<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

A ko mi to treba?

I eto, meni treba baš neko takav. Superheroj po tuđim mjerilima. Superheroj da me usreći jer žensko kao žensko, nije stvarno moguće da ja mogu biti sretna sama. Nije to normalno. Ne samo da nije normalno, izvan svake pameti je.

14. april 2019, 12:00

Kažu eto: Dosta si ti sama sve sebi sredila. Sad ti eto još samo on fali. Pa neka on nastavi dalje. Lakše je znaš kad u kući imaš muškarca. Lakše je da ti pomogne neko drva unijeti, namještaj srediti, sigurnije je. Pa treba i djecu imati. Djecu odgajati. Da iza tebe ostane da si postojala. A šta će ti bona, ljepše na ovom svijetu od djece da se brinu za tebe kad ostariš? Pa nećeš eto u neki starački dom, da ti posljednji dani prođu bez igdje ikog. Usamljeno je to. Tužno je to. 

A ja stojim širom otvorenih očiju, zatvorenih usta ali sigurno da sam lik u nekom crtanom filmu, bila bih nacrtana sa jezikom do poda. Nikad ovom našem svijetu ugoditi. Nije to samo naše, balkansko eto. Džaba krivimo to. Do društva je kako god okreneš. Do naizgled nesposobnih žena, koje nekako kao da žele da ostanu nesposobne. Ako mene pitate, čista gluma. Zar je stvarno toliko teško sama sastaviti obični sto sa uputama od A do Ž? Nije, uopšte. Ali eto ili ih nisu učili da one umiju da čitaju i da mogu ili je u igri pak nešto sasvim drugo. Spoje se ona - koja kaže da ne zna i on - koji želi da ona kaže da ne zna, da bude tu princ na bijelom konju, superheroj koji je sletio na Zemlju sa posebno urođenim znanjem kako da složi sto baš eto za nju, a zauzvrat on ne traži puno od nje: kuhaj za mene, čisti za mnom, voli me i vjeruj da sam ja superheroj. I istina, bajke su to sa sretnim završetkom. Sretna ona, sretan on. Samo eto tu sreću kako je oni zovu ja poželjela nikom ne bih. 

I eto, meni treba baš neko takav. Superheroj po tuđim mjerilima. Superheroj da me usreći jer žensko kao žensko, nije stvarno moguće da ja mogu biti sretna sama. Nije to normalno. Ne samo da nije normalno, izvan svake pameti je. I kad se borim protiv toga, oni kažu da se borim protiv toga da budem sretna, da budem voljena. A ne znaju.. 

Ne znaju kako ja njega vidim. Kako moj superheroj izgleda. On meni ne sastavlja sto, dodaje mi šerafe koji mi trebaju. On nije sletio na Zemlju samo za mene, on je mene izabrao. On nije moj princ na bijelom konju. On je čovjek od krvi i mesa i zna da sam i ja ista. On ne vidi mene kao kuharicu i čistačicu, pa ili ćemo oboje ili nećemo nikako. Kad podiže šta god teško, što je eto muška stvar za uraditi, on ne podiže sam, podižem ja sa druge strane, dijeleći teret. Kad ja podižem šta god teško na srce, što imam naviku - on je tu da ga podijeli na pola. 

I da, on nije sad tu kraj mene. Negdje je. I sasvim uredu je što nije tu. I sasvim uredu je što sam i dalje sretna. Što sam se nasmijala od srca danas sama sebi. I sasvim uredu je što možda neće biti sutra tu. I bit će uredu iako ne dođe nikad. Na manje pristajati ne želim. Ustvari i ne moram. Ja imam ljubav i imam sreću. I jedino što mi treba je podijeliti sa drugim. A svi ostali, trebaju postaviti glasno pitanje sebi: da li volite jer želite dati ili volite jer trebate ljubav? Odgovor zadržite za sebe. I uradite ono što morate da odgovor ostane ili pređe u ljubav radi davanja. Jedino ta, vrijedna je i Marvelovih filmova o superherojima.