Ni drama u Vašingtonu, ni odustajanja od Eurovizije, ni popis kojega se svi bojimo k’o crnog đavla i u kojem svi, ali baš svi vidimo , ne statistiku, nego prijetnju, ovih nekoliko dana gotovo su zanemareni su zbog jedne želje jednog djeteta.Našeg djeteta.
Jedno bolesno dijete ima želju da upozna Ibrakadabru.Kažu da mu je Ibrakadabra poslao potpisan dres. I time razočarao sve i svakoga.
A ja sam pomislila na onih samo osam godina i u njima nikad providna dana što naš narod kaže. Pomislila sam kako i koliko je ležeći u postelji utakmica to dijete odgledalo pa da sa samo osam godina zna sve što i mediji znaju o Zlatanu Ibrahimoviću. Znate, imala sam priliku živjeti sa osmogodišnjacima koji nisu imali interes da sjede 90 minuta i gledaju kako se odrasli muškarci često frustrirano guraju za loptu.Sličice su skupljali i album popunjavali.Znali su čitati i znali su ko je ko, ali zdrava dječija krv nije im dala da sjede i gledaju duže od nekoliko minuta.Maximum njihovog interesovanja je bio da iz svoje sobe dojure kad babo euforično poviče:Toooooooooooooooooooooooooo!!! Braaaaaaaaaaaaavooooooooooooooooooo!!! I pitaju ko je dao go?
A ovaj osmogodišnjak zna sve i želi upoznati Zlatana. A Zlatan ko i većina velikih zvijezda.Stalno u žurbi i stalno zauzet. Je li mogao doći? Je li mogao naći vremena i platiti , za njega sitnicu od avio-karte , doći i dječaku lično pokloniti dres? Ne znam.Znam da bi i u mojim očima bio veći i viši nego što uistinu jest da je to učinio.Znam da bi mi, da sam to pročitala, suza stala i u grlu i u oku kao i svaki put kad me neko lijepo iznenadi nekom ljudskom gestom.Pa svejedno što ja od nje ništa nemam.Neka je ljudska pa za koga god bila. Ali znam i da ću biti razočarana ako zaista ne dođe i ne obiđe to malo biće koje je možda iz svoje postelje odgledalo više utakmica nego ja cijelog svog života. Hvala Bogu, ne znam kako je bolestan ležati u postelji, uvijek zdrava, i nikad me naročito nisu zanimali ni fudbaleri, ni glumci ni pjevači.To jednostavno nije bio moj svijet i nisu bili predmet moje pažnje. Na utakmice i koncerte sam išla onako, s rajom, i zbog raje, društva...zezamo se , zabavljamo i opustimo i to je to. Znalo se desiti da pitam ko je pogodio mrežu ili ko je ovaj što pjeva? Pretpostavljam da je to bilo zato što sam uvijek smatrala da ti ljudi odrađuju posao koji najbolje znaju raditi. Kao advokati, kao doktori, kao stolari.Samo što su njihovi profitabilniji i praćeni kamerama. Zlatan dao go! Svi znaju. Moj prijatelj hirurg operisao sinoć osam sati pacijenta i niko ne zna. Ako pođe po zlu i pacijent se ne oporavi još će ga i tužiti. Eto, tako ja gledam i na fudbalere i na glumce i na pjevače. Ljudi rade posao.Jer da nije tako ne bi niko , pa ni Ibrakadabra imao onako česte ispade bijesa i to isključivo u vezi sa sportom . Zabavljali bi se, ne bi bilo važno ko će i hoće li postići pogodak ili koliko će ulaznica biti prodato. Ali njima je važno jer im je to posao.Jer im je to život. Zato,ja ne osuđujem ni Zlatana ni druge Zlatane. Ljudi rade posao i ko zna koliko Zlatan dobije poziva za ovo i ono. Možda je nekad bio i prevaren, ono što mi kažemo izrađen pa više ne nasjeda. Možda ga je golgota osvajanja i uspinjanja do statusa zvijezde toliko odrvenila da nije ni pomislio da dođe. Treba i to razumjeti.Nije njemu njegov uspjeh pao s grane. Za to je trebalo mnogo znoja proliti, mnogo udaraca u cjevanicu dobiti, mnogo uvreda progutati.
I ja se, evo pitam, imamo li mi pravo osuđivati Zlatana ako ne dođe, imamo li pravo pričati o njemu? Nije važno.Jer sad pričamo o jednom djetetu i jednoj želji.
Znam ja da svakodnevno diljem svijeta umiru djeca i niko ne zamjera što umiru neispunjenih želja, ali želja ovog mališana je mogla biti ispunjena.
A nikad čovjek ne zna zašto se neko našao na njegovom životnom putu.
Treba li Zlatanu zamjeriti ako ne nađe nekoliko sati u svom rasporedu da posjeti ono blijedo lice i obraduje ga? Na prvu bih rekla ne treba.Na drugu ću reći treba. Zamjerit ću mu pa makar on nikad za to ne saznao. Zamjerit ću mu jer mi nije natjerao suzu od ganuća ni u oko ni u grlo. Zamjerit ću mu jer , ma šta bio i dokle stigao, mora znati da je život okrugao baš kao i lopta. Nekad ga usmjeriš u jednom pravcu, a on ode u drugom. I zbog onog blijedog lica čiji se život kotrlja nezaustavljivo u jednom smjeru po naški ću zamjeriti: Jebo ga ti Zlatane pa zar si od kamena!? Meni nisi bitan, ali poštujem i razumijem da jesi onoj dušici i da bi mu malo vedrine donio i njemu i njegovoj majci da si došao i ako dođeš.Tebi ništa, a njima tako mnogo.Tako mnogo da se nadam, bez obzira došao ili ne, da nikad to nećeš iskusiti.I nadam se da ,došao ili ne , nikad nećeš sa kajanjem pomisliti što ne odoh. Jer, kad kajanje dođe to znači da ga je teško breme izazvalo. Nadam se da ćeš doći i da nam svima malo nade u ljudska srca vratiš. Jer, ti nećeš posjetiti samo bolesnog dječaka, ti ćeš podsjetiti sve nas i na život i na smrt i na to da ma gdje bio i ma šta postigao trebaš sačuvati i srce i dušu i osjetiti tuđu bol kao svoju.
