Moja djeca pohadjaju jednu osnovnu školu u Sarajevu. U nižim razredima su osnovne škole. U njihovoj školi se već par godina, odmah nakon velikog snijega 2012 godine, pojavila ideja ” Distance learninga “. Divno zamišljena i hvale vrijedna ideja, ali realizacija je kao i uvijek zaštekala, što bi naš narod rekao. Samo objašnjenje šta je ponukalo takvu ideju nije bilo suvislo….snijeg je zaista te godine blokirao grad i svaki vid normalnog i funkiconalnog života, pa tako ni djeca nisu išla na nastavu tri sedmice, ali razlog za to treba između ostalog tražiti i u našoj nespremnosti za snijeg u februaru!? Kao da je pao u maju, ili kao da smo smješteni negdje oko Australije, pa nas iznenadio snijeg u februaru. Ali da ne budem cjepidlaka, hajmo realno, takav snijeg padne jednom u 50 godina. I zašto bi baš taj snijeg bio poticaj za provodjenje jedna takve ideje?! Medjutim ono što je mene žuljalo tada, a žulja i sada kada ponovo imam prvačića, jeste činjenica da to nije Distance Learning za djecu, nego za nas – roditelje! Ne pretjerujem, jer kako moje šestogodišnje dijete, koje je u ovom polugodištu po planu i programu počelo učiti slova, da ne govorimo o čitanju, može otvoriti web stranicu škole, naći blog za prvačiće, onda naći blog svoje učiteljice, otvoriti isti, pročitati kakvi su zadaci postavljeni pred nju, i kao šlag na kraju sve te zadatke uraditi u svoje školske sveske?! Da se ne lažemo – nikako! Dakle, to je Distance Learning za mene. A s druge strane ja sam zaposlena majka, sa fleksibilnim radnim vremenom ( čitaj ne plaćenim prekovremenim ), koja radi pet dana u sedmici, i koja svoju platu do zadnje konvertibilne marke zaista zaradi. Ali to nije sve….moje malo starije dijete isto tako je taj dan imalo časove po principu Distance Learninga. Kod nje je to izgledalo u nijansu drugačije. Naime, ona je svoje odgovore morala poslati na e mail datim nastavnicima u tačno određenom periodu od 08.00. – 12.00. E sada, nije nigdje pisalo kakva je sankcija ako se to ne pošalje u datom vremenu, ali pritisak koji je ta činjenica stvorila kod mog desetogodišnjeg dijeteta, za mene je bio porazan. Jer, samo primjera radi, što da sam ja taj dan morala ponjeti laptop na posao? Ili da je muž morao nositi svoj?! Možda mi nismo moderni roditelji, dopuštam, ali moja djeca nemaju vlastita računala, nego koriste naša. I to vrlo ograničeno. Moja djeca imaju vlastite skije, role, bicikla, lopte, puzzle, kocke za jumb, igračke. Vlastite računare nemaju! I neće ih još dugo imati. Znam da će neko reći da pretjerujem, ali da bi dijete moglo pristupiti takvim blogovima i rješavati pitanja postavljena na takav način, mora imati e mail adresu sa koje će komunicirati sa nastavnikom. Ja sam prilično sigurna da svaki od poslužitelja zahtjeva da dijete ima određeni broj godina da bi moglo otvoriti svoj e mail, ili elektroničku poštu. O tome naravno niko ne govori, a ni meni ne daju odgovor….a pitala sam, na svakom roditeljskom na kojem je bilo priče o Distance Learningu. Na svakom tom roditeljskom sam i rekla svoj stav – protiv! Budući da sam bila jedna od rijetkih koji su se izjasnile protiv, pretpostavljam da po zakonima statistike svi ostali su upravu, te dopuštam da sam ja u krivu.I ako se neko pita, moja djeca koriste moju e mail adresu…….Ali….
Isti taj dan kad su moja djeca ostala kući, jer su imala nastavu od kuće, po principu Distance learninga, na jednoj bosanskohercegovačkoj tv stanici prikazuje se emisija naziva ” Ispuni mi želju “……U šezdeset minuta te emisije redovno se posramim što sam čovjek, što sam ljudsko biće. Prva želja je želja djevojčice od 12 godina. Njena želja je vrlo kratka: želi da neko plati račun za struju, da bi ponovo mogli da se prikopčaju na elektrodistributivnu mrežu! Ta djevojčica ne živi podno Treskavice, niti na vrh Željeznog polja, tu je u komšiluku. Toliko blizu da mislim da je vrlo vjerovatno da pohadja istu osnovnu školu koju pohadjaju moja djeca! Druga želja je želja anonimnog gledaoca koji apelira da se posjeti četveročlana porodica u njegovom komšiluku. Porodica koja ima dvoje djece, jedno školskog uzrasta, gdje jedan roditelj radi za nadnicu, i koji su svi skupa više gladni nego siti, ovo opet zavisno od doba u godini. Školsko dijete je vrlodobar učenik ( a meni došlo da odem u sobu iste sekunde i onoj svojoj održim bukvicu zbog ljenosti, tromosti i četvorke iz tehničkog ). Nije ovo kraj, dalje ide želja majke da joj dobri ljudi poklone kravu, da bi mogla barem tako obezbijediti jedan obrok djeci, mlijeko i sir. Majka sa troje djece…..djeca koja jedva da imaju i sveske iz svih predmeta, školski pribor vjerovatno svi skupa dijele, a o računaru u kući je smješno i pričati, da ne govorimo i priključku na internet.
Nije mene iznenadilo ovo što sam vidjela u ovoj emisije, nisam ja toliko naivna, znam dobro gdje živim. Upravo radi ovoga ja sam uvijek bila protiv Distance learninga. Socijalnu kartu školske djece vjerujem da bolje od mene znaju nastavnici škole koju pohađaju moja djeca, ali sam uvijek na to skretala pažnju budući da znam koliko djece samo u razredima moje djece dolazi u školu bez užine! Medjutim, odgovor na to je tako, ma ne znam ni kako bih ga nazvala, da mi je teško bilo shvatiti ga ozbiljno: Mogu djeca koja nemaju otići do druga iz razreda pa skupa uraditi. Ma hajde, šta mi reče! Živimo u vremenu u kojem djecu više ni u granap ne smijemo poslati bez nadzora, da ne govorim nešto drugo. Nisam ja protiv usvajanja modernih tehnologija, čak naprotiv, ali onda treba uraditi to na način koji je jedini ispravan. Prvo, treba osposobiti djecu da se koriste računarima, ili informatički ih opismeniti. Korištenje FB djece od 10 godina ja ne smatram informatičkom pismenošću. Drugo, ne prebacivati takvu obaveze na roditelje. Treće, najbitnije, ne produbljivati već postojeći jaz medju djecom a koja se tiče socijalne karte učenika. Nije dosta što jedni druge već dijele po modelu mobitela koji nosaju. ( moja djeca nemaju mobitele, jer ja sam zaostala kako već rekoh ). To se može vrlo jednostavno urediti: organizujte Distance Learning u okviru škole, gdje će svaki učenik imati pristup računaru, i gdje će svakome biti obajšnjeno po kojem principu treba da radi, gdje će sva djeca imati jednaku šansu a neće se osjećati odbačenim jer nemaju ni priključenu struju a kamo li WIFI….Sve dok to nije tako, ja mogu samo onako po naški reči: Distance learninga i g……da ne lajem!
” za konkurs “