, sa susjednog stola uzeh novine, a konobar donese duplu crnu.
Nisam ga ni' zvao, nisam ni' poručio, ali on ipak donese, a tko zna, valjada se navikao na ovakve goste kao ja.
Sjedim ti ja tako zamišljen, ko' neki mi fol jutrom rano čitati novine, a ono uvijek ista stara priča.
U novinama nema čovjek nešto ni pročitati, uvijek ista slika, malo politike, više pretjerivanja, nekoliko sportskih manifestacija, lokalnih derbija i na kraju križaljka.
Zaboravi napomenuti i dodatne male oglase, gdje ljudi prodaju sve i svašta, ukradene polovne dijelove sa novih automobila, tovljene krmke, ali u zadnje vrijeme primjetan je blagi porast usluga.
Nude se brze opravke stare bijele tehnike, kola, kao i punjenje klima, a raste broj usluga liječenja bioenergijom, predskazivanje budućnosti, masaža, ali i seksa.
U svakom slučaju možeš kupiti sve, od igle do lokomotive, samo pazi da ne nasajedneš na prevarantsku mašineriju, koja je po novinama unosan biznis.
Moje misli su tako daleko odlutale da nisam ni primjetio dva postarija gospodina iza mene, koja smireno kafenišu i žale se jedan drugome na ovaj današnji život.
Bit ću slobodan i prenijeti vam sve, od riječi do riječi :
"Moj sin je oženjen jednom Amerikankom i živi sa porodicom na Floridi.
Imaju troje djece, dva sina i jednu kćerkicu, koje ja vidim svake prestupne godine.
Znadeš i sam Jovane kako je život skup, a sa cijelom porodicom doći u Bosnu,nije lahko.
Treba ti gomila novaca na ovoj skupoći, platiti avionske karte za petero, a ostale troškove da i ne spominjem.
Čujemo se mi preko telefona, ponekad preko interneta, neki vele Skypa.
Pošaljem ja djeci poklone, za rođendan i karte, ali nije ti to to, što bih ja želio biti.
Pravo da ti kažem, volio bih da sam pravi dedo, ali se ovako nikako nemože.
Razumijem ja situaciju, daleko si od očiju, a daleko si i od srca.
Drugi dedo, Amerikanac, živi pola sata vožnje autom, a ja daleko, dva dana u avionu.
On pripazi na djecu dok oni rade, izlazi s njima na utakmice, ide u kupovinu, a gdje sam tu ja ?
Nema me, a djeca me tako dobro i ne poznaju.
Zamisli šalju mi slike i pišu na engleskom, kao da sam ja tamo odrastao.
Nisam ja zavidan, ali nisam ni'ponosan na onog mog klipana koji zaboravi i vlastiti jezik.
Ona njegova djeca me neće ni zapamtiti kao nekog dobrog djeda, a kamo li'' da me po nekom dobru zapamte.
Ehh što bih se rado mjenjao za život sa onim dedom na drugoj strani bare, pa'makar i travu pasao."
Ljudi moji rasplaka me Haso kao niko do sada, a šta bih mu ja i mogao pomoći ?
