Ako je tvoj odgovor da. Moraću da pokušam da te razuvjerim. Prema knjizi ,,Socijalna psihologija” koju su napisali Aronson, Wilson i Akert i svi se mi stalno krećemo između automatskog pilota na kom rade naše misli i onog ponašanja koje veoma crpi našu mentalnu energiju – aktivnog promišljanja.
Prije neki dan sam vidjela reklamu za koka-kolu. Nakon nekoliko minuta pomislila sam kako mi se baš pije i otišla sam da je kupim. Da sam tada uključila svoje analitičko razmišljanje vjerovatno bih počela da analiziram njen hemijski sastav, da mjerim koliko svaka od materija koji su u njoj ima štetno ili pozitivno dejstvo, da procjenjujem koliko će to uticati na moje zdravstveno stanje (s obzirom na to da je sada takvo da ne bih trebala da pijem gazirane sokove) i slično. Da sam imala energije da racionalnije razmišljam vjerovatno je tada, da budem iskrena, ne bih kupila.
Ipak, mi ljudi, nažalost nismo bića koja mogu uvijek da budu razumna i zato često našim misaonim procesima i ponašanjima mogu upravljati razne stvari koje nas okružuju. I nije sve što radimo odraz kvaliteta naše sposobnosti prosuđivanja ili našeg karaktera. Često se samo motamo okolo kao muve bez glave i postupamo baš tako – potpuno nerazumno.
Da li se naveče kada dođeš mrtva umorna s posla prepuštaš čitanju neke dubokoumne knjige ili radije nekom zabavnom lakom šou? Da li ćeš kad ti neko postavi pitanje u tom trenutku da odgovoriš nakon iscrpnog razmišljanja ili ćeš lupiti ono što ti prvo padne na pamet? Umor je samo jedan od faktora koji, kako navode psiholozi, utiče na to u kojoj mjeri ćemo se oslanjati na automatske misli ili analitičko promišljanje.
Ako želiš da mi dopustiš da te još malo uvjeravam u to kako ,,ne misliš uvijek svojom glavom” zamolila bih te da sada zamisliš kako se nalaziš u emisiji koja se emituje u udarnom terminu na jednoj od najgledanijih televizijskih stanica.
Objasnili su ti da učestvuješ u testnoj emisji u kojoj publika zadaje elektrošokove takmičaru koji pogrešno odgovori na postavljeno pitanje. Rekli su da ćeš za učestvovanje dobiti 80 KM i da ćeš upravo ti biti u ulozi te publike koja mora zadavati strujne udare čovjeku koji pogrešno odgovori na neko od pitanja. Dolaziš i kviz počinje. Učesnik kviza odgovara na pitanja. Svaki put kada pogriješi ti mu zadaješ sve jače i jače elektrošokove. On prvo počinje da gunđa, a onda kreće da viče kako osjeća bol i kako želi da napusti kviz. Njegovo zapomaganje je sve bolnije i strašnije.
Da li ćeš napustiti šou ili nastaviti?
S obzirom na to da se ovaj kviz stvarno emitovao na jednoj francuskoj televiziji ja mogu da ti odgovorim. Ako spadaš u 80% učesnika onda nastavljaš, a ako ipak spadaš u onih 20% onda ne.
Pitaš se kako je moguće da je toliko ljudi odlučilo da do te mjere muči nedužnog čovjeka? Isto su se to zapitali i istraživači koji su organizovali emitovanje kviza koji je nosio naziv Igra smrti (Le jeu de la mort) u sklopu svog istraživanja o tome koliko je televizija snažan autoritet nad ljudima i koliko može značajno uticati na naše donošenje odluka. Kako su objasnili stvar je u fenomenu koji se naziva slijepo pokoravanju autoritetu. Naime, oni vjeruju da su učesnici kviza bili mahom dobronamjerni ljudi koji su iskreno željeli da prestanu sa zadavanjem boli čovjeku za kojeg nisu znali da je ustvari profesionalni glumac i da zapravo nije dobijao nikakve bolne strujne udare. Ipak, tv voditeljka ih je uspjevala uvjeriti kako trebaju nastaviti i kako ne trebaju vjerovati svom uvjerenju da zapravo muče jadnog čovjeka.
Mnogi psiholozi smatraju kako ovaj eksperiment pokazaje koliku moć nad nama ima televizija i uopšteno mediji i zalažu se za adekvatno i pažljivo kreiranje medijskih sadržaja kako bi se osigurao najpozitivniji učinak na ljude i njihovo ponašanje.
2004. godine dogodio se slučaj koji je zaprepastio čitavu američku i svjetsku javnost. Naime, voditeljica Mc Donald’s restorana pozvala je svog zaručnika koji je onda došao i natjerao jednu radnicu da se skine gola, trči u mjestu, radi sklekove i na kraju, čak, i na seksualni čin. Sve to su uradili zbog toga što im je tako naređivao čovjek koji ih je nazvao telefonom i predstavljao se kao policajac rekavši da ga je ta nedužna radnica navodno jednom prilikom pokrala. Voditeljica je cijeli slučaj prijavila policiji tek kad je otkrila da menadžer restorana ne zna za navodnog policajca, kao i cijeli taj slučaj. Stvar je u tome da ona nikada ne bi bila spremna da podrži nešto takvo da nije vjerovala da to podržavaju policajac, kao i njen pretpostavljeni.
Svi slični eksperimenti koji su rađeni pokazali su da su ljudi dok su činili loše stvari, poput maloprije navedenih, odsjecanja glave pacovima ili, recimo, vrijeđanja drugih ljudi osjećali tugu i žaljenje. Ipak, nisu se uspjeli oduprjeti utisku kako ono što misle i osjećaju nije ispravno i kako je osoba koja im predstavlja autoritet u pravu.
Neki psiholozi posebno su isticali ovaj fenomen kao jedan od mogućih uzroka teških zločina koji su se dešavali tokom postojanja nacističke Njemačke i vladavine autoriteta nacističke stranke na čelu sa Adolfom Hitlerom.
Na kraju želim da usmjerim pažnju na političare, kao ljude koji se drže za najuglednije i najmoćnije osobe u državi.
Nedavno sam čula šalu našeg poznatog novinara Jovana Memedovića kroz koju je rekao nešto kao da su važnost medija kod nas ozbiljno shvatili jedino političari. I vjerujem da je to zaista tako. Određene vodeće medije uglavnom kontroliše neka politička struja.
Zamislimo na šta nas građane onda sve može navesti ovako snažna kombinacija autoriteta političara i medija i njihova svjesna i nesvjesna namjera da manipulišu našim ponašanjem.
Možda na to da međusobno ratujemo? Da vjerujemo kako je jedino moguće da živimo ,,preko veze”? Ili da se bavimo sporednim stvarima dok djecu i dalje liječimo sms porukama?
Svaka stvar ima milion uzroka, ali može li ovo biti bar jedan od njih kada su u pitanju ovi i drugi problemi našeg društva?
Fotografije preuzete sa youtube.com i business-insider.com
Tekst preuzet sa lolamagazin.com
