Zastupljenost etnonacionalizma u javnim preduzećima počela je s početkom rata 1992. godine, a nezaustavljivi razvoj je poprimila poslije Dejtonskog sporazuma. Odlaskom jednih i dolaskom drugih, ( mislim na ljude različitih etnonacionalnih pripadnosti ) popunjavala su se upražnjena radna mjesta javnih preduzeća. Svoju šansu za uspjeh u gradovima vidjeli su mnogi koji su tih poslijeratnih godina zamijenili selo za grad. Prijeratni radnici koji su bili na radnoj obavezi u gradu, napredovali su zauzimajući upražnjena mjesta od onih drugih koji su otišli. Iako su svi vodeći nacionalni lideri potpisali Dejtonski sporazum koji u sebi sadrži anekse o povratku i jednakosti sve tri etničke grupe, gledalo se da se što manje poštuje posebno taj segment povratka prijašnjih zaposlenika na stara radna mjesta. Tako je došlo do kristalizacije većinske nacije koja je dominirala preduzećem, a samim tim i rukovodećim funkcijama.
Etnonacionalni direktori su, osim zadovoljavanja nacionalne pripadnosti, morali da zadovolje i stranačku pripadnost koja se ogledala u pripadnosti, simpatijama i povinovanju nacionalnoj stranci koja je zauzimala vodeću ulogu u kantonu i entitetu gdje se javno preduzeće nalazilo. Pritiskom međunarodne zajednice koja je uslovljavala humanitarnu pomoć obilato doniranu javnim preduzećima u poslijeratnom periodu, etno-stranački direktori su morali da naprave i po neki ustupak zapošljavajući i “neke druge”! Lažna demokratija i multikulturalnost je padala u vodu jer ti drugi nisu imali šansu da napreduju u takvim preduzećima, pa bi odlazili iz njih ili se godinama borili sa vjetrenjačama.
Favorizovanje svoje nacije dobilo je i nove ogranke. Tako da su se između pripadnika svoje nacije počeli odvajati oni pripadnici koji su po geografskom porijeklu pripadali direktoru i njegovom menadžmentu. Tako u nekim preduzećima imamo izdvajanje klanova istočne Bosne, kasnije srednje Bosne, Sandžaka itd. Favorizovanje svojih išlo bi na štetu preduzeća, a ogledalo se u tome da je direktor na rukovodeća mjesta, bez obzira na znanje i stručnu spremu, postavljao radnike čiji su korijeni bili iz istog dijela BiH kao i njegovi. Taj trend su nastavljali i novoizabrani direktori favorizujući ljude iz svog zavičaja.
Dalje, raščlanjivanje zaposlenika koji su pripadali istom nacionalnom korpusu zavisilo je od stranačke pripadnosti, mada je bilo slučajeva da i ljudi iz iste stranke pripadaju različitim klanovima . Svi navedeni faktori, bilo da su geografskog, stranačkog ili unutarstranačkog raščlanjivanja, uticali su na kvalitet rada u javnim preduzećima.
Geografski i stranački nepotizam, unutarstranačke svađe, nestručnost potpomognuta diplomama dobivenim da lak način i ogromna sujeta direktora i menadžmenta javnih preduzeća, doveli su do kolapsa javnih preduzeća, dugova i neodrživosti preduzeća čije buduće poslovanje zavisi, ranije od donacija, a danas od kredita, čija implementacija zavisi od istog onog nestručnog kadra koje je to preduzeće dovelo do negativnog poslovanja.
Moj zdrav razum ne može pojmiti priče o zastupljenosti sva tri naroda u institucijama i druge novotarije koje kao vode računa o vitalnom nacionalnom interesu. Mišljenja sam da se trebaju favorizovati radnici koji imaju više znanja i stručne spreme, više iskustva i više godina poštenog i neukaljanog rada iza sebe. Međutim navedeni parametri su zasjenjeni nacijom, vjerom i stranačkom pripadnošću. Najosjetljivije igre ovog tipa su u zdravstvenim ustanovama, mada i u komunalnoj djelatnosti ima propusta koji se ogledaju u neredovnom snabdijevanju vodom, a u budućnosti mogu imati posljedice i na kvalitet vode, a samim tim i na zdravlje svih nas.
Ovakav način poslovanja je samodestruktivan. Ubija svaku nadu za bolju budućnost novim naraštajima koji bez obzira na trud i rad neće moći ostvariti bolju budućnost, samo zato što ne dijele zavičaj s direktorom ili ne žele da pristupe stanci. Mladi i školovani ljudi odlaze. To daje prostora direktorima da opravdaju “guranje” onih svojih.
Zdrav razum nameće pitanje: kako preduzeća koja imaju monopol nad djelatnošću kojom se bave, uspiju da propadnu? Situacija je identična na cijeloj teritoriji BiH. Svi su napravili iste greške, svi su svoje radnike doveli do prosjačkog štapa, bez nade za budućnost i sa strahom od privatizacije. Hoće li se uspjeti potisnuti etnonacionalni porivi, favorizovanje svojih i jednostranačko jednoumlje? To je krucijalno pitanje za sve u javnom sektoru! Naravno da je sve navedeno preslikana situacija s viših distanci u državi, ali da jedini distributer vode bude u minusu - to mi nikad neće biti jasno!
