Autizam u našoj blizini je prilika koja nam upravo – treba, da nas iščupa. Autizam u svijetu nam je dan da nas nauči ljubiti. Da naučimo ljubiti jednom zasvagda. Da nas nauči ogoliti se u ljubavi, i da nam samo to bude dosta! Ljubiti bezuvjetno, bez ikakve potvrde, znaka, nježnosti, zagraljaja da nam je taj ljubav uzvraćena. Oslonjeni samo na vjeru da jeste uzvraćena, iako na to ama baš ništa ne upućuje. Pa ljubimo još i još i još po cijenu velike boli, oslonjeni, ponovo, samo na vjeru da time činimo dobro. Ljubimo osobe čiji nedostatak socijalne interakcije danas nazivamo poremećajem. Pa nas još k tome zbunjuje i usporedna genijalnost njihovog uma.
Broj djece s dijagnozom autizma je u stalnom porastu. Nije jasno je li riječ o stvarnom povećanju ili je to posljedica veće informiranosti liječnika i roditelja.
Broj osoba koji traže ljubav, očekuju ljubav i ljube pod uvjetom, ljube ‘ako’ je – u stalnom porastu. Nije jasno je li riječ o stvarnom povećanju ili je to posljedica veće zatvorenosti, sebičnosti i odbacivanja neprolaznih vrijednosti, i zaboravljanja – dati ljubav.
Rano otkrivanje autizma može pomoći djetetu da stekne određene socijalne vještine i samostalnost. Iako ne postoji lijek za autizam, intenzivno, vrlo rano liječenje može napraviti veliku razliku u kvaliteti života mnoge djece s ovim poremećajem.
Rana ljubav i nestigmatiziranje autizma potiče sticanje određenih ‘tipičnih’ socijalnih vještina i samostalnost.
Kod težih oblika autizma, samostalan život je malo vjerojatan.
Kod bilo kakvih oblika autizma, samostalan život – nije potreban. Jer autizam nije potreban samom sebi, potreban je nama. Jer je šteta u svojoj blizini izbjegavati interakciju s autizmom. Nama su ove osobe darovane, da ostanemo zapanjeni nad bogatstvom stvari kojima nas mogu poučiti i ingenijalnošću njihova uma.
Svaki pojedinac s autizmom je jedinstven. Mnogi od onih u autističnom spektru imaju izvanredne vizualne, glazbene i akademske vještine.Oko 40% njih ima prosječne do nadprosječne intelektualne sposobnosti.Zaista, mnoge osobe koje pripadaju autističnom spektru mogu biti zasluženo ponosne na svoje posebne vještine i ‘atipičan’ pogled na svijet.
Djeca s poteškoćama u razvoju nisu djeca s posebnim potrebama. To nisu ni djeca s poremećajem. Zar je poremećaj sve ono što remeti naše – tipično? To su djeca koja imaju jednake potrebe kao i svi drugi, ali od nas traže posebnu skrb, posebnu pažnju i posebnu ljubav. Radi njih? NE. Radi nas samih. Eto zašto nam se ‘događaju’ ovakva nesvakidašnja djeca. Jer su nam poklonjena. Jer smo sami izabrani da s njima u ljubavi rastemo.
Homo non proprie humanus, sed superhumanus est. – U nastojanju da na pravilan način budeš ljudsko biće, moraš ići dalje od tek ljudskog. (Plotin). Evo jednog puta koji nam je na tako misteriozan način, otkud – niotkud, (Broj djece s dijagnozom autizma je u stalnom porastu.) darovan, izbačen na naš sebični put – da izrastemo, da naučimo, da ljubimo, da idemo dalje od ljudskog. Da se prestanemo pitati, revno istraživati, misleći da se rješenje nalazi u informiranju, kojekakvim terapijama i rješenjima i da u nedostatku svake nježnosti, pogleda, zagrljaja, riječi od našeg autističnog dragog bliskog bića samo nastavimo ljubiti, ljubiti, ljubiti i biti neizmjerno strpljivi.
A što ako se prema svakoj osobi pođemo ponašati kao da je autistična? Da joj je potrebna daleko veća ljubav od ‘tipične’? Bilo bi zaista zanimljivo promatrati napredovanje takvog svijeta.