Mame – a, mogu svjedočiti- i tate, uče svoju dječicu o svemu značajnom za njihovo zdravo odrastanje. Od prvih ,,posrćućih” koraka, pa do načina i stila pristojnog ponašanja. Između ostalog- zbog pravovremenog pridobivanja osjećaja zahvalnosti- mama će svom počašćenom sinčiću kazati:- Hajde, reci-hvala! Ali, isto tako, da odbija primiti poklone od nepoznatih ,,čika i teta”! A, mi stariji, preko darivanja skrećemo pažnju na sebe i ,,kupujemo“, od klinaca i klinceza- privrženost. Doduše, postoje i one mame, koje govore- samo se Bogu zahvaljuje(m)- pa mi je logično da i svoju djecu uče takvim načinom izražavanja zahvalnosti. Što,opet, ne mora značiti da taj mamim sinčić, neće – tokom odrastanja-korigovati mamine stavove i prozboriti:-Hvala ! Elem, Stevica zvani Pilot je, pored majke učiteljice, već od malih nogu, mogao mnogo ,,uljuđenog“ naučiti i ispravnim životnim putem krenuti. Kao osnovnoškolca , pored vrijednog učenja, ovog dječaka koštunjavog izgleda tijela, privlačilo je modelarstvo i pravljenje aviončića od drveta. Dok su drugi klinci iz – ovog banjalučkog naselja Lauš –po livadama jurcali za loptom, pentrali se po voćarima i krali miomirisne breskve iz prostranog voćnjaka (danas pokojne) ,,Ekonomije“, Stevicu su zadivljavali letovi svojeručno napravljenih aviončića. I ,,konstrukciona rješenja” njihovog što dužeg boravka u ,,nebeskim visinama”. Dječakova zaljubljenost u nebeske ptice, zapala je za oko komšiji Ivici, jednom od ,,glavnih urednika“ u Vojnom odsjeku- Bnja Luka, pa je majci Milki predložio da ,,mali nastavi školovanje u Školi za pilote“. Sin jedinac, pa još od muža razvedena, prijedlog - po kojem bi i od sina bila ,,rastavljena“- za brižnu majku , predstavljalo je nešto na nivou uvrede. Međutim, njen mjezimac Stevica je bio oduševljen sa ovom idejom o nastavku školovanja. I, nakon ,,regrutnih” ljekarskih pregleda – među prvim(reći će)- primljen u željenu Školu za pilote. Ostalo je, široj lauškoj javnosti, nepoznanica, da li je to u Mostaru ili u Batajnici,kod Beograda, jer je Stevica-Pilot , na takva radoznala pitanja odgovarao:- malo tamo, malo dole! Valjda u skladu sa naučenim čuvanjem vojne tajne. Uglavnom, prilikom svakog dobijenog odsustva iz Škole, odmah po dolasku kući i viđenja s majkom, odlazio bi kod komšije Ivice. I, iskreno dječačko-momački se zahvaljivao za izbor željenog zanimanja i životnog puta. A,društvo lauško – uglavnom ,po ,,profesiji, drincersko”- vinjacima i rakijicama , čašćavao. Strogo naučen vojničkim načinom pozdravljanja, pitomac ,,plavac”, Stevica-Pilot je, pri susretu sa komšijama i poznanicima, elegantnim pokretom ,,vojničke ruke” i dodirom desne sljepočnice, redovno ,,salutirao“, pa tako i pri ulasku u neku od lauških kafana. Gdje je društvance dokonih ,,kronera” , željno iščekivalo njegovo odsustvo,hvalisave priče o letovima avionom, ali – da se ne lažemo- mnogo više ono poželjno:- Konobar, donesi raji piće! Na zahvale i propratno-Pilot,svaka ti čast... vremenom je u repertoar kafanskog komuniciranja uvrstio i ono,čemu ga u Školi naučiše:- Služim narodu ! Pilotova redovna i nagradna odsustva iz Škole, bivaju sve češća, kao i ,,zujanje u civilki“ što - osim rijetkih u društvancima lauških birtija- nije privlačilo naročitu pažnju. A, zašto i bi, kada je Stevica i dalje nesebično čašćavao i s njima ,,zaglavljivao”. Od svojih učenika, brižna majka je redovno obavještavana , u kojoj se ,,biblioteci“ njen sin nalazi, dolazila po njega – ljutito se izalamivši na njegove jarane ,,fajronaše“ – i odvodila kući. Nije mu vrijedilo ni izmještanje - kako je govorio- komandnog mjesta, na Saračicu i tamošnju ,,domaćinsku kafanu“, gdje je brzo i uspješno lociran. Pa je uslijedio povratak na ,,glavno komandno mjesto”, u lauške kafane. Što zbog životne iscrpljenosti i dugogodišnjeg učiteljovanja, Milku – nedugo nakon penzionisanja – zadesi iznenadna smrt. A, za Pilotovo nehajno ponašanje , izvanredno dobro obaviještene lauške ,,radio Mileve” su – preko svojih povjerljivih izvora- došle do objašnjenja-tumačenja. Naime, Stevicu su u toj Pilotskoj školi, vrtili u nekakvoj centrifugi, pa mu se - vele- u glavi, nešto poremetilo.Ali,eto, nakon majčine smrti i saznanja da ostaje sam sa sobom, valjda će ,,sve doći na svoje i kako treba“. Ali, avaj ! U Pilotovom načinu života, nastupila je samo jedna promjena. I,to , baš vidljiva. Kako su se tada ispraćaji regruta na redovno služenje u JNA – kao i obredi nakon sahranjivanja preminulih – održavali pod šatrama, nije mu bilo teško da ih redovno posjećuje. Svakako, uz obaveznu pratnju, bar još dvojice, lauških kafanskih jarana. Istina, znatno učestalije po sahranama, jer se – o mjestu i vremenu sahrane pokojnika – pravovremeno informisao, preko čitulja banjalučkog lokalnog ,,Glasa“. Pa bi,tako, pažljivim pregledom stranice sa ,,maturantima”( kako su ih je krstio) , birtijaško društvo obavijestio:- Vidi, pa ja ovog čovjeka odnekud poznajem... ! Ostalo je prepričavajuće zapamćeno , kako su mu, onomad gulamferi napakovali (činilo im se) zbunjujuću podvalu. Preko dijela čitulje, u ,,Glasu”, gdje stoji- mjesto sahrane pokojnika, nakon izrezivanja iz sarajevskog ,,Oslobođenja“, prelijepili su – Groblje ,,Bare“ i podmetnuli Pilotu. Nakon njegovog uobičajenog ,,prepoznavanja čovjeka”, slijedilo je horsko pitanje:- A gdje ti je to groblje ,,Bare“ ? – E, jeste budale,kako ne znate. Pa, na Rakovačkim barama ! Naravno, odmah iza toga društvance je pristupilo pravljenju strateškog plana za odlazak na sahranu ,,prepoznatog pokojnika“, na Rebrovačko groblje. Jednako, kako se nisu odvajali u kafanama,bili su složni i prilikom ovih sahranskih ,,izleta“. Na čelu sa samoproklamovanim komandirom eskadrile aviona – u odnosu na njih – znatno uglađenijim i komunikativnijim. Tek,eto, radi ostavljanja dojma autoritativnosti , prilikom Stevicinog izjavljivanja saučešća, jedan od njegovih pratioca je ožalošćenima - tihim sažaljivim glasom- predstavljao:- Naš pilot ! Iako, redovno ,,pod gasom“, učtivost Pilota nije napuštala, pa tako i nakon pridizanja sa obilne -,,dače“ . Pozdravljanje sa familijom pokojnika, zahvaljivanje i njima i pokojniku(!) na časti, nerviralo je njegove ,,saborce”. Na isti način, kao što se on osjećao postiđenim zbog njihovog istovremenog ,,isparavanja u vidu magle“. Takođe, ovaj dio zahvaljivanja na časti i pokojniku, kod prisutnih su nailazili na čudne poglede i domunđavanja, koje je,ipak, primjetio. I donio je odluku. Stil neće mjenjati, a riječi zahvaljivanja ožalošćenima , mora ,,preoblikovati“. A, to je, da taj njemu ,,odnekle poznat čovjek” nije umro, ni on se ne bi čestito najeo. Pa, tako prilikom pridizanja sa ,,dače” Milutinu K., prozbori:- Milutine, svaka ti čast. Da ne bi tako, ne bi bilo ni *vako! ........ ......... ........... U danima predratnih gužvanja u BiH, Stevica zvani Pilot je ,,izčezao“ iz Banjaluke i skrasio se u jednom vojvođanskom gradiću. Da li zbog oslobađanja od lauškog rakidžijskog družtva ili spletom – po njega –srećnih okolnosti, uplovio je u bračne vode. Koje su mu darovale dva sina ...
