Nisam ateist. Ateisti su vjernici kao što su i teisti, samo što oni vjeruju da nema Boga. Ja ne vjerujem u ništa. Kažu mi da sam agnostik, ali nekako mi je i to strano jer poznajem dvije vrste agnostika - lutalice u potrazi za vlastitim džepnim Bogom i licemjerne ateiste koji nemaju hrabrosti sebi i drugima reći kako Bog ne postoji - a ja ne pripadam niti jednoj.
Ne vjerujem u sudbinu, karmu, pravdu. Ne vjerujem u crnu magiju, vidovnjake, šamane. Astrologiju mrzim iz petnih žila i svaki put kad pomislim da postoje jedinke moga roda koje zbilja vjeruju kako bi zvijezde i planete mogle imati bilo kakvu vezu sa našim bijednim životićima dođe mi da se ubijem.
Abrahamske religije mi ne leže, vlastiti intelekt mi ne dopušta da Boga zamišljam kao egoističnog narcisa koji će nas kažnjavati zato što mu se nismo dovoljno klanjali ili molili ili zato što ga se nismo bojali.
A uprkos svemu tome osjećam strašan nagon za bijegom iz vlastite duhovne garsonijere u kojoj sam svojevoljno zatočen. Stephen Hawking veli da je suvremena znanost eliminirala potrebu za Bogom, ali neka mi oprosti gospon Stephen ako po naputcima suvremene znanosti ne mogu vjerovati da ova planeta i cijeli sustav u kojem se nalazi nisu ništa drugo nego plod matematičke nevjerojatnosti. Neka mi oprosti gospon Stephen što je uprkos suvremenoj znanosti filozofija Dželaludina Rumija, perzijskog teologa iz dvanaestog stoljeća danas relevantnija od njegovih ateističkih pamfletića. Rumi je rekao kako je čovjek nema potrebu ni za čim drugim osim za Bogom. Često se sjetim te rečenice, pogotovo kad skačem u gomili na nekom koncertu skandirajući rock'n'roll ikonama i u tom trenutku postajem svjestan da glazbom kompenziram svoju potrebu za Bogom, ali Boga se ne može kompenzirati urbanim idolima, oni su nesavršeni i ljudskog su oblika.
Moja potraga se nastavlja, a završit će onoga trenutka kad me više ne bude. Istina je nedokučiva, pa ako je nije otkrio Sokrat koji je u trenutku očaja ironično rekao kako zna da ništa ne zna, neću ni ja. Uprkos suvremenoj znanosti!
