Savjest mi ne da se mrdnem, zakovan sam u mjestu i neka je tako. Panika me hvata kad pomislim da smo ti i ja sada stranci. Ti i ja, od svih ljudi? Gledam posljednju scenu iz Forest Gampa, gdje Forest kazuje Dženi o njihovom klincu i kaže "he's so smart Jenny", na šta se ja raspadam. Zašto se raspadam? Osjećam sentiment gubitka i povezujem ga sa sobom; dok pišem ovo, ne plačem - ali mi liju suze. Brišem ih, iako nema u sobi nikoga. Nema nigdje nikoga. Zabadam igle u svoju dušu. Hvatam onaj odvratni san u četri sata, počinjem da te sanjam. Kao nekada, stvaraš se ispred mene. Gledam te. Grlim te. Kao i svaki put, znam da sanjam i to je najslađi osjećaj. To su jedini trenuci sreće koje imam ovih dana, mjeseci. Godina. Boli me tvoja ljepota i opet sam zaljubljen u tebe. Mičem ti pramen kose, ljubim ti vrat i one tvoje obraze koji su ujutro topli. Opet ti držim stopala u šakama i čuvam te. Ti se okrećeš i zagrljajem mi ulaziš u njedra i osjećam vanzemaljsku sreću. Govorim ti sve patetične stvari kojih mogu da se sjetim i doista mislim svaku od njih. Ljubim te, volim i prosim. Govorim ti: "ti i ja, ti i ja", kao što onda nisam znao. Ne postoji ništa što mi treba kao ti. Ti si amputirani dio, svega što je valjalo kod mene. Sa mojih dvadeset i šest mogu reći da si ti sav moj bol. Budim se, gdje li si dušo moja koju sam sebi izgubio.
Ja sam bez tebe kuća koja se ruši. Svaki dan, daska po daska. Svaki dan naiđe novi tajfun koji mi izbije eksere i šarke koje me drže. Ne postoji nešto što može da me udalji od tebe, ti si posvuda. Ako bi me otvorili, našli bi tragove tebe. Povukla se plima i sječem se nazubljenim kamenjem. Od Mirafloresa do Sarajeva. I uzduž i poprijeko. Koliko ljudi hoda sa metastaziranim bolom naokolo, ovako kao ja? Jesmo li armija ljudi, koji su stali na nagaznu minu? Jesmo li preživjeli?
Idem do Andreja Andrejevića i Dobrinje, tvoje bivše ulice. Raspadam se na pragu te misli, na pragu do tebe. Fališ mi, fališ mi.
