Jer niko nije od zivota veci.
Jer nista nije od ljubavi jace.
Sakrivena iza vrata, jednim okom provirujuci, gledala je kako teske vojnicke cizme odvode njenog oca negdje u nepoznato. Gledale su zacudjeno, suzne djecije oci, cas u naborano lice majke, cas u smrknute vjedje vojnika. Skrivala je lice u majcinu suknju, trazeci u njenom krilu dugokose vile iz djecijih prica da vojnika u bundevu pretvore, u dodiru njenog dlana na zlatnoj joj kosi, cutila mir iz bajke. Uzalud. Oca su odveli. Majka je plakala. A njene djecije oci bojio je nemir.
Znas li kako je kad ti uzdah izgubljen ostane u jednom danu, pa nikad vise ne prodises kako treba? Znas li kako je kad ti zivot stane u jednom satu i mislis nikad vise njega? Rodjenoga? Od tebe otkinutoga? Znas li kako je strugati kozu sa laktova na prozor cekanja naslonjenih, dok ti pogled hrli dvoristu ispred zgrade, sve dozivajuci ga? Znas li kako je kad praznina puni sobu i krevet i kad puse u srcu k'o bura usred decembra? Znas li kako je do srca puteve zagraditi, dracom obrasle, i bodljikavom zicom zapletene da nikad vise ne zaboli? Znas li kako je stati? Prestati? Nestati? A ipak zivjeti? Ipak voljeti?
Ne znas. I ne mozes znati. Ti pjevas pjesme u kojima zlocince slavis i zlocin velicas. Ti pjesmom branis zivot onih koji su zivote uzeli. Nevinima. Oko tvog je srca tvrdjava bez prozora kroz koju sunce ne prodire. Kamen je u njoj mrznjom ledenom bojen. I mrak je sa svih strana.
Znas li kako je pricati joj nove price svaki dan? O tome kako je tata otis'o u daleku zemlju cudnog imena, gdje ima puno sunca, i gdje je more veliko, beskrajno, i da ima jedan veliki brod koji svijetom putuje i da tata mora obici puno gradova bas tim brodom, kako bi bas njoj donio puno, puno igracaka sarenih? Znas li kako je smisljati, svaki dan iznova odgovore na njena pitanja? Kako je udovoljiti njenoj djecijoj masti? Znas li kako boli pricati s osmijehom kako je tata poslao pismo u kojem pise da uskoro dolazi, a znas da mozda nikad doci nece? Znas li kako je kad fali njegov dodir na kozi? Da te umiri. Da vjetrove zaustavi. Da rat stane u vasa cetiri zida? Znas li kako je kad fali k'o zrak? K'o nebo? K'o Mostar neporuseni, davni?
Ne znas. I ne mozes znati. Ti ides na stadion ljubavi da mrznju sijes. Ti dijelis grad na strane i mostove mrzis. U tvom zivotu mostovi razdvajaju. Preko tvojih ociju je povez. Cvrsto stegnut, na cvor svezan. Niko ga nikad razvezat nece.
Znas li kako je kad cujes kako se tvojim gradom ori pjesma sto slavi one sto su ti oca u logor odveli? Znas li kako je kad hiljade dusa u jedan glas slavi one koji su ti oca mucili? Rebra mu lomili? Zube izbili? Kicmu povili? I mjesecima tako. Znas li kako je kad jedan stadion na koji je tvoj otac isao gledati svoj klub, svoj Velez, postane teren za odbranu onih koji su tvoj grad rusili? A ti to slusas, i gledas, dok sjedis u istom onom stanu, skrivena iza istih onih vrata, svejednako provirujuci na jedno oko, krijuci se od mrznje sto prijeti k'o vojnici onog dana. Imas li pojma, kako je, covjece kleti? Slutis li bar? Kako je gledati majku kojoj se naborana, pjegava ruka trese dok drzi cigaru, otpuhujuci teske, duge dimove, dok tamo, na tribinama, neko slavi covjeka sto joj je muza u smrt vodio? Kako je gledati oca, mirnog i stamenog, pogleda u daljinu zakovanog, dok se u njemu sve iz temelja ljulja, dok mu se misli vracaju na onaj dan u onaj logor kad mu je smrt nad vratom visila, a oni sad ruku sto konce je smrti drzala slave? Znas li kako je? Mozes li zamisliti bar?
Ne znas. I ne mozes znati. Ti si od kamena sazdan. Od ljubavi zasticen. Samo na mrznju naucen. Jadan i mali u svojoj zabludi da si veliki. Al jedno ne znas…
Ona je ustala, obula svoje starke i krenula na Stari. Drzat ce jedan balon u svojoj ruci. Cvrsto ce ga drzati, dok joj pred ocima budu igrale slike oca kojeg odovde, smrknutog lica vojnika i mirisa majcine suknje. Vratit ce se svaki zvuk toga dana, svaki uzdah, svaki pogled. Tutanj cizama, skripanje vrata, udarci kundaka, vrisak, jecaj, tisina. Ozivjet ce strah. Sjecanje na prazninu kozu ce jeziti.
A onda, u isti cas, kad svi baloni nebu polete, u kolopletu slika, u kovitlacu misli, i ona ce pustiti svoj. Zadnji. Sto pedeseti. Pogled joj u visine bjezi. Ruke se sire k'o da nekog grlit zele. Duboki uzdah. Iz peta. Veliki osmijeh. Iz grudi. Teret je s balonom nebu odletio. Ja vam prastam, prosaptale su usne sada vec odrasle zene. Dugo se skrivala iza onih vrata. Dugo je na zivot provirivala samo. Sada je vrijeme da ga zivi. Ja vam prastam, rekla je, dok su baloni letjeli mostarskim predvecerjem, dok je tamo, s kaldrme, iz kujundziluka, dopirala pjesma djecaka s harmonikom, dok je djeciji zamor bojio vece mirom. Ja vam prastam, ponovila je.
Jer niko nije od zivota veci.
Jer nista nije od ljubavi jace.
Mozda jednom i vi naucite. Mozda jednom i vi osjetite.