Feministički pokret je jedna od progresivnih snaga za koji vrijedi pravilo da postoji onoliko feminizama koliko postoji feminista/kinja. Iako je (regionalna) mreža feministkinja prilično dobro uvezana, uvijek se osjeti potreba za prostorom i vremenom u okviru kojih bi se pričalo o nama samima, našim strateškim i akcionim planovima ali i o problemima i strahovima. Očekivanja su previsoka. Tako da su feministkinje prepoznate kao “odgovorne” za sva pitanja koja se tiču žena, ali i društveno političkih promjena koje su nam prijeko potrebne. Jako je interesantno kako u takvim trenucima feministički pokret postane vidljiv, dakle u trenucima kada se kritikuje njegovo odsustvo (opravdano ili ne).
Feministički pokret je kompleksan jer ne postoji “sveto pismo”. Ne postoji ni neki registar u koji se upišete kada vam tako dođe da se učlanite ili ispišete kada vam sve dosadi. Feministkinja ili želite ili ne želite biti. Vrlo jednostavno! Upravo karakteristična neodređenost uzrok je nesuglasica… Situacije u kojima se dogodi polarizacija pokreta, jedne su od onih koje sa svom neugodom nose i potencijal da neriješena pitanja dovedemo u fokus.
Posljednja takva situacja desila se kao reakcija na intervju koji je dala Ida Prester – liderica benda Lollobrigida. Neke njene izjave bile su predmet kritika, ali i pokrenule su neka od najbitnijih (internih) pitanja u feminističkom pokretu na balkanskim prostorima, a to su: na koji način gradimo i održavamo feminističko prijateljstvo i solidarišemo se jedna s drugom, u kojoj mjeri se i same koristimo sterotipima i kakvu poruku šaljemo javnosti, koliko smo spremne svoje stavove i mišljenja izložiti kompromisima itd. Ovo su samo neki od razloga da pročitate intervju koji slijedi.
L: Da li sebe smatraš feministkinjom i šta bi feminizam predstavljao za tebe?
Ida: Smatram. Feminizam je sloboda žene da bude što poželi, bez da je se obezvrijeđuje zbog njenih izbora, osobina i izgleda. To mi je jako bitno u svemu što radim. Puno ljudi, pa i žena ne smatraju se feministima/cama i imaju negativan stav o tome, mislim da je to zbog krive interpretacije. Feminizam za mene, nije rat žena i muškaraca. Već ravnomjerni uvjeti za postizanje sreće, kako god da je žena doživljava.
S druge strane, ljudi većinom ne vide zašto je feminizam danas potreban. Govorim sad samo o zapadnoj civilizaciji, o najrazvijenijim zemljama. Čini im se da žene u našem području imaju sva prava, iste šanse, da je patrijarhalnost karakteristika “onih drugih”, trećeg svijeta, Afrike, Azije.. Mislim da to nije tako. Fizičkog nasilja i maltretiranja žena je nevjerojatno puno i danas! Silovanja, zlostavljanja u braku. Svako malo desi se ubistvo žene od strane njenog partnera. Čitamo stalno o tome, sustav zaštite žena žrtava je tužan. Policija najčešće kaže – jebiga, dok vas ne rasiječe, mi ne možemo ništa.
Pored toga, žene nisu ohrabrene tražiti svoje mjesto na brojnim područjima. Politika, vojska, tehnologija.. Čini mi se da tu ulogu ne igraju institucionalne prepreke, već ustaljeni običaji. Društvo mora raditi na tome da se to promijeni.
Velika potreba za feminizmom u našem društvu, kako ga ja vidim, je i u medijima. Mislim da je najveći neprijatelj žene danas strahoviti fašizam ljepote. Modni diktati i magazini učinili su više štete ženi od bilo kakvih lošijih uvjeta na poslu. Pale smo na foru kozmetičkog i modnog krupnog biznisa da moramo jedne godine izgledati ko Linda Evangelista, druge ko Andrej Pejić, treće ko Kim Kardashian. I to je za ženu jako bitno.
To svakodnevno doživljavam u svom poslu. Šta će ona na televiziji? I nije neka riba. I za mene su to govorili. Zna se kako voditeljica/pjevačica izgleda – kakvi su ti bujni dekoltei, noge ko Brenine, trepavice, uvojci.. Nikad nisam bila u tom estetskom rangu. Zato moji partneri u emisijama mogu biti stari, ružni, debeli, smežurani. Barbari Kolar koja vodi Zvijezde plešu se prije svake emisije pincetom mjeri salo oko struka, njena mršavljenja su državne senzacije i teme naslovnica. Za to vrijeme njen simpatični bucmasti partner Duško u miru papa, gumbi pucaju i nitko mu ništa nije prigovorio. Gledam talijansku televiziju – još triput gori sexizam, žene su svedene na porno lutku bez ikakve potrebe za mikrofonom.
To nije specifično samo za televiziju, to je generalni stav u svakom području. Današnje tinejdžerice su izbezumljene očekivanjima svojih vršnjaka vezanim uz njihov izgled. Poremećaji u prehrani, plastične operacije koje roditelji kupuju svojim curicama od 15 godina.. to je danas dobar dan.
Osim što generira ogromnu nesigurnost i nesreću – ti prokleti diktati nam oduzimaju i dragocjeno vrijeme! nisam ja tu nikakav izuzetak. kad zbrojim koliko sam vremena provela kod frizera, depilatora, kozmetičara, u šopinzima, šminkajući se.. Mogla sam 3 doktorata položit il osnovat firmu. Il naučit programirat. I ljuta sam na sebe što sam u zaostatku, a opet preslaba sam da kažem e neću, ja ću se baš ošišat na kratko, pustit stomačić il, ko moj kolega iz emisije, dolaziti svaki dan na posao u istoj majci. Njemu to ne primijećuju, al meni bi. Ja na sceni moram biti modna ikona, Cane iz Partibrejkersa ne mora. Njemu je muzika dovoljna.
L: Lollobrigidu ću pamtiti kao šljokičasti bend koji je zapravo kroz pop kulturu slao političku poruku. Još 2008. pjevale ste pjesmu “Moj dečko je gej”, da li misliš da je to bilo subverzivno za to vrijeme? Odakle vam uopšte takva ideja?
Ida: Lollobrigida nije nastala kao aktivistički bend, nit su moji intervjui programatski. Lolle i ja, mi predstavljamo uvijek samo sebe. Pjevam o stvarima koje mi se događaju, i uvijek sam iskrena u svemu, to i je fora tog benda. Ponekad to zagrebe i politiku i društvenu kritiku, kao što i u životu ne možeš od toga pobjeći. Ali to je provučeno kroz moju intimnu priču, ne prodajem parole.
Moj dečko je gej je upravo takva pjesma – moja privatna situacija, istinit dogadjaj. Zaljubila sam se u prekrasnog Marka, i on u mene, al nikako da “krene”. Skužila sam da je gej, on se tome odupirao. Pjesma je izašla, a on je tek 5 godina kasnije shvatio da sam bila u pravu. I rekao mi – ma kako si samo znala.. Sad kad sam probao k_ac, više se nikad na p_čku ne vraćam. A ja se smijem i kažem mu – e pa tako ni ja 🙂 I dan danas se družimo i njemu je ta pjesma jedna od najdražih uspomena.
Subverzivnost je tu kao nuspojava a ne namjera. To si jednostavno teme koje nisu “pristojne” u muzici, ni tada, ni danas. Većina muzike danas je čista prevara – fabricirane priče o nepostojećim emocijama. Ja pjevam samo o proživljenim.
Tada je to bilo još neuobičajenije. to je bilo razdoblje prvih prajdova, kad je kordon murje čuvao stotinjak preplašenih klinaca s duginim zastavicama. Nastupali smo na tim prajdovima jer smo smatrali da je potrebno, tad je to stvarno bilo dosta, neću reć radikalno, ali neobično. Danas na prajd dolaze političari, estradne zvijezdice.. To je postao hipsterski event. I dobro da je tako, prajd treba bit festival ljubavi na koji roditelji dolaze s malom djecom. Tad je bilo daleko od toga.
Ali taj društveni problem mi je oduvijek savršeno jasan, skoro svi moji najbolji prijatelji su gej i dužnost mi je da stanem na njihovu stranu. Ne guram se na mjesta koja ne razumijem dobro, stalno nas zovu i na neke ekološke akcije, antivladine. Odbijam sve što mi nije kristalno jasno šta je ideja i tko stoji iza toga. Nismo aktivisti po difoltu.
Radi takvog angažmana sam često dobijala po nosu.. I gubila poslove, sigurno i dio publike, bila sam i nekoliko puta fizički napadnuta. Al mislim da je to cijena koju mogu podnijeti.
L: Kada pravite muziku, ko je vaša ciljana skupina?
Ida: Nemamo neku ciljanu publiku. Ti to možda doživljavaš kao neku organizaciju, firmu koja radi strategiju, planove, radi izvještaje, marketinški target.. Ne možeš bend voditi na takav način. Bend je ljubav, nije biznis. Ako ga doživljavaš kao biznis – onda je jako loš biznis, bolje je uzgajat piliće. I bit ćeš jako nesretan jer te popularnost i voljenost baca po oštrim stijenama. Jedan dan imaš prepun koncert, već odmah sljedeći ti dodje 10 ljudi. Bez ikakve vidljive logike. Napraviš pjesmu života, koja je tebi jako bitna i najbolja, publika je uopće ne prepoznaje, zijeva i čeka stari hit.
Tako da jedino kako možeš raditi s guštom – ja radim što mi se sviđa, a ako to netko prepozna – super, čast mi je. Ne živim od muzike i imam luksuz da je sve po mom. A koga vidim na koncertima? Vesele dobronamjerne ljude svih starosnih dobi, boja i dezena. Svi su dobrodošli.
L: Na tvoj nedavni intervju pojavile su se brojne reakcije. Na socijalnim mrežama reagovale su “balkanske feministkinje” kako ih je nazvala jedna od komentatorki. Kakvi su tvoji komentari na komentare?
Ida: Daj mi njihov komentar, pa da komentiram.
L: Koliko sam primjetila, najviše bijesa izazvala je ova rečenica: “No isto tako, pametna žena mora znati osjetiti koliko može izvući od muža, a koliko je to neko forsiranje feminizma bezveze.” O čemu se zapravo radi?
Ida: O tome da ako želiš iskren i pošten odnos s osobom koju voliš, moraš znati njegove/njene granice. Strpljenja, pažnje, romantike, urednosti, obrazovanja, koncentracije.. Meni je to definicija pametnog odnosa. Često puta sam od partnera tražila nešto što on naprosto karakterno nema u sebi, ganjajući neku svoju virtualnu sliku idealnog muškarca. To ne postoji! Što vidiš, to je, ne možeš iskipariti svog partnera po svojem projektu. trebalo mi je preko 30 godina da to naučim. Take it or leave it.
Neki ljudi jednostavno nisu romatični u smislu davanja poklona, organiziranja surprise partija i večera uz svijeće. Ja prva nisam. Zašto to onda “cijediti” iz njih? ako ti je to jako bitno – nadji novog/novu. Nekom je bitno da partner zna jezike i citira Kanta na njemačkom i tako šarmira roditelje. Tad ne traži uličnog frajera/cu iz birtije.
Drugima je važno da ih partner tretira kao princezu, šapuće im stalno koliko su lijepi i hvali ih u društvu. Ja to ne volim. Moj muž i ja se u društvu iz ljubavi medjusobno častimo – prase, dolazi vamo. On mene zove Debela, ja njega Grinja. Ljudi se zgražaju, mi uživamo.
Ja ga volim uz sve njegove mane. Kako on iz mene ne može izvući urednost, jer sam oduvijek neuredna i šlampava i kuća je vječito u kaosu, tako ja iz njega ne mogu izvući da je budan sa mnom cijele noći dok dojim i još cijeli dan nakon toga radi i još da je dobre volje i pun života. Neki muževi to uspijevaju i nekim ženama je takva podrška jako bitna, meni nije. Inzistirala bih na tome iz čistog inata. Na to sam mislila. To je za mene forsiranje. Ne feminizma, to je pogrešno odabrana riječ, već nekih pseudo feminističkih strogih pravila o podjednakom teretu roditeljstva.
Stvarno ne znam kako izgleda feministički ispravno majčinstvo, al ja se vodim prema svom instinktu. Za noćno dojenje mi muž ne treba, samo mi smeta da mi puše za vratom. Nije ni inače neki strpljiv tip, temperamentan je i ubrzan. Za skroz male bebe treba jaaako puno strpljenja, često si na granici izdržljivosti i živaca. A ja sam smiren i racionalan tip. Odluka je bila laka – ja ostajem većinom uz dijete, on noću spava, danju radi i popodne i navečer provodi kvalitetno vrijeme s djetetom. Pritom mu posao dozvoljava da u svako doba kad ja imam probu, nastup ili frizera on uleti i pričuva. Mi tako funkcioniramo savršeno! Skenirala sam muža, i on mene, i izvukli jedno iz drugoga upravo ono što nam treba, ono u čem najviše uživamo, to je tajna sretne veze. Nitko se ne osjeća loše ni iskorišteno.
L: Takođe, intervju obiluje sterotipima, pa se tu mogu naći: “došla mala i zgrabila ga”, “Mi (Hrvati) smo dosta rezervirani, a oni (Srbi) se puno opuštenije zabavljaju”, “Ona je Hrvatica, Rovinježka. Jednog dana joj je došo Srbin, zgrabio je za kosu i doveo na Tašmajdan.”. Da li se zaista stereotipi, pa čak i nasilje (pogotovo u ovoj zadnjoj rečenici) mogu podvesti pod političku nekorektnost?
Ida: Nasilje?? O bože. Pa jel se čovjek ikada pod feminističkom lupom može šaliti?? Ne pišem doktorat, nego dajem zabavan intervju, plastično kroz zafrkanciju opisujem situaciju. Misliš li da postoji ekšli osoba koja bi ovo shvatila direktno i išla svog dečka/curu vući za kosu? Aj reci, ja ću se istog trena ošišat na čelavo da me ne vuku, ako mi nadješ ikog na svijetu ko bi to tako shvatio!
Ja ne znam u kakvoj sredini rastu ti kojima takve stvari smetaju.. Možda neka pustinja? Samostan? Ništa ne valja. Ni da ja zgrabim njega, ni da on zgrabi mene. To se tako kaže, ljudi tako razgovaraju, pederi, lezbe, roditelji, samci, svi. I pritom ne misle ni na nasilje, ni na silovanje, alo! Što je tu loše i seksistički?
Kao žena i kao feministica, šokirala me količina otrova koji je prosut po meni zbog ovakvih, po meni jako benignih izjava. Djevojke su u svojim komentarima pisale da sam najveći hrvatski idiot, da sam budala, da su mi to post porodjajni hormoni, menopauza, najgore stereotipne i šovinističke izjave koje sam doživila do sad. To nije feminizam, to što su napisale je sramota za svaku feministicu, strašno me pogodilo. mnoge feministice su mi se javno obratile nakon ovakvih napada i ogradile od takvog “feminizma”.
Po meni je to upravo primjer zbog čega ljudi imaju negativan stav prema feminizmu, koji doživljavaju kao kruta pravila, bez mogućnosti zajebancije, ljute žene koje vrijeđaju i bijesne. Pogotovo kad vrijeđaju žene, bez ikakve ženske solidarnosti i ohrabrenja. Takav “feminizam” sam sebi radi medvjedju uslugu.
Feminizam nije stroga matrica “ispravnih” postupaka i života koju moraš slijediti u svakoj točki i ne propitivati vrijednosti. Ovakav feminizam tih dama je sekta koja ima svoje svetinje koje ne diraš, ne šališ se i ne izgovaraš zabranjene riječi. Ja ne želim biti dio te priče, moj život nije program koji slijedim prema nekom priručniku, ja predstavljam samo sebe i radim stvari koje mi se rade da bih bila sretna.
U jednom trenu punkerica i muzičarka, u drugom majka, žena, ekonomistica, prijateljica, domaćica. Ja sam sve to. Sori ako sam nekog razočarala jer je mislio da sam Xena ratnica. To je moj feminizam – SLOBODA.
L: Postva Lollobrigide se (ponovo) izmijenila. Šta možeš reći o tome?
Ida: E sad se trebam vratiti u normalan mod.. čekaj 🙂
Jednostavno – zaljubila sam se i preselila. Da ne kažem začarao me i odvukao za kosu 😉 U Beogradu sam i rodila, skućili smo se, planiramo ostatak života zajedno. Često dolazim u Zagreb radi posla i da moji starci vide bebu, ali većinom sam tamo. A bend je živi organizam, treba stalno radit na njemu, nove pjesme, tekstove, aranzmane.. stalno se treba zalijevat i plijevit. to ne mogu na daljinu 🙁 stvar većinom funkcionira da ja napišem glazbu i tekst, a bend napravi aranžman. u tom procesu moramo biti svi zajedno. sam bend je shvatio da to neće funkcionirati i da nema druge nego da se rastanemo, inače Lolla neće preživjeti. Bilo je dosta tužno, postali smo prava obitelj tijekom godina, ali moralo se. Petra je ostala, a ostali članovi su došli novi, mladi dečki koje sam upoznala u Beogradu. Žestoki, punkeri, beskompromisni. S njima nema laganih sintića, elektro matrice.. sve je uživo, glasno i tvrdo. Sviđa mi se 🙂
L: Da li planirate posjetiti BiH?
Ida: Planiramo, čim nas pozovu! Nigdje se ne guramo, čekamo poziv pa da radimo feštu 🙂
L: Za valentinovo nastupate u Tvornici? Da li to znači da vjeruješ i vjerujete (kao bend) u ljubav?
Ida: Naravno! pa mi smo svi mekane bebice, ispod te naše tvrde i oštre ljušture..
Dodjite nam večeras da se stiskamo zajedno! I vežite kose da vas ne zgrabimo 🙂
Pitanja pripremila: Leila Šeper
za konkurs