TARINO JUTRO

TARINO JUTRO

Piše: Leona

Stajala sam leđima okrenuta prema njenom krevetu. Prebirem u glavi raspored za još jedan dan.
“Mama”, začuh tihi glas..
Opet mi se priviđa. Pet godina želim čuti samo tu jednu riječ, jednu jedinu riječ, da izleti, da prijeđe preko njenih usana, da me ozvaniči, ozakoni, pečatira.
“Mama”, ovaj put zvuk njenog glasa proparao je ledenu tišinu sobe.
Okrenem se onako sleđena, nespremna da budem mama. Ja jesam mama, ali me nitko ne zove tako.
“Tara, dušo, što si rekla?.”
“Mama”..
Zgrabim je onako krhku i nježnu, vrtim svoj mali svijet, vrti se plavičasta soba naših uspomena kroz zvukove najljepše pjesme, zavrtila se sva lipanjska jutara, lipanjske zore, noći, zaplesao vjetar u mojoj kosi tango. Ja letim i sanjam.. Je li sanjam Bože? Ako sanjam nemoj me probuditi. Ne dao ti Bog da me probudiš Bože. Nije me probudio
Taj dan sam "postala" mama..

Tarino jutro, nazvale smo ga.
Moja prijateljica ima dijete s autizmom. Zove se Tara.

Nema te pjesme, priče, srca u koje je ne bih smjestila. Ima višestruke poteškoće i ne hoda, pa se moja četverogodišnja kćer Dora uživi u ulogu Heidi misleći ako Tara ode kod djeda na planinu, popije kozje mlijeko i sir, udahne planinski zrak, prohodati će.

Ponekad poželim da nikada nisam upoznala niti jedno dijete s poteškoćama u razvoju. U vrijeme moga djetinjstva zvali su ih retardirani. Sada su institucije promijenile vokabular, pa se umjesto retardirani kaže osobe s intelektualnim poteškoćama. Promjenili su se i nazivi za škole, pa više nisu specijalne škole, nego škole za posebnu djecu.
“Posebnu djecu”, kako lijepo zvuči. Ono, misliš, jebote, to su vrata raja. 
Tarina škola sliči na sve, osim vrata raja. Potrgani, urušeni krov, hodnik u kojem se ne mogu razmijeniti dvoje djece u invalidskim kolicima. Osoblje škole..? Odavno samo odrađuje satnicu. Ionako, “ta djeca” nikada neće ništa postići..
Kada dobijete dijete s poteškoćama u razvoju, okrene se cijeli svemir oko vas. Prvo će vas napustiti najbliži. Freudovske teorije o krivici majke. Majka je uvijek kriva.
Spavati ćete na podu pored krevetića u bolnici, jer često za majke nema mjesta. Ako vam dopuste. Ako ne dopuste, čekati ćete zoru i trčati uz neki brijeg do neke bolnice, sa srcem u grlu. Od straha. Da vas ne dočeka prazan krevetić. Nikada mi neće biti jasno zašto su sve bolnice na nekim brjegovima. Valjda zato da iz tijela duša lakše otplovi na nebo..
I onda vas čeka borba sa sustavom. Prodati ćete lijevi bubreg za terapeute. Jer su državni prebukirani. Prebukirani jer popodne rade privatno. A vi ćete prodavati organ po organ samo za jedan osmijeh upućen vašem djetetu. Znate, kada vodite dijete privatno na terapije, isti onaj terapeut iz državne bolnice koji vas je jutros mrgudno nagario preko vrata nasmijat će vam se popodne, pomaziti dijete po glavi. Platit ćete osmijeh. Bubregom.
I onda će je neka tamo komisija za procjenu smjestiti u “Posebnu školu”, znate za “posebnu djecu”.
Mali geto. Na kome svi liječe svoje grijehe. Da, doći će i Severina. Ceca, slikati se zajedno s njima, donirati im osmijeh. Doći će i neki političar pred izbore, obećati brda i doline. Već slijedeći dan će na nekoj sjednici vlade upotrijebiti riječ “autističan” da uvrijedi kolegu. Moderno je postalo lijepiti epitet “autističan” u negativnom kontekstu, među političarima.
Kolokvijalno, pravdati će se. Zajebi ti pajdo to kolokvijalno, ja bih tebe po džepu samo tako mlatnula za tu tvoju kolokvijalnost..
Eh, da...Kada se ugase svijetla, ostajete u svome svijetu, izgubljeni i uplašeni. To je strah koji ledi kosti, od kojeg ti noću dolaze takve more da se budiš znojan. Taj strah ima ime: Što kada mene ne bude?
E, i o tome je država zdušno razmišljala.
Stacionari.
Mala kuća. Mali dom. Ma.....moj mali k..od ovce!
Kreveti poredani u kojima se čeka smrt.
Čekaonice smrti - neka ih bar pravilno nazovu.
Dok god postoje “škole za posebne”, dok god to gledamo i šutimo suučesnici smo eutanazije duše jednoga djeteta. Grobari smo živoga tijela i duha.
A puna nam usta inkluzije. Inkluzija -iluzija.

Ali moja mala prijateljica ima mamu.
Njena mama, krhka i plava, u stanju je preokrenuti nebo i zemlju.
Mijenjati Zakone. Organizirati prosvjede.
Njena mama je za mene Majka svih majki. Upoznala sam puno hrabrih žena.
Tarina mama je najhrabrija osoba na svijetu. Nikada ne plače. Samo ruši.
Ruši predrasude, institucije, škole.
Ruši svijet kakav gledamo, svaki dan učim od nje. Naučila me je što je hrabrost.
Njena mama ima i sama osmijeh djeteta.
Ne ruši što je jaka.
Ne ruši što je hrabra.
Ne ruši jer je tako izabrala.
Ruši što mora.

Za još jedno..... Tarino jutro.

(˙Mojoj prijateljici Sabini Lončar)

Prije skoro dvije godine napisala sam blog Tarino jutro. To je bio nekakav moj ulazak u svijet u kome spoznaš vrijednosti cijelog postojanja. Svijet ispunjen bolom i najvećom srećom. Jer ne možeš dotaknuti istinsku sreću ako nisi dotakao dno tuge.

Onog trenutka kada sam dobila informaciju da je na mjestu škole s čijeg krova opada malter gađajući djecu u invalidskim kolicima k’o nepokretne mete, nekad bio vrtić za zdravu djecu, pa su ga izmjestili zbog sigurnosti i tu uselili školu za djecu s teškim tjelesnim invaliditetom, osjetila sam takav sram. Gađenje. Bijes koji te tjera da stisneš šaku i razbiješ je o zid da osjetiš bol i kaznu. Za šutnju.

Ali one nisu šutjele. Majke.

I uspjele su. Danas, skoro dvije godine nakon ulaska u ovaj svijet koji sam pratila u svojim tekstovima, mogu reći, isplatilo se narode.

Ma isplati se svaka borba.

Jer evo, zahvaljujući upornoj borbi jedne majke i njenih suboraca iz udruge, Tarine majke sa cijelim nakaradnim sustavom vrijednosti, ovo polugodište ta djeca sele u novi prostor. Ma šta prostor, sve na dugme, liftovi, mramor. Jer može se narode.

Netko će reći nije aktivizam boriti se za svoje dijete.

Ma nemoj?

Između noćnih bdijenja zbog epileptičnih napada, između stalnog kontakta s roditeljima djece s invaliditetom, pružanja pomoći drugima kroz aktivnosti udruge i cijeloživotne iscrpljenosti tko bi još imao volju ući u tu naizgled izgubljenu bitku. Paradoksalno, Tara će ići samo jedno polugodište u tu školu. Jer mora u srednju, koje usput rečeno nema. Prokrčen put čeka druge, a mama je zbog toga sretna. Nju već čeka neka nova borba.

Veli mi jutros: “Pobjeda će biti konačna kada dobijem tužbu koju sam podnijela za diskriminaciju, prvu takvu u cijeloj Regiji”.

Jer mora netko odgovarati.

Mora se netko ispričati.

I, najvažnije, mora se narod osvjestiti. Da se sve može.

Jer ovaj primjer je potakao nekoliko prosvjeda protiv neadekvatnih postupanja spram osoba s invaliditetom u cijeloj Regiji.

I nema granica kada je ljubav u pitanju. Tu je mama iz Beograda koja će u roku sat vremena poslati nešto za mamu iz Sarajeva. Jer ih veže ista bol i ista ljubav.

I nema predaje.

Jer one ruše zakone. 

http://www.6yka.com/blogovi/blog/21714/karamarkov-juris-na-osobe-s-invaliditetom-ciji-to-dom-ljubi-hrvatska-domoljubna-koalicija

One suzbijaju da bol i želja za ozdravljenjem njihove djece bude laka meta raznim šarlatanima. Jer bi čovjek zgulio vlastitu kožu za samo jedan pomak naprijed u zdravlju djeteta. 

http://www.6yka.com/blogovi/blog/21535/mama-ne-daj-me https://www.youtube.com/watch?v=wPT6wdUBevU

One ruše predrasude.

http://www.6yka.com/blogovi/blog/21367/rana-intervencija-kod-autizma-od-lude-majke-do-prekasne-reakcije

One štite svojoj krvlju. http://www.6yka.com/blogovi/blog/21820/nasilje-nad-djecom-s-invaliditetom-slomljena-krila-djece-goljaka

One vrište Plavom šutnjom. http://www.6yka.com/blogovi/blog/20931/plava-sutnja-za-autizam

 

Za jutra svih Tara.

 

 

 

*Za konkurs

 

Komentari na blog (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.