Da li smo na ovom svijetu samo da bismo odvojili dobro od lošeg, da bismo se dobrim borili protiv lošeg? Ili smo postali sjenke prošlosti, aveti onoga što nas određuje?
Narodi u Bosni i Hercegovini su bolesnici, na smrtnoj postelji. Još uvijek žive zahvaljujući aparatima koji ih održavaju. Vlastodršci u našoj zemlji su gluhi, ali s namjerom gluhi. Kako objasniti onda odnos između gluhog i bolesnog? Postoji, upravo jedna priča koja govori o bolesniku i gluhom čovjeku.
U jednom selu živio jedan gluhi čovjek, takav je bio od rođenja. Saznao da mu je komšija bolestan, pa odluči da ga obiđe. Međutim, imao je jedan problem, a bilo ga je strah da se možda, zbog svoje mane neće najbolje sporazumjeti sa bolesnim komšijom, a s druge strane ga bilo stid da ga ne obiđe. Ipak, donese odluku da ga obiđe, uvjeren da će razgovor sa bolesnikom trajati kao i svaki uobičajeni razgovor sa nekom bolesnom osobom, čak je i smislio čitav scenarij. On će bolesnika pitati „kako je“, ovaj će odgovoriti „da je dobro“, pa će on na to dodati „hvala Bogu“ i td.
I tako gluhi čovjek dođe u posjetu bolesnom komšiji. Razgovor je tekao, otprilike, ovako:
Gluhi: „Kako si komšija“
Bolesnik: „Loše sam, umirem“
Gluhi: „Hvala Bogu na tome“
Bolesnik se na ove riječi uvrijedi, ali ne reče ništa.
Gluhi: „Jedeš li šta“, misleći da će ovaj odgovorit da jede supu, pije lijkove i tako.
Bolesnik: „Ne jedem, ne mogu ništa, sve što pojedem vatra živa“
Gluhi: „Drago mi je i nadam se da će ti od toga biti bolje“
Bolesnik se sada još više naljutio, mislio je da ga je ovaj došao provocirati.
Gluhi: „Da li ti je dolazio ovaj naš lokalni doktor, i šta kaže“, opet vjerujući da će ovaj odgovoriti da je dolazio i da mu je propisao terepiju.
Bolesnik (ljutito): „Jeste, dolazio je Azrail, kaže da će mi ubrzo dušu uzeti“
Gluhi: „Mašala, nema boljeg doktora od njega, koga god je on liječio svako je zadovoljan sa njim“
Tako i narodi u BiH, bolesnici, na smrtnoj postelji a vlastodršci gluhi, kreiraju scenarij za bolesnika ne obraćajući pažnju na ono što narodu treba. A šta narodu treba?
Narodi u BiH su zadovoljni ako ima onih koji kritikuju Edina Džeku jer je okitio jelku za Božić. Narodi u BiH su zadovoljni ako ima onih koji uspoređuju smrt Davida Dragićevića sa smrću Murata Badića. Odnosno, postavlja se pitanje, zašto da se solidarišemo sa porodicom Dragičević jer se tada Banja Luka nije solidarisala sa porodicom Murata Badića? Narodi u BiH su zadovoljni sve dok ima onih koji bacaju svinjske iznutrice na dan Božića pred Memorijalni centar u Potočarima. Narodi u BiH su doista bolesnici koje vlastodršci drže na aparatima stvarajući ovakve osobe koje će nas konstantno avetizirati kroz sijanje mržnje prema drugima.
U Kur'anu jasno stoji: „Allah neće izmijeniti jedan narod (njegovo stanje) dok on sam sebe ne izmijeni.“ Ovdje nije precizirano „muslimanskog“ naroda, nego samo „naroda“. Zato dajmo jedni drugima šansu da se izmjenimo, da se promjenimo ka boljem, kako bi nam se stanje popravilo. Ne budimo oni koji žive u prošlosti, izrabljivani u sadašnjosti, a očekujemo svijetlu budućnost. Sa ova dva tereta nema svijetle budućnosti.
